Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 3 - Pustiti djecu da luduju

Ljetovanje s djecom - ultimativni roditeljski izazov. Svake godine prije godišnjeg odmora pripremam se poput Rockyja za taj famozni odlazak na more. Gutam sirova jaja, znojim se sve u šesnaest i čitam knjige na temu dječje psihologije. Prije nekoliko tjedana dovršila sam Juulovu Vaše kompetentno dijete, a na moru sam nastavila u istom tonu s knjigom Svako je dijete darovito Geralda Huthera i Ulija Hausera.


"Povjerenje i optimizam svako dijete donosi sa sobom na svijet. Bez tog mala djeca ne bi uspjela preživjeti ni jedan dan."

Knjiga je to u izdanju Harfe čija osnivačica Irena Orlović ove školske godine u Splitu otvara školu koja se temelji upravo na tom principu - da je svako dijete talentirano na svoj način i da mu školski kurikulum treba biti prilagođen u skladu s njegovim talentima. Naime, knjiga naglašava apsurdnost sustava u kojem djeca moraju ispravljati jedinice jer na taj način tjeramo djecu da više vremena posvećuju onome što im je slabija točka, umjesto da investiraju u ono što im već dobro ide i u čemu bi mogli postati izvrsni.

Ovaj njemački dvojac svojom uspješnicom pojašnjava što je darovitost, zašto talente ne bi trebali smatrati rijetkošću, na koji način djeca uče, zašto nagrađivanje i kažnjavanje nikada neće potaknuti djetetov rast, zašto su bajke melem za dušu i malima i velikima i zašto su pozornost i oduševljenje bitni, a igra najbitnija. Ovakve me knjige inspiriraju kao roditelja jer mi pomažu da se trudim da moja djeca ne izgube svojeglavost i ustrajnost kojima slijede vlastite ciljeve, ali i sačuvam njihovu potrebu za bliskošću i povezanošću. 


Svako je dijete rođeno posebno, a na nama je da prepoznamo njegove talente - a to se, u svakodnevnoj galami i strci, ponekad čini nemogućim! Neprestano se podsjećam da djecu ne smijem vrednovati prema kriteriju poslušnosti, niti ih uspoređivati jedno s drugim, ali, kunem se, moja djeca su iznadprosječno naporna s mamakanjem, kmečanjem i nećkanjem ("Mama, želim sladoled!", "Mama, kupi mi luftić!", "Mama, bojim se meduzice!", i moj favorit "Mama, smežurala sam se!" (pri izlasku iz mora), "Nije!", "Nije!" (tako Juraj govori umjesto "Ne!" i "Neću!"), "Za početak, neću piškiti!", "Neću jesti!", "Neću ti nikad zaspati!" i dr.). Ipak, možda to što Juraj zna brojati, što voli abecedu i što tijekom cijelog dana odbija s nogu skinuti papuče za more znači nešto, kao što nešto znači i to što Franka voli crtati i ni u kojem slučaju ne želi piškiti u more, i ne želi dotaknuti nogama kamenje u moru, nego želi plivati samo u dubokoj vodi. Možda su potpuno različiti - možda će on biti uporni intelektualac, a ona kreativni avanturist - na meni je samo da budem tu dok otkrivaju svijet u sebi i oko sebe, da ih pustim da budu. Ovih dana, zato, iz petnih žila se trudim biti laissez faire mama koja inače nisam i koja uživa u dječjoj galami, trčanju i skakanju, bar dok netko ne oplače. Držite fige.

"Zamislite da postoji čarobno sredstvo koje bi navelo vaše dijete da mirno sjedi i pozorno sluša, koje bi mu potaklo maštu i proširilo mu vokabular, koje bi ga osposobilo za uživljavanje u druge ljude i razumijevanje njihovih osjećaja, koje bi mu ojačalo povjerenje i omogućilo mu da u budućnost gleda hrabro i samouvjereno. Takav doping za dječji mozak zapravo postoji. Ne može ga se nabaviti u ljekarni i ne nudi ga nijedna institucija za rano poticanje djece. Ne košta ništa. Upravo suprotno. Tko ga priušti svome djetetu, dobiva čak i nešto zauzvrat: bliskost, povjerenje i sjaj u djetetovim očima. No u kulturi oblikovanoj na temelju efikasnosti nije lako usmjeriti se na te prividno bezvrijedne aktivnosti koje djeci pomažu pri optimalnom razvoju njihovih vlastitih darovitosti. To dragocjeno čarobno sredstvo nalazi se u zajedničkom pjevanju, pripovjedanju bajki, zajedničkoj igri, zajedničkom plesu, sviranju instrumenata, slikanju ili modeliranju. Objašnjenje toga fenomena vrlo je jednostavno: u zajedničkim aktivnostima djeca doživljavaju nešto što ne mogu doživjeti kad ih se podučava i kada im pokušavamo pomoću pomno određenih didaktičkih metoda nešto prenijeti. Ona u zajedništvu doživljavaju sreću, osjećaj koji poznaju iz zajedništva sa svojom majkom još iz vremena prije rođenja. Ta ispunjenost nastaje jer se u zajedničkim aktivnostima zadovoljava jedna važna potreba, naime, potreba za povezanošću, koja omogućuje istovremen rast, koja omogućuje slobodu i autonomiju."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...