Preskoči na glavni sadržaj

Vjera for dummies

Možda tvoj život, gledan izvana, izgleda sasvim posložen - sve što si od života željela, ostvarilo se. Možda si i zahvalna, možda si iskreno i sretna, ali - ima dana kad ti se čini da ti je sve previše, da te obveze pritišću sa svih strana, čini ti se da bi mogla vrištati jer si iscrpljena od služenja drugima. Možda tražiš nešto samo svoje, možda tražiš nadahnuće, neki novi zanos, neku iznenadnu dozu energije, svoje vrijeme, svoje misli, nešto za što bi se uhvatila pa da sve u tvom životu poprimi novu boju, da sve počneš raditi s lakoćom, pa i služiti drugima, da se prestaneš brinuti, da se prestaneš buditi s mišlju da nisi dovoljno dobra ni u čemu što radiš. Možda ti to još niti ne znaš, ali ti tražiš Boga.

Problem je samo što, dok ti netko drugi na to nije ukazao, nisi ni shvaćala da si do Njega uvijek htjela prečicom pa si putem naišla na nevolje, poput neposlušne Crvenkapice. Možda si preumorna za nastavak potrage, možda misliš da nisi vrijedna, možda si potpuno beznadna.

Poznata su ti kratkoročna rješenja - duhovne obnove, molitveni susreti, klanjanja pred Presvetim - ondje si znala ugrabiti dašak Duha Svetog, ali kad ostaneš sama sa sobom, ukopana si u mjestu. Ne znaš više moliti, postalo ti je nepodnošljivo slušati duhovnu glazbu, osjećaš da nemaš pravo spominjati to Divno ime, osjećaš da nemaš pravo zvati se Božjom. A ova tvoja djeca? Samo su podsjetnik da još jednu stvar u životu radiš krivo (a drugi su to majčinstvo u tolikoj mjeri više zaslužili!) - zbog njih ti se najviše čini da tumaraš svijetom pokidana, da samo glumiš snagu, a slabost u tvojim kostima već se pretvorila u mučninu koja te truje iznutra iz dana u dan.

Možda si kao ja.

"Prvo obraćenje za koje moramo moliti je - uvijek - naše vlastito."


Ne znam puno toga, ali krasti vrijeme za čitanje sam usavršila - čitam dok kuham, čitam na toaletu, čitam u autu, čitam dok čekam u redu, čitam pod pauzom na poslu. Čitam svakakve gluposti, pa mi je moj duhovni vođa (Love ya, sis!) u ruke doslovno ugurao knjigu koja bi mogla biti poticaj koji tražim. Hm, pa dobro, možda bih mogla i češće čitati duhovnu literaturu - nemam što izgubiti, već sam izgubljena. Budući da knjiga koju bih htjela čitati - "Vjerovanje for dummies" - actually ne postoji, bacila sam se na čitanje Verbumova izdanja Razloga za vjerovanje Scotta Hahna, profesora teologije i Svetog pisma na franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu, Ohio, i jednog od najsuvremenijih katoličkih teologa koji je, prije nego je postao sve navedeno, bio prezbiterijanski pastor.

Na samom početku Hahn spominje Prvu poslanicu svetog Petra iz koje možemo iščitati kako bismo, kao katolici, trebali živjeti - uvijek spremni objasniti nadu u koju vjerujemo, ali blago i s poštovanjem. Nisam do sada s tim imala problema, ali kad čovjek postane svjestan mlakosti svoje vjere, počne sumnjati u sve, a najviše u samog sebe. Dakako, u postojanje Boga živoga nikad nisam sumnjala, ali Božji zakoni ne ovise o tome što ja mislim - i bilo je krajnje vrijeme da "razum stavim u službu otajstva krštenja". Za razliku od autora, počela sam čitati ovu knjigu ne bojeći se da će proučavanje dogmi ugroziti moju vjeru, ali malo me obeshrabrio na samom početku tvrdnjom da je pripremanje razloga za nadu koja će prijeći i na druge nešto što se uči cijeli život.

"Čak i nerazumne stvari djeluju na način koji odražava određenu svrhu. Dizajn postoji. Ako postoji dizajn, mora postojati i autor tog dizajna."



