Preskoči na glavni sadržaj

Post za one koji čekaju svoje ljubavno pismo

S ljubavnim pismima oduvijek sam u love-hate odnosu. U drugom razredu, kad je razredni kolega u čestitki u obliku srca izjavio ljubav razrednoj kolegici, otišla sam do stola naše učiteljice Katice u starom Domu JNA u Našicama i rekla joj: „Ivan je Ivni napisao čestitku“, a ona je na to rekla: „Pa što onda? Je l' ti krivo?“ Još pocrvenim kad se tog sjetim. Nisam bila ljubomorna, nije mi se Ivan nikada sviđao – zapravo, ni dan danas nisam sigurna zašto sam imala potrebu tužakati Ivana učiteljici. U četvrtom razredu sam se odvažila i dječaku koji mi je bio tajna simpatija napisala pismo za Valentinovo, tj. napisala ga je moja mama čiji rukopis je trebao poslužiti kao diverzija (još se sjećam napisane rime). Nikad mu nisam rekla da sam to bila ja, i iako se pričalo da ga čuva na dnu ladice u kojoj drži mikroskop, dok su se druge njegove obožavateljice pitale čije je to pisamce sačuvao, ja sam se pitala: „Zašto meni nitko nikada nije poslao ljubavno pismo?“ S vremenom sam odustala od čekanja, uvjerila se da nisam dostojna velikih romantičnih gesti, sve dok se u prvom razredu srednje škole nisam zatekla u školskom odboru koji je bio zadužen za razvrstavanje pisama koje su učenici tjednima kriomice bacali u valentinovski sandučić. Tog sam Valentinova i bila nečija cura, ali nisam imala velika očekivanja, znajući da je moj boyfriend prekul da bi pisao pisma ili curi poklonio ružu pred cijelom školom. Zato, nažvrljala sam mu: „Sretno Valentinovo!“ na komadić papira i spakirala "čestitku" u improvizaciju od koverte. Međutim, prilikom razvrstavanja pisama, na jednom je pisalo moje ime. Otvorila sam ga (uz moralnu podršku prijateljice Mirele) i ostala zatečena - u čestitki na kojoj su bila naslikana srdašca i medvjedići moj mi je dečko izjavio ljubav. Moja prva prava valentinovska čestitka, wow! Rasplakala sam se, najprije od ganuća, a onda od panike i srama jer sam mu uputila šugavu čestitku pa smo se Mirela i ja bacile na traženje moje sramote koju smo ceremonijalno bacile u smeće – da bi mog dečka sljedeće jutro dočekala nova, brižno odabrana, lijepa čestitka kakvu i zaslužuje. 

Mislim da mu to nikad nisam rekla iako je on, puno godina nakon toga, postao moj muž.


U godinama koje su uslijedile napisala sam svom mužu milijun ljubavnih pisama, a on ih je sve sačuvao u velikoj kutiji na dnu ormara s kaputima (hm, ja sam sačuvala ono sa srcima i medvjedićima). Bez obzira što nije vičan pisanju, tog me Valentinova  počeo iznenađivati i poučavati ljubavi - ako je imaš, daj ju, bez uvjeta, bez caka, bez proračuna. Jer u ljubavi moraš biti hrabar, moraš dati all in, bez obzira tko gleda, ponekad i bez obzira hoće li ti se vratiti.

Kad vidim sve te čestitke i pisama, čini mi se sasvim logičnim da sam postala opsjednuta serijalom „Dečki koje sam voljela“ spisateljice Jenny Han. Nedavno smo u jednom danu muž i ja pogledali oba nastavