Najveći strah na svijetu

Ponekad se pitam čega sam se usudila bojati prije nego sam postala mama, što sam to, u zabludi, nazivala strahom prije nego se, zajedno s mojom Frankom, rodio i strah od gubitka djeteta. Sjećam se, pri povratku s ginekologije, noćima sam spavala nemirno. Čak i kad me sisavica nije budila, budila sam se iz sna - stalno sam sanjala da mi Franka pada s kreveta, iako ona nikada nije spavala s nama u našem bračnom krevetu. Ridala sam na svaku vijest o bolesnom djetetu, a onaj-plač-kad-si-daš-oduška koji je popratio gubitak bebe koji je doživio dr. Carter u reprizi Hitne službe nikad neću zaboraviti. Kad sam rodila Jurja, moje se srce podijelilo, ali strah se udvostručio. Ugnijezdio se u svakoj pori moje kože, i nema namjeru otići.

Tijekom ovih pandemijskih dana, društvenim mrežama kolali su razni izazovi, a jedan knjižni izazov Nine iz Šibenika približio mi je ovu knjigu. Po komentarima i kratkom sadržaju zvučala je kao life-changing štivo, a takvome nikada ne mogu odoljeti. Ipak, uzeti ovu knjigu u ruke bio je za mene pravi pothvat. Poželjela sam je čitati, ali odluka o posudbi knjižnične građe morala je biti donesena svjesno, odgovorno, u pravo vrijeme. Moram priznati, Vesna Krmpotić nije mi bila poznato ime, ali knjiga je objavljena u godini mog rođenja, i slovila je kao svjedočanstvo jedne majke o borbi protiv bolesti njenog djeteta - meni i više nego dovoljno za oprez. 

"I tako, gledajući djecu, gledala sam sebe, saznavala svoju desnu i lijevu polovicu, učila artikulirati obje istovremeno. Materinstvo je veličanstvena prilika za samospoznaju. Ja, koja sam otpočetka željela da me dijete ukine a ne da me produlji, osjećala sam da su zadaci materinstva daleko veći od produljenja. Imati djecu, to znači imati priliku da se ucijeliš i pomiriš  s posvađanim dijelovima svog bića. Priliku, najprije, da razumiješ i prihvatiš vlastito djetinjstvo, da oprostiš davne uvrede i traume, da zacijeliš pukotine i poravnaš duboke tragove osjećaja krivnje i neuzvraćene ljubavi. Priliku, nadalje, da vratiš sve što si i ne znajući primila i što nisi dovoljno cijenila: ljubav, pažnju, strpljivost. Priliku, opet, da tu ljubav, pažnju i strpljivost koju si primila od starijih i predaješ je mlađima, pokloniš zanemarenima i podrumskim dijelovima svog života. Ti zanemareni i podrumski dijelovi krijumčare se u neodoljivu obliku: u djeci, koju hoćeš-nećeš ludo voliš, pa tako hoćeš-nećeš moraš zavoljeti i onaj dio sebe koji je ostao nedoljubljen (ili nedostavren, što je valjda isto)."

Dobrano me napatila ta Vesna o kojoj sam puno naučila tijekom čitanja ove osebujne knjige. V. K. bila je hrvatska književnica i prevoditeljica, specijalizirana za indijsku literaturu još u doba Juge. Prevela je Kamasutru, priredila Hiljadu lotosa, antologiju indijske književnosti, napisala brojne zbirke poezije, dobila Nazora za životno djelo. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju. Kao supruga diplomata živjela je u Washingtonu, Kairu, Accri, New Delhiju, a svojih posljednjih petnaestak godina provela je u Beogradu, gdje i danas počiva. Svoje najpoznatije djelo, Brdo iznad oblaka, započela je obrazloženjem svoje želje da ispriča kako je bilo, da opiše čuda kojima je svjedočila s poniznom zahvalnošću što se našla dovoljno blizu događaja da ponekad bude njegov dio. Zatim, priča se nastavila opisom supružanstva Radivoju Petkoviću i majčinstva Relji Petkoviću koje je prethodilo začeću njenog sina Igora koji je već pri rođenju izgledao kao da se beskrajno čudi, koji ju je natapao sporom, sigurnom radošću kojoj se nije žurilo da se posve objavi. Dok je u Kairu pripremala Hiljadu lotosa, neprestano je tragala za novim duhovnim izazovima, a životi koje su njeni sinovi sanjali posebno su je zaokupljali. Nakon povratka, bila je zaokupljena dosadnom svakodnevicom života na čađavom Balkanu, gdje su se ljudi prepoznavali po kretnjama jer su ih obavljali, a kolotečinu je prekinulo spontano otkriće male kuglice na Igrovoj lijevoj preponi, pod prstima je skakutalo. Dijagnosticirana mu je akutna limfoblastična leukemija. Pariška bolnica, američko liječenje, kemoterapije, deseci liječnika, iscjelitelji na daljinu i na blizinu, čajevi, kefiri, tibetanski napitci, citostatici, asparaginaza, lijek od aloje, vidovnjaci, autosugestija, sufijke, duhovni savjetnici nalik Krišni, promjena biotoka, eksperimentalna liječenja, karmička kretanja, liječenja sokovima, gledanje aure, visak - isprobala je sve, moleći se milosrdnoj božici Tari, trazeći pomoć od Sri Juktešvara. Je li bilo uzalud? Igorova je borba trajala četiri godine, a onda je samo "odletio", kao anđeo, kakvim ga je smatrao njegov brat Relja. U trenutku kad je gubila Igora, Vesna je rodila sina Nevena, novi je život stao na noge.

