Vratija se Šime u stvarnost. Put natrag bio je relativno kratak i uspješan, iako je Franka nakon pola sata vožnje rekla: "Ja se više ne bih vozila, ja bih išla u park," (i ponavljala je to ceremonijalno svakih pola sata, misleći da ju nismo čuli valjda), a Juraj duž cijele autoceste oduševljeno vikao: "Auto! Kion! Auto! Motoj! Kion! Puno kiona! Puno auta!"
Prije povratka, uzela sam u ruke Dosegnuti sunce Paule McLain (Circling the Sun), knjigu koju je svekrva ostavila u apartmanu, a koju sam joj poklonila ja - istog dana kad sam je poklonila i sebi (nikad je ne pročitaviši). Ako ste ikada čitali pismo Paule McLain, onda znate da je riječ o majstorici fikcije o stvarnim osobama, a ovaj put tema joj je bila Beryl Markham - kenijska avijatičarka, avanturistica, trenerica trkaćih konja i prva osoba koja je letjela od Londona do New Yorka, preko Atlantika. Napisala je o tome i memoare West with the Night, a da ih Ernest Hemingway nije popularizirao, umrla bi u bijedi, gotovo bez novčića za grobno mjesto.
Priča o Beryl, navodnoj plavoj krasotici muškobanjastog ponašanja, započinje njenom svakodnevicom na očevoj farmi konja blizu Njoroa, u Keniji. Divlju Beryl majka je ostavila, povevši u London njenog brata, a otac, koji je živio s domaćicom imanja, cijelog je života Beryl bio nedostižan. Kad je imanje zapalo u dugove, ostavio je Beryl, pišući joj tek ponekad riječi koliko stane u čajnu žličicu, a ona se, u strahu od napuštanja Kenije, udala za problematičnog bivšeg vojnika dvostruko starijeg od sebe. Nije on bio jedini muž ove pionirke, jer ona doista nije u životu imala na koga se ugledati u pogledu ljubavnih veza pa joj je brak bio obveza s kojom se nije bila sposobna nositi. Kad je stekla titulu trenera konja (prva u Africi, prva u Britaniji), razvela se, a druženje s aristokracijom koja si je vrijeme kratila skandalima donijelo joj je nevolje i izazove. Jedan od muškaraca njenog života bio je i Denys Finch-Hutton, ljubavnik danske barunice Karen Blixen (znane i kao Isak Dinesen i dr.), autorice poznate Moja Afrika (ma znate, nju je glumila Meryl Streep, a njega Robert Redford, mljac).
Ova knjiga me, pomalo neočekivano, dotaknula. Nisam luda za Afrikom, ali Paula McLain prikazala ju je kao egzotično, ali privlačno mjesto u kojem možeš pomaknuti svoje granice, vinuti se do sunca, i uživati u pogledu vrijednom opekotina. Mislila sam da ću zavidjeti Beryl, kad sam započela čitati ovu njenu pustolovinu, ali završila sam je osjećajući neku čudnu sućut za ovu ženu toliko različitu od mene. Čitavog života ganjala je sreću, izazivala je samu sebe, provocirala je muškarce. Kretala se naprijed, lomila sve kalupe.
Povijest je o njoj zapisala "neustrašiva feministica", ali u ovoj knjizi Paula McLain nastoji približiti čitatelju i onu drugu stranu žene koju su smatrali neobičnom, sklonoj da razmišlja kao muškarac. U Dosegnuti Sunce Beryl je itekako svjesna svojih slabosti, nesigurnosti, pa i motiva, svog pokretačnog prkosa i zanosa, svoje potrebe za priznanjem onih od kojih ga nikad nije dobila. Svjesna je da ljubav traži na krivim mjestima, ali, beznadna, ne želi niti pokušati igrati all in u ljubavnoj igri.
Ne znam o čemu je razmišljala dok je svoje jedino dijete ostavljala svojoj svekrvi na odgoj, ne znam što joj se motalo po glavi dok je letjela preko Atlantika (doduše, Paula McLain je to slikovito prikazala), istog onog koji ju je dijelio od one koja ju je rodila - možda je mislila da je slobodna, samo nisam sigurna je li ju sloboda usrećila ili razočarala, kad je zbrojila sve svoje punte.
