Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 4 - Proširiti vidike

Uliks sam pokušala pročitati još kao pubertetlija. Nisam uspjela. Krivila sam Joycea za svoj nedostatak intelekta i upornosti i kolutala sam očima kad god bi ga netko negdje spomenuo. Joyce, kome on treba. (Čula sam da ga navodno ni Virginija Woolf nije voljela pa sam se pomirila sa svojim neuspjelim eksperimentom.)

No, prošlog Božića dobila sam Dublinerse ispod bora, i to iz samog Dublina. Moja prijateljica nije bila upoznata s mojim mukama po Joyceu pa mi nije ništa drugo preostalo nego da se opet susretnem s nesretnim Ircem. Dugo sam odgađala taj čitateljski zadatak pa sam ga ponijela na godišnji odmor, za kaznu - na mjesto koje je trebalo biti mjesto susreta s prijateljicom iz Dublina. Trebalo, moglo biti, ali nije. Korona, kome ona treba, reče ona kolutajući očima.


Počela sam čitati Joyceove novele i njegov me avanturistički duh potaknuo da otputujemo na izlet u Pulu u kojoj je boravio četiri mjeseca 1904. godine. "Tko sebe cijeni ne želi ostati u Irskoj", rekao je Joyce i započeo svoje lutanje Europom u austro-ugarskoj Puli u kojoj je predavao engleski jezik mornaričkim časnicima. Pulu nije volio i svaki će kritičar reći da ona na njegov rad nije imala ama baš nikakav utjecaj, ali Puljani su mu podignuli spomenik (Mate Čvrljak) - eno ga, sjedi u kavani s pogledom na Zlatna vrata (Slavoluk podignut u čast sestre i dva brata iz jedne rimske patricijske obitelji 29 - 27. pr. Kr. - Slavoluk Sergijevaca), kraj zgrade u kojoj je radio. Uf, kladim se da bi mu se kosa digla na glavi da zna.


Prečudan je lik bio taj Joyce, kompanjon Hemingwaya i Prousta, monogamni erotoman koji se strahovito bojao grmljavine, pisac užasnog vida, čija djela nitko nije htio objaviti, a ja nisam htjela čitati. Ipak, zbirka novela Dublinci ostavila me ganutu. Ove priče za mene su najljepša ljubavna pjesma posvećena rodnoj grudi - priče su to o deranima s kojima je pripovjedač proživljavao avanture, o svećeniku koji ga je poučio svakojakim čudesima, o gospođama čije ime je bio zov za njegovu mladu krv, o Eveline koju ni želja za novim svijetom nije mogla otrgnuti od željezne ograde pristaništa ("Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi ju sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu."), o prijateljima boemima koji nazdravljaju čovječanstvu, i o proslavljenom gospodinu i gospođi Conroy ("Bolje je prijeći odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu neke velike ljubavi, nego nestajati i turobno venuti sa starošću.") o kojima je John Huston snimio svoj posljednji film i pritom u njemu zaposlio cijelu svoju familiju. Iako su Joyceovi likovi reprezentativni primjerci stanovnika Dublina, iako na mahove Joyce prema njihovoj paraliziranosti osjeća i sućut i prijezir, iako čovjeka obuzima čemer i jad dok čita o irskoj neimaštini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, čitatelj ipak svim srcem poželi čuti balade o nevoljama njihove voljene zemlje, poželi vidjeti teglenice koje su se najavljivale izdaleka kolutima mekog dima, flotila mrkih ribarskih brodova iza Ringsenda, hodati North Strand Roadom, proći kroz prolaz Temple Bara, vidjeti bijelog konja na O'Connell Bridgeu, naći se na Grafton Streetu, omirisati život, kakav god on jest. Ovo djelo doista je sve što čovjek može poželjeti od klasika, i sigurno ću mu se vraćati u raznim fazama svog života.

"Želio sam doživjeti prave pustolovine. No, mislio sam, oni koji stalno sjede kod kuće ne mogu doživjeti prave pustolovine. Treba se otisnuti u svijet."


Sorry, Joyce, svidjela mi se Pula - nekoć rimski, nekoć mornarički grad u kojem se osjeća savršeni suživot onoga što je bilo i ovoga što jest. Tako se, npr. kraj poslovnice banke može naletjeti na Agripinu kuću - lokalitet na kojem je pronađena bista carice Agrippine Minor, rimske plemkinje, sestre Kaligule, supruge Kludija i majke Nerona, koji ju je i ubio naposljetku.



Prošećeš do Augustovog hrama, najstarije očuvane građevine na hrvatskom tlu, do kina Valli s početka 20. stoljeća, koje je naziv dobilo po glumici Alidi Valli, talijanskoj glumici rodom iz Pule za koju se pričalo da je ljubavnica samom Il Duceu, pa voziš Via Flavijom do Arene, te veličanstvene građevine koja je građena za Vespazijana u 1. stoljeću, u isto vrijeme kad i rimski Koloseum. 


Trčiš za djecom po prostoru u kojem su se nekad borili gladijatori (dok se Franka divi čarobnim vratima iza kojih su živjeli lavovi), zamrljaš se vapnencem do grla, preznojiš pedesetak puta, pa skokneš na ručak i na kavicu posluženu na poirotovskim kolicima, i zaspiš zadovoljan - jer si raširio krila, jer si bio s dragim ljudima, jer si nešto novo naučio o sebi, o svojoj djeci, o svijetu u kojem živiš - svijetu koji je živio prije tebe i koji će živjeti još dugo poslije tebe. Odjednom možeš opipati svoju malenost, ali te ona ne brine, znaš da nema ničeg lošeg u malenosti ispod ovih zvijezda, što god ljudi govorili.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...