Ljetovanje s djecom - ultimativni roditeljski izazov. Svake godine prije godišnjeg odmora pripremam se poput Rockyja za taj famozni odlazak na more. Gutam sirova jaja, znojim se sve u šesnaest i čitam knjige na temu dječje psihologije. Prije nekoliko tjedana dovršila sam Juulovu Vaše kompetentno dijete, a na moru sam nastavila u istom tonu s knjigom Svako je dijete darovito Geralda Huthera i Ulija Hausera.
"Povjerenje i optimizam svako dijete donosi sa sobom na svijet. Bez tog mala djeca ne bi uspjela preživjeti ni jedan dan."
Knjiga je to u izdanju Harfe čija osnivačica Irena Orlović ove školske godine u Splitu otvara školu koja se temelji upravo na tom principu - da je svako dijete talentirano na svoj način i da mu školski kurikulum treba biti prilagođen u skladu s njegovim talentima. Naime, knjiga naglašava apsurdnost sustava u kojem djeca moraju ispravljati jedinice jer na taj način tjeramo djecu da više vremena posvećuju onome što im je slabija točka, umjesto da investiraju u ono što im već dobro ide i u čemu bi mogli postati izvrsni.
Ovaj njemački dvojac svojom uspješnicom pojašnjava što je darovitost, zašto talente ne bi trebali smatrati rijetkošću, na koji način djeca uče, zašto nagrađivanje i kažnjavanje nikada neće potaknuti djetetov rast, zašto su bajke melem za dušu i malima i velikima i zašto su pozornost i oduševljenje bitni, a igra najbitnija. Ovakve me knjige inspiriraju kao roditelja jer mi pomažu da se trudim da moja djeca ne izgube svojeglavost i ustrajnost kojima slijede vlastite ciljeve, ali i sačuvam njihovu potrebu za bliskošću i povezanošću.
Svako je dijete rođeno posebno, a na nama je da prepoznamo njegove talente - a to se, u svakodnevnoj galami i strci, ponekad čini nemogućim! Neprestano se podsjećam da djecu ne smijem vrednovati prema kriteriju poslušnosti, niti ih uspoređivati jedno s drugim, ali, kunem se, moja djeca su iznadprosječno naporna s mamakanjem, kmečanjem i nećkanjem ("Mama, želim sladoled!", "Mama, kupi mi luftić!", "Mama, bojim se meduzice!", i moj favorit "Mama, smežurala sam se!" (pri izlasku iz mora), "Nije!", "Nije!" (tako Juraj govori umjesto "Ne!" i "Neću!"), "Za početak, neću piškiti!", "Neću jesti!", "Neću ti nikad zaspati!" i dr.). Ipak, možda to što Juraj zna brojati, što voli abecedu i što tijekom cijelog dana odbija s nogu skinuti papuče za more znači nešto, kao što nešto znači i to što Franka voli crtati i ni u kojem slučaju ne želi piškiti u more, i ne želi dotaknuti nogama kamenje u moru, nego želi plivati samo u dubokoj vodi. Možda su potpuno različiti - možda će on biti uporni intelektualac, a ona kreativni avanturist - na meni je samo da budem tu dok otkrivaju svijet u sebi i oko sebe, da ih pustim da budu. Ovih dana, zato, iz petnih žila se trudim biti laissez faire mama koja inače nisam i koja uživa u dječjoj galami, trčanju i skakanju, bar dok netko ne oplače. Držite fige.
"Zamislite da postoji čarobno sredstvo koje bi navelo vaše dijete da mirno sjedi i pozorno sluša, koje bi mu potaklo maštu i proširilo mu vokabular, koje bi ga osposobilo za uživljavanje u druge ljude i razumijevanje njihovih osjećaja, koje bi mu ojačalo povjerenje i omogućilo mu da u budućnost gleda hrabro i samouvjereno. Takav doping za dječji mozak zapravo postoji. Ne može ga se nabaviti u ljekarni i ne nudi ga nijedna institucija za rano poticanje djece. Ne košta ništa. Upravo suprotno. Tko ga priušti svome djetetu, dobiva čak i nešto zauzvrat: bliskost, povjerenje i sjaj u djetetovim očima. No u kulturi oblikovanoj na temelju efikasnosti nije lako usmjeriti se na te prividno bezvrijedne aktivnosti koje djeci pomažu pri optimalnom razvoju njihovih vlastitih darovitosti. To dragocjeno čarobno sredstvo nalazi se u zajedničkom pjevanju, pripovjedanju bajki, zajedničkoj igri, zajedničkom plesu, sviranju instrumenata, slikanju ili modeliranju. Objašnjenje toga fenomena vrlo je jednostavno: u zajedničkim aktivnostima djeca doživljavaju nešto što ne mogu doživjeti kad ih se podučava i kada im pokušavamo pomoću pomno određenih didaktičkih metoda nešto prenijeti. Ona u zajedništvu doživljavaju sreću, osjećaj koji poznaju iz zajedništva sa svojom majkom još iz vremena prije rođenja. Ta ispunjenost nastaje jer se u zajedničkim aktivnostima zadovoljava jedna važna potreba, naime, potreba za povezanošću, koja omogućuje istovremen rast, koja omogućuje slobodu i autonomiju."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)