Na kraju dana, što je sloboda? Putovanja, novac, samougađanje? Beryl jest bila vraški uporna i svojeglava (da ne kažem sebična), a njen pojam ideala slobode vodio ju je kroz život. Ali neovisnost (jesmo li kao društvena bića ikad doista neovisni?) za kakvom je čeznula često ide ruku pod ruku s usamljenošću. Ona jest voljela - zemlju kojoj je pripadala - ali zemlja te ne grije noću, zemlja tebe ne treba, zemlja će te pokriti kao da te nikad nije ni poznavala - nije si dopustila slobodu da voli drugog čovjeka. Istina, neovisnost i uspjeh mogu djelovati primamljivo, ali jesu li dovoljni za miran san, ispunjen život? Ne bismo li se svi odrekli ulaska u legendu radi ulaska u srca naših bližnjih?
Kakav god bio vaš odgovor, jedno morate priznati neustrašivoj Beryl Markham - dostojanstvo s kojim je nosila i svoje mane, i svoje vrline, slobodnu volju koju nije štedila, i bar jednu mrvicu zahvalnosti za sve one slomljene kalupe, koje danas ne moramo lomiti mi.
(Ja kao glumim blogericu i nosim knjigu na plažu, a da je ne čitam)
Prije povratka, uzela sam u ruke Dosegnuti sunce Paule McLain (Circling the Sun), knjigu koju je svekrva ostavila u apartmanu, a koju sam joj poklonila ja - istog dana kad sam je poklonila i sebi (nikad je ne pročitaviši). Ako ste ikada čitali pismo Paule McLain, onda znate da je riječ o majstorici fikcije o stvarnim osobama, a ovaj put tema joj je bila Beryl Markham - kenijska avijatičarka, avanturistica, trenerica trkaćih konja i prva osoba koja je letjela od Londona do New Yorka, preko Atlantika. Napisala je o tome i memoare West with the Night, a da ih Ernest Hemingway nije popularizirao, umrla bi u bijedi, gotovo bez novčića za grobno mjesto.
"Jedno je bilo sigurno: pripadala sam ovoj farmi i prirodi. Bila sam dio akacija i strmih, izobličenih litica, plavičastih brda obraslih vegetacijom, dubokih usjeka među brdima i visoke trave nalik kukuruzu. Ovdje sam oživjela kao da sam ponovno rođena, istinski. Ovdje mi je bio dom, i premda će jednog dana sve to izmigoljiti kroz moje prste poput crvene prašine, sve dok je trajalo moje djetinjstvo, bio je to raj baš po mojoj mjeri. Mjesto koje sam poznavala u dušu. Jedino mjesto na svijetu za koje sam stvorena."
Priča o Beryl, navodnoj plavoj krasotici muškobanjastog ponašanja, započinje njenom svakodnevicom na očevoj farmi konja blizu Njoroa, u Keniji. Divlju Beryl majka je ostavila, povevši u London njenog brata, a otac, koji je živio s domaćicom imanja, cijelog je života Beryl bio nedostižan. Kad je imanje zapalo u dugove, ostavio je Beryl, pišući joj tek ponekad riječi koliko stane u čajnu žličicu, a ona se, u strahu od napuštanja Kenije, udala za problematičnog bivšeg vojnika dvostruko starijeg od sebe. Nije on bio jedini muž ove pionirke, jer ona doista nije u životu imala na koga se ugledati u pogledu ljubavnih veza pa joj je brak bio obveza s kojom se nije bila sposobna nositi. Kad je stekla titulu trenera konja (prva u Africi, prva u Britaniji), razvela se, a druženje s aristokracijom koja si je vrijeme kratila skandalima donijelo joj je nevolje i izazove. Jedan od muškaraca njenog života bio je i Denys Finch-Hutton, ljubavnik danske barunice Karen Blixen (znane i kao Isak Dinesen i dr.), autorice poznate Moja Afrika (ma znate, nju je glumila Meryl Streep, a njega Robert Redford, mljac).