"Igor je pokazao da zna više: dolazak Nevena stajao je u obratno upravnom odnosu s njegovim vlastitim odlaskom - taj došljačić je dolazio po Igorovoj smrtnoj boljci kao po mostu, a mi smo, eto, pljeskali njegovu dolasku, mahali mu s radošću. Odatle gorčina: kao da smo zaboravili cijenu te radosti."

Možda ova knjiga nekome može poslužiti kao duhovni vodič za preživljavanje na putu do samospoznaje, ali meni je predstavljala majčin dnevnik u kojeg je utkana dirljiva ljubav prema dječačiću kojeg su smatrali glavom obitelji zbog njegovih vidovitih očiju uprtih u nevidljiv prizor. Podsjetio me na meni drage ljude koji će zauvijek ostati mladi. Poput njega, ni oni se nisu opirali smrti, a dok su umirali, tješili su one koje su ostavljali. Igor jest bio intuitivan, možda je doista bio i vidovit, a možda je samo imao majku koja ga je poučila vjeri u biće više od čovjeka, vjeri u vlastite snove, u život koji ne prestaje kad srce zastane. Bio je njen učitelj, njegovi snovi oduševljavali su je, bio je njen Vergilije. Do kraja života, V.K. s posebnom je dragošću govorila o vječnom dječaku zbog kojeg počela vjerovati u život u kojem patnja nije jalova, nego plodonosna. Nije bilo uzalud. Koliko god bio kratak, njegov život bio je bitan i nepovratno je promijenio živote ljudi koji su ga poznavali.

"Za vrijeme tih vožnji povremeno me spopadao osjećaj zbog kojeg sam htjela kriknuti: prisustvujem, eto, nečemu neponovljivom, neizmjerno dragocjenom i ja znam da ono odlazi, ali ne bih kriknula zbog toga, nego zbog toga što ga dovoljno ne čujem, dovoljno ne vidim u času dok je sa mnom, što nisam sebe dovoljno njim prožela i što ću jednog dana to možda uzalud nastojati, vjerojatno u literaturi, naime, pokušati se vratiti u upravo onaj trenutak polaganog zlata koji je sada moj, a ja ga ne mogu sasvim uzeti."

Knjigu sam morala čitati u tišini, daleko od pogleda, daleko od glasova. Bila je preintimna da bih ju dijelila sa svijetom. Dugo sam se nećkala u njenim plićacima i bojala sam se uroniti u nju, da me ne povuče na dno. Osupnula me svojom čudnovatošću, a čitala sam je, čini se, cijelu vječnost jer mi je detaljni prikaz bolesti, od slučajnog otkrića male kuglice na Igorovoj nozi pa do njegove smrti, na mahove bio premučan, a autoričini napori da u meni nekom nepoznatom duhovnom stilu pronađe opravdanje i smisao za svoj gubitak nepodnošljivi - ponekad bi me samo jedna stranica zapisa ostavila u bolnoj bespomoćnosti. Toliko smo različite, V.K. i ja, toliko smo  različite, mi, žene! Možda smo sazdane od jednakih dijelova, ali naše misli razlikuju se kao što se nebo razlikuje od zemlje. Visci, snovi, Tara, Sai Baba, Đizas - meni su strane te dimenzije, meni nisu potrebne, ali ih u potpunosti razumijem - njima se jedna majka borila da bi njen sin živio.