Knjiga je podijeljena na tri velika poglavlja - naravne razloge, biblijske razloge i kraljevske razloge za vjerovanje, i svaki od njih natjerao me da pomislim da je razumijevanje katoličkog nauka iznad mojih ljudskih mogućnosti, bit ću iskrena. Ali, malo pomalo, prepoznavala sam odgovore na pitanja koja još nisam niti znala oblikovati. Autor na zanimljiv način, ali prilagođen dummiesima poput mene, predstavlja čitatelju povijesni i filozofski kontekst koji predstavlja same temelje katoličke nauke - objašnjava zašto ljudi vjeruju u Boga, zašto neki tvrde da je Bog ljudska izmišljotina, a ne misle da bismo ga, da smo ga izmislili, malo pažljivije prilagodili svojim hirovima, objašnjava to često pitanje naših prijatelja nevjernika - zašto Bog dopušta toliko zlo u svijetu, pojašnjava zašto Crkva veliča djevičanstvo, zašto se katolici "klanjaju" svecima, zašto se Papi (kamen spoticanja svim protestantima) ljubi prsten, zašto štujemo Mariju, zašto je blagovanje s Isusom važno očitovanje prisutnosti kraljevstva i što jednom katoliku uopće predstavlja ta mala bijela hostija, zašto se David u Starom zavjetu spominje 1020 puta, a Mojsije samo 720, što uopće znači kata hole i zašto katolici teško prihvaćaju da će otkupljenje doći s patnjom i smrću, a ne nekom čudesnom intervencijom s neba.

"Drugi pak iznose "dokaz iz čežnje" primjećujući da svaka ljudska čežnja svoje ispunjenje pronalazi u stvarnom predmetu... Kao što je primijetio C. S. Lewis, ljudska bića čeznu za nečime što ništa na svijetu ne može zadovoljiti, a to je zato što smo stvoreni za drugi svijet."


Bingo, C. S. Lewis! Moja duša neprestano čezne jer, iako vjerujem u Boga, ne osjećam da je moja vjera plodonosna. Ne želim Boga izvlačiti kao jokera u kriznim trenucima svog života, želim biti Božja u svakom svom dahu, u svakom svom pokretu, u svakoj riječi, ukratko - tražim od sebe savršenu vjeru iako sam svjesna toga da Bog - koji mi je dao razum, slobodu i sposobnost za ljubav, pa da i izaberem nešto drugo osim Njega - od mene to ne traži. Već sam sestri, isfrustrirana, htjela javiti da mi ova knjiga nimalo ne pomaže, a onda sam se uhvatila da češće i iskrenije molim, da o Bogu više razmišljam, da prvi put nakon dugo vremena odlazim na misu iz potrebe, a ne iz navike, shvatila sam da sam pažljivije birala riječi, da sam danima smirena, unatoč glasnoj i ubrzanoj svakodnevici, shvatila sam da sam čak bolja majka svojoj djeci (muž je tu izvisio, ali, Bože moj, nisam savršena!). Da, apologetika je divna disciplina koja mijenja nas dok mi želimo mijenjati druge. Samim čitanjem ove knjige Bog mi je bio bliže, tj. ja sam si dopustila da budem bliže Njemu. A to je, zapravo, bilo ono što sam cijelo vrijeme tražila. To je ono čemu trebam težiti, uvijek iznova.



"Gledajući Crkvu doista vidimo u njoj mnoge nesavršenosti. Svi su zemaljski upravitelji toga kraljevstva nesavršeni, baš kao što sam nesavršen ja i, pretpostavljam, i vi, i baš kao što su to bili i David i Petar. Kao što sam već spomenuo u knjizi, papa ide na ispovijed najmanje jednom tjedno.
Međutim, ova Crkva, koliko god nesavršena bila, jedina je Crkva koja može istovremeno odgovarati i kraljevstvu koje je Isus navijestio i "prispodobama o kraljevstvu" koje Isus iznosi u Evanđelju po Mateju. S ovih sedam prispodoba Isus je pripravio svoje učenike da prepoznaju kraljevstvo nebesko i da uvide kako će to kraljevstvo na zemlji biti mješavina dobra i zla - umnogome kao i izvorno Davidovo kraljevstvo. Ono će bit nalik na polje posijano i žitom i kukoljem, nalik na ribarsku mrežu prepunu i dobre i loše ribe."

Neki će mi možda zamjeriti što dijelim javno ovako intimne stvari, ali s ovim "stvarima" ni ne može se drugačije nego otvoreno, iskreno, intimno. Jer, ljudska znatiželja nema granica - vjera pojedinca golica maštu kako onima koji dijele vjeru s njim, tako i onih koji ignoriraju Božju prisutnost u svom životu. Uostalom, blog sam i počela pisati s mišlju da, ako ga čita bar jedna osoba koja se nalazi u situaciji sličnoj mojoj i moje joj riječi mogu pomoći, moje pisanje ima malo više smisla. Zato danas, na blagdan Tijelova, dijelim ovu preporuku s vama, blago i s poštovanjem. I prepuna nade.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...