Ova knjiga me, pomalo neočekivano, dotaknula. Nisam luda za Afrikom, ali Paula McLain prikazala ju je kao egzotično, ali privlačno mjesto u kojem možeš pomaknuti svoje granice, vinuti se do sunca, i uživati u pogledu vrijednom opekotina. Mislila sam da ću zavidjeti Beryl, kad sam započela čitati ovu njenu pustolovinu, ali završila sam je osjećajući neku čudnu sućut za ovu ženu toliko različitu od mene. Čitavog života ganjala je sreću, izazivala je samu sebe, provocirala je muškarce. Kretala se naprijed, lomila sve kalupe.
Povijest je o njoj zapisala "neustrašiva feministica", ali u ovoj knjizi Paula McLain nastoji približiti čitatelju i onu drugu stranu žene koju su smatrali neobičnom, sklonoj da razmišlja kao muškarac. U Dosegnuti Sunce Beryl je itekako svjesna svojih slabosti, nesigurnosti, pa i motiva, svog pokretačnog prkosa i zanosa, svoje potrebe za priznanjem onih od kojih ga nikad nije dobila. Svjesna je da ljubav traži na krivim mjestima, ali, beznadna, ne želi niti pokušati igrati all in u ljubavnoj igri.
Ne znam o čemu je razmišljala dok je svoje jedino dijete ostavljala svojoj svekrvi na odgoj, ne znam što joj se motalo po glavi dok je letjela preko Atlantika (doduše, Paula McLain je to slikovito prikazala), istog onog koji ju je dijelio od one koja ju je rodila - možda je mislila da je slobodna, samo nisam sigurna je li ju sloboda usrećila ili razočarala, kad je zbrojila sve svoje punte.
Na kraju dana, što je sloboda? Putovanja, novac, samougađanje? Beryl jest bila vraški uporna i svojeglava (da ne kažem sebična), a njen pojam ideala slobode vodio ju je kroz život. Ali neovisnost (jesmo li kao društvena bića ikad doista neovisni?) za kakvom je čeznula često ide ruku pod ruku s usamljenošću. Ona jest voljela - zemlju kojoj je pripadala - ali zemlja te ne grije noću, zemlja tebe ne treba, zemlja će te pokriti kao da te nikad nije ni poznavala - nije si dopustila slobodu da voli drugog čovjeka. Istina, neovisnost i uspjeh mogu djelovati primamljivo, ali jesu li dovoljni za miran san, ispunjen život? Ne bismo li se svi odrekli ulaska u legendu radi ulaska u srca naših bližnjih?
Kakav god bio vaš odgovor, jedno morate priznati neustrašivoj Beryl Markham - dostojanstvo s kojim je nosila i svoje mane, i svoje vrline, slobodnu volju koju nije štedila, i bar jednu mrvicu zahvalnosti za sve one slomljene kalupe, koje danas ne moramo lomiti mi.
"Zar ne bi željela biti slobodna?"
"I što bih tada?"
"Živjela, valjda. Donosila vlastite odluke ili griješila, a da ti nitko ne mora govoriti što smiješ, a što ne smiješ."
Zatresla je glavom kao da sam izrekla nešto krajnje besmisleno. "Društvo to radi, draga, čak i ako nemaš supruga uza se. Zar to nisi dosad shvatila? Nisam sigurna dobije li itko ono što želi. Ne zapravo."
"I što bih tada?"
"Živjela, valjda. Donosila vlastite odluke ili griješila, a da ti nitko ne mora govoriti što smiješ, a što ne smiješ."
Zatresla je glavom kao da sam izrekla nešto krajnje besmisleno. "Društvo to radi, draga, čak i ako nemaš supruga uza se. Zar to nisi dosad shvatila? Nisam sigurna dobije li itko ono što želi. Ne zapravo."
(Ja kao glumim blogericu, a Franka namješta rekvizite za slikanje - otud ovaj džin-tonik na stolu)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)