Ovih dana strašno puno razmišljam o toj različitosti, ona me opterećuje, rastužuje. Rastužuje me pomisao da živim u svijetu u kojem se ljudi zgražaju nad čovjekom koji tvrdi da život počinje začećem (znam, nije ni meni biologija bila omiljeni predmet, ali svjedno....) ili nad čovjekom koji vjeruje da u slučaju tragedije valja pomoć potražiti u krugu obitelji. Rastužuje me što živim u svijetu u kojem će ljudi prije povjerovati u teorije zavjere isprepletene oko pandemije virusa, nego u činjenicu da naši mediji manipuliraju napim životima više nego bi to znanstvenici iz Wuhana ikada mogli. Rastužuju me što se za mišljenje o pobačaju u medijima pita Jelenu Veljaču, a ne Martu Umiljanović. Svatko bira svoje junake i svoje inspiracije, valjda. Svatko sam odabire trenutak u kojem će se oglušiti o kontekst u kojem se govori, svatko sam odabire hvatati se za rubne slučajeve (znate li uopće koji postatak pobačaja je učinjen u slučaju trudnoće do koje je došlo silovanjem?), možda iz straha od hvatanja u koštac s osjećajem koji ga prožme kad se govori o pravu na život - jer svakome je njegov život mio, i svatko duboko u sebi zna da nije dostojan stavljati cijenu na tuđe živote. Svakog dana svog života donosimo odluke s kojima ćemo morati živjeti - i ja ću, kao i vi, vjerujem, sumnjati u puno njih, ali u pitanjima života i smrti, ovo drugo nikad neće biti opcija.

"Osjetila su stalno javljala: nema ga. Um je javljao: ne samo da ga nema na livadama, ulicama i u šumama Washingtona, nego ga nema ni na Sjevernom polu, nema ga ni u najgušćoj prašumi Amazone, ni na najnedostižnijoj visoravni Anda, i sve da pretražiš ulicu po ulicu svih gradova, da otvoriš svaku škrinju i ormar, da zaviriš u svaku pećinu, da osvijetliš sve kutove i zakutke u dvorcima i kolibama svijeta, ti ga više nećeš naći. Duša je stenjala i zamirala od tih vijesti. Ona je znala nešto drugo, ali ovog časa to je znanje ležalo pokopano pod težinom Igorove očigledne odsutnosti."

Toliko smo različite mi, žene, koliko god mediji nastojali naš um okarakterizirati kolektivno jednakim. Koliko god se ponekad činilo teškim izdići se iznad javnih i bučnih rasprava, zahvaljujući inspirativnim ženama, ali i muškarcima, u mom životu, pa, zahvaljujući i Vesni Krmpotić, na neki način, koliko god mržnje posijano na našoj zemlji ovih dana, ja svakog dana viđam roditelje koji su svoju djecu izmolili kad im je medicina izrekla: "Nemoguće!", viđam roditelje koji su svoju djecu posvojili, uvijek imajući na umu da se djecu ne kažnjava za grijehe njihovih otaca!, viđam roditelje koji svoju djecu razvoze na terapije i razne aktivnosti, potpuno se odrekavši svog slobodnog vremena radi njihovog zdravlja, viđam roditelje koji su svojoj djeci mame, tate, prijatelji i liječnici, viđam roditelje koji su svoje snove stavili na čekanje da bi se posvetili svojoj djeci, viđam roditelje koji djecu uče da jedno zlo ne briše drugo - ljubav briše zlo!, viđam roditelje koji dopuštaju svojoj djeci da ih nadahnu, viđam roditelje koji ljube svoju djecu u čelo, zahvalni na tom osjećaju kojeg nisu ranije poznavali. Vidim ih, i ne bojim se budućnosti jer znam da jedino u čemu su žene potpuno jednake jest ljubav kojom darivamo svoju djecu. Ta ljubav pokreće svijet! Još kad bismo joj bezuvjetno i bezgranično dopustili da nas promjeni, gdje bi nam bio kraj!

"I sada:

od svih stvari mudrih i prekrasnih, od svih čuda što su bila i ispod i iznad oblaka, koje mi je najmudrije i najčudnije čudo?

Ljubav mi je najčudnije čudo.

Od svih stvari mudrih i prekrasnih najljepša je i najmudrija ljubav. Od svih vjera najvjernija je ljubav. Od svih istina najveća je ljubav. Ljubav mi je najčudnije čudo."