Uliks sam pokušala pročitati još kao pubertetlija. Nisam uspjela. Krivila sam Joycea za svoj nedostatak intelekta i upornosti i kolutala sam očima kad god bi ga netko negdje spomenuo. Joyce, kome on treba. (Čula sam da ga navodno ni Virginija Woolf nije voljela pa sam se pomirila sa svojim neuspjelim eksperimentom.)
No, prošlog Božića dobila sam Dublinerse ispod bora, i to iz samog Dublina. Moja prijateljica nije bila upoznata s mojim mukama po Joyceu pa mi nije ništa drugo preostalo nego da se opet susretnem s nesretnim Ircem. Dugo sam odgađala taj čitateljski zadatak pa sam ga ponijela na godišnji odmor, za kaznu - na mjesto koje je trebalo biti mjesto susreta s prijateljicom iz Dublina. Trebalo, moglo biti, ali nije. Korona, kome ona treba, reče ona kolutajući očima.
Počela sam čitati Joyceove novele i njegov me avanturistički duh potaknuo da otputujemo na izlet u Pulu u kojoj je boravio četiri mjeseca 1904. godine. "Tko sebe cijeni ne želi ostati u Irskoj", rekao je Joyce i započeo svoje lutanje Europom u austro-ugarskoj Puli u kojoj je predavao engleski jezik mornaričkim časnicima. Pulu nije volio i svaki će kritičar reći da ona na njegov rad nije imala ama baš nikakav utjecaj, ali Puljani su mu podignuli spomenik (Mate Čvrljak) - eno ga, sjedi u kavani s pogledom na Zlatna vrata (Slavoluk podignut u čast sestre i dva brata iz jedne rimske patricijske obitelji 29 - 27. pr. Kr. - Slavoluk Sergijevaca), kraj zgrade u kojoj je radio. Uf, kladim se da bi mu se kosa digla na glavi da zna.
Prečudan je lik bio taj Joyce, kompanjon Hemingwaya i Prousta, monogamni erotoman koji se strahovito bojao grmljavine, pisac užasnog vida, čija djela nitko nije htio objaviti, a ja nisam htjela čitati. Ipak, zbirka novela Dublinci ostavila me ganutu. Ove priče za mene su najljepša ljubavna pjesma posvećena rodnoj grudi - priče su to o deranima s kojima je pripovjedač proživljavao avanture, o svećeniku koji ga je poučio svakojakim čudesima, o gospođama čije ime je bio zov za njegovu mladu krv, o Eveline koju ni želja za novim svijetom nije mogla otrgnuti od željezne ograde pristaništa ("Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi ju sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu."), o prijateljima boemima koji nazdravljaju čovječanstvu, i o proslavljenom gospodinu i gospođi Conroy ("Bolje je prijeći odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu neke velike ljubavi, nego nestajati i turobno venuti sa starošću.") o kojima je John Huston snimio svoj posljednji film i pritom u njemu zaposlio cijelu svoju familiju. Iako su Joyceovi likovi reprezentativni primjerci stanovnika Dublina, iako na mahove Joyce prema njihovoj paraliziranosti osjeća i sućut i prijezir, iako čovjeka obuzima čemer i jad dok čita o irskoj neimaštini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, čitatelj ipak svim srcem poželi čuti balade o nevoljama njihove voljene zemlje, poželi vidjeti teglenice koje su se najavljivale izdaleka kolutima mekog dima, flotila mrkih ribarskih brodova iza Ringsenda, hodati North Strand Roadom, proći kroz prolaz Temple Bara, vidjeti bijelog konja na O'Connell Bridgeu, naći se na Grafton Streetu, omirisati život, kakav god on jest. Ovo djelo doista je sve što čovjek može poželjeti od klasika, i sigurno ću mu se vraćati u raznim fazama svog života.
"Želio sam doživjeti prave pustolovine. No, mislio sam, oni koji stalno sjede kod kuće ne mogu doživjeti prave pustolovine. Treba se otisnuti u svijet."
Sorry, Joyce, svidjela mi se Pula - nekoć rimski, nekoć mornarički grad u kojem se osjeća savršeni suživot onoga što je bilo i ovoga što jest. Tako se, npr. kraj poslovnice banke može naletjeti na Agripinu kuću - lokalitet na kojem je pronađena bista carice Agrippine Minor, rimske plemkinje, sestre Kaligule, supruge Kludija i majke Nerona, koji ju je i ubio naposljetku.
Prošećeš do Augustovog hrama, najstarije očuvane građevine na hrvatskom tlu, do kina Valli s početka 20. stoljeća, koje je naziv dobilo po glumici Alidi Valli, talijanskoj glumici rodom iz Pule za koju se pričalo da je ljubavnica samom Il Duceu, pa voziš Via Flavijom do Arene, te veličanstvene građevine koja je građena za Vespazijana u 1. stoljeću, u isto vrijeme kad i rimski Koloseum.
Trčiš za djecom po prostoru u kojem su se nekad borili gladijatori (dok se Franka divi čarobnim vratima iza kojih su živjeli lavovi), zamrljaš se vapnencem do grla, preznojiš pedesetak puta, pa skokneš na ručak i na kavicu posluženu na poirotovskim kolicima, i zaspiš zadovoljan - jer si raširio krila, jer si bio s dragim ljudima, jer si nešto novo naučio o sebi, o svojoj djeci, o svijetu u kojem živiš - svijetu koji je živio prije tebe i koji će živjeti još dugo poslije tebe. Odjednom možeš opipati svoju malenost, ali te ona ne brine, znaš da nema ničeg lošeg u malenosti ispod ovih zvijezda, što god ljudi govorili.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)