Preskoči na glavni sadržaj

Na kraju dana

Vratija se Šime u stvarnost. Put natrag bio je relativno kratak i uspješan, iako je Franka nakon pola sata vožnje rekla: "Ja se više ne bih vozila, ja bih išla u park," (i ponavljala je to ceremonijalno svakih pola sata, misleći da ju nismo čuli valjda), a Juraj duž cijele autoceste oduševljeno vikao: "Auto! Kion! Auto! Motoj! Kion! Puno kiona! Puno auta!"

(Ja kao glumim blogericu i nosim knjigu na plažu, a da je ne čitam)

Prije povratka, uzela sam u ruke Dosegnuti sunce Paule McLain (Circling the Sun), knjigu koju je svekrva ostavila u apartmanu, a koju sam joj poklonila ja - istog dana kad sam je poklonila i sebi (nikad je ne pročitaviši). Ako ste ikada čitali pismo Paule McLain, onda znate da je riječ o majstorici fikcije o stvarnim osobama, a ovaj put tema joj je bila Beryl Markham - kenijska avijatičarka, avanturistica, trenerica trkaćih konja i prva osoba koja je letjela od Londona do New Yorka, preko Atlantika. Napisala je o tome i memoare West with the Night, a da ih Ernest Hemingway nije popularizirao, umrla bi u bijedi, gotovo bez novčića za grobno mjesto.

"Jedno je bilo sigurno: pripadala sam ovoj farmi i prirodi. Bila sam dio akacija i strmih, izobličenih litica, plavičastih brda obraslih vegetacijom, dubokih usjeka među brdima i visoke trave nalik kukuruzu. Ovdje sam oživjela kao da sam ponovno rođena, istinski. Ovdje mi je bio dom, i premda će jednog dana sve to izmigoljiti kroz moje prste poput crvene prašine, sve dok je trajalo moje djetinjstvo, bio je to raj baš po mojoj mjeri. Mjesto koje sam poznavala u dušu. Jedino mjesto na svijetu za koje sam stvorena."

Priča o Beryl, navodnoj plavoj krasotici muškobanjastog ponašanja, započinje njenom svakodnevicom na očevoj farmi konja blizu Njoroa, u Keniji. Divlju Beryl majka je ostavila, povevši u London njenog brata, a otac, koji je živio s domaćicom imanja, cijelog je života Beryl bio nedostižan. Kad je imanje zapalo u dugove, ostavio je Beryl, pišući joj tek ponekad riječi koliko stane u čajnu žličicu, a ona se, u strahu od napuštanja Kenije, udala za problematičnog bivšeg vojnika dvostruko starijeg od sebe. Nije on bio jedini muž ove pionirke, jer ona doista nije u životu imala na koga se ugledati u pogledu ljubavnih veza pa joj je brak bio obveza s kojom se nije bila sposobna nositi. Kad je stekla titulu trenera konja (prva u Africi, prva u Britaniji), razvela se, a druženje s aristokracijom koja si je vrijeme kratila skandalima donijelo joj je nevolje i izazove. Jedan od muškaraca njenog života bio je i Denys Finch-Hutton, ljubavnik danske barunice Karen Blixen (znane i kao Isak Dinesen i dr.), autorice poznate Moja Afrika (ma znate, nju je glumila Meryl Streep, a njega Robert Redford, mljac).

Ova knjiga me, pomalo neočekivano, dotaknula. Nisam luda za Afrikom, ali Paula McLain prikazala ju je kao egzotično, ali privlačno mjesto u kojem možeš pomaknuti svoje granice, vinuti se do sunca, i uživati u pogledu vrijednom opekotina. Mislila sam da ću zavidjeti Beryl, kad sam započela čitati ovu njenu pustolovinu, ali završila sam je osjećajući neku čudnu sućut za ovu ženu toliko različitu od mene. Čitavog života ganjala je sreću, izazivala je samu sebe, provocirala je muškarce. Kretala se naprijed, lomila sve kalupe.

Povijest je o njoj zapisala "neustrašiva feministica", ali u ovoj knjizi Paula McLain nastoji približiti čitatelju i onu drugu stranu žene koju su smatrali neobičnom, sklonoj da razmišlja kao muškarac. U Dosegnuti Sunce Beryl je itekako svjesna svojih slabosti, nesigurnosti, pa i motiva, svog pokretačnog prkosa i zanosa, svoje potrebe za priznanjem onih od kojih ga nikad nije dobila. Svjesna je da ljubav traži na krivim mjestima, ali, beznadna, ne želi niti pokušati igrati all in u ljubavnoj igri.

Ne znam o čemu je razmišljala dok je svoje jedino dijete ostavljala svojoj svekrvi na odgoj, ne znam što joj se motalo po glavi dok je letjela preko Atlantika (doduše, Paula McLain je to slikovito prikazala), istog onog koji ju je dijelio od one koja ju je rodila - možda je mislila da je slobodna, samo nisam sigurna je li ju sloboda usrećila ili razočarala, kad je zbrojila sve svoje punte.

Na kraju dana, što je sloboda? Putovanja, novac, samougađanje? Beryl jest bila vraški uporna i svojeglava (da ne kažem sebična), a njen pojam ideala slobode vodio ju je kroz život. Ali neovisnost (jesmo li kao društvena bića ikad doista neovisni?) za kakvom je čeznula često ide ruku pod ruku s usamljenošću. Ona jest voljela - zemlju kojoj je pripadala - ali zemlja te ne grije noću, zemlja tebe ne treba, zemlja će te pokriti kao da te nikad nije ni poznavala - nije si dopustila slobodu da voli drugog čovjeka. Istina, neovisnost i uspjeh mogu djelovati primamljivo, ali jesu li dovoljni za miran san, ispunjen život? Ne bismo li se svi odrekli ulaska u legendu radi ulaska u srca naših bližnjih?

Kakav god bio vaš odgovor, jedno morate priznati neustrašivoj Beryl Markham - dostojanstvo s kojim je nosila i svoje mane, i svoje vrline, slobodnu volju koju nije štedila, i bar jednu mrvicu zahvalnosti za sve one slomljene kalupe, koje danas ne moramo lomiti mi.

"Zar ne bi željela biti slobodna?"
"I što bih tada?"
"Živjela, valjda. Donosila vlastite odluke ili griješila, a da ti nitko ne mora govoriti što smiješ, a što ne smiješ."
Zatresla je glavom kao da sam izrekla nešto krajnje besmisleno. "Društvo to radi, draga, čak i ako nemaš supruga uza se. Zar to nisi dosad shvatila? Nisam sigurna dobije li itko ono što želi. Ne zapravo."



(Ja kao glumim blogericu, a Franka namješta rekvizite za slikanje - otud ovaj džin-tonik na stolu)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...