Preskoči na glavni sadržaj

Edukacija Malog Drveta i edukacija Male Mene

Moja obitelj (doduše, samo njen ženski dio, jer tata se na prve znakove povuče u svoje odaje) ima naviku navečer sjesti pred televizor, pomno proučiti TV program pa izabrati neki film koji će tobože gledati. Kažem tobože, jer mi taj film ustvari nikad ne gledamo – kod nas se svako gledanje televizije pretvori u jednu dugu čoporativnu psihoanalizu koju provode sve od reda samouki psiholozi. Tko je u životu što učinio, je li požalio, na temelju kojeg motiva i s kojim posljedicama, i koji član obitelj je kriv za taj gen ili za taj nesretni obrazac ponašanja (ukratko, mama je uvijek kriva za sve) – to su smjernice naših razgovora, i svakome tko bi nas čuo učinilo bi se čudnim što su se u raspravi o banalnostima tonovi strastveno povisili, što su sugovornici ustali s kauča pa počeli koračati sobom poput profesora Baltazara, sve u nastojanju da dokažu svoju tezu ili, još češće, samo opovrgnu tuđu, ali mi vam nikad ne bismo priznali da se televizijska večer pretvorila u svađu – za nas je to debata, debata u kojoj svi, bojim se reći, besramno uživamo. This is how we do it, rekla bi moja sestra (i Montell Jordan).



Tako je bilo i ovog vikenda kad sam se, izmorena novim vrhuncima neposlušnosti svojih potomaka, došla resetirati u kuću u kojoj sam odrasla, a u kojoj mi sada žive roditelji i sestre. Sasvim prikladno, za čitanje sam ponijela knjigu Malo Drvo Forresta Cartera, koja je dušu dala za vikend obiteljskih mudrovanja. Glavni lik petogodišnji je dječak Malo Drvo o kojem brinu baka, punokrvna Cheeroke Indijanka, i djed, napola Škot, napola Cheeroke. Vrijeme radnje: 1930., mjesto radnje: planine Tennesseeja, ali moglo bi to komotno biti bilo koje mjestašce na svijetu jer ova knjiga desetljećima prenosi univerzalnu poruku. Unatoč misteriji oko njenog autora koji je potkraj života učinio drastični zaokret te promijenio ime i pogled na svijet, otkad je napisana 1976. godine, The Education of Little Tree (ima i svoju ekranizaciju!) razbija predrasude i podsjeća na vrijednosti kojima nas je poučila priroda. Posebno je zanimljivo danas čitati o skromnom životu punom tolerancije, u skladu s prirodom, koji se odvija u Americi - dok u toj istoj Americi politička korektnost doseže svoj maksimum, dok se nastoji svim silama izbrisati povijest koja bi nam svima trebala služiti kao učiteljica života (pratite li Black lives matter? Proučite malo navedenu organizaciju prije nego li joj se odlučite pridružiti samo zbog duh!-istinitog slogana!)

"Djed i baka su htjeli da znam što se dogodilo u prošlosti. "Ako ne znaš ništa o pršlosti, nećeš imati ni budućnost. Ako ne znaš odakle je tvoj narod došao, nećeš znati ni kamo ide." I zato su mi ispričali najvažnije stvari iz naše prošlosti."



"Djed je iz zemlje nožem iskopao jedan slatki korijen. Ogulio ga je i iz njega je počela kapati slatka zimska zaliha života. Prerezao ga je nožem na dva dijela i dao meni veći. "To je Put", rekao je blago. "Uzmi samo onoliko koliko ti je potrebno. Kad loviš jelena, nemoj uzeti najboljeg. Uzmi manjeg i sporijeg, pa će jeleni rasti i biti sve jači i uvijek će ti davati mesa. Pa-koh, panter, to zna. I ti to isto moraš znati."

Malo Drvo staloženi je petogodišnjak (što mi se čini kao oksimoron, ako je suditi po mojoj petogodišnjakinji) koji nakon smrti oca i majke odlazi živjeti majčinim roditeljima koji žive u kolibi u planinama Tennesseeja. Baka je mudra Indijanka koja glave pognute nad knjigom, tako da joj duge pletenice padaju do poda, naglas čita djedu i Malom Drvetu djela gospodina Shakespearea, Shelleya i Byrona, a djed je starac koji nastoji zaraditi proizvodnjom viskija kojoj poučava i svog vrijednog šegrta, Malo Drvo. Možda kod ovakvih knjiga ne mogu uopće biti objektivna, slaba sam na romane pisane iz dječje perspektive, ali knjiga me dirnula, rasplakala, obradovala. Unuk koji s djedom pravi viski i razgovara tonom vjetra i žubora vode, djed koji stavlja ruku između unuka i čegrtuše, mudrolije o sistemima pronalaska zrele lubenice, lekcije iz Biblije i razne tehnike odlaska u nebo - učinili su me opsjednutom. Guglala sam Trail of tears, tijekom obiteljskog ručka sam čitala citate iz knjige ukućanima koji nisu dijelili moje oduševljenje, skoro pa nisam umrla od straha kad sam u voćnjaku vidjela bjeloušku (k'o prava Cherokee!), jeli smo dudove i razglabali o proizvodnji svile u Jugoslaviji, ostala sam iznenađena spoznajom da svi članovi moje obitelji znaju sve o proizvodnji viskija, a baka i ja smo na svetog Antuna i nazdravile pravim škotskim viskijem (baka je nazdravila, ja sam ga samo pomirisala, bio mi je nepodnošljiviji od rakije), pa sam se nakon indijansko-ljetnog vikenda vratila u Osijek napunjenih baterija i srca punog ove feel-good knjige koja čovjeka umije vratiti korijenima, zbog koje ćete preboljeti i sokom od višanja zamrljane majice, pa i travo-zelenaste turove svoje djece, koja će vas, još jednom, podsjetiti da je sretan čovjek koji ima svoje pleme, koliko god ono čudno bilo, i koliko god ono voljelo žustre rasprave i kolutanja očima.

"Djed je govorio kako bi na svijetu bilo manje svađe kad bi bilo manje riječi. Jednom mi je, kad smo nas dvojica bili nasamo, rekao da neki prokleti idiot non-stop izmišlja nove riječi koje ne služe ničem drugom nego stvaranju svađa. Tu sam se složio s njim. Kako riječi zvuče, ili način kkako ih izgovaraš, to je djedu bilo važnije od njihova značenja. Rekao je da ljudi ponekad govore posve različitim riječima, ali se ipak razumiju, jer razumiju kako riječi zvuče. Baka se složila s njim, jer to je bio način kako su njih dvoje razgovarali. Bakino ime bilo je Bonnie Bee, Lijepa Pčela. To sam znao jer sam jendom u noći čuo kad joj je djed rekao: "Razumijem te, Bonnie Bee." A to je značilo: "Volim te, Bonnie Bee", jer taj su zvuk i osjećaj bili u njegovim riječima. I kad su razgovarali i kad bi baka rekla: "Razumiješ li me, Wales?", djed bi odgovorio: "Da, razumijem te." Za djeda i baku su razumijevanje i ljubav bili jedno te isto. Baka je govorila: ne možeš voljeti nekoga, ako ga ne razumiješ, ni ljude ni Boga ne možeš voljeti ako ih ne razumiješ."



"Dok smo jeli, djed me pogledao i rekao: "Vidiš, Malo Drvo, ništa ne bi bio naučio da te nisam pustio da učiniš što želiš. Da sam te spriječio u kupnji tog teleta, uvijek bi mislio da si ga trebao kupiti. Da sam ti rekao kupi ga, mene bi okrivljavao što je umrlo. Morat ćeš učiti iz vlastitog iskustva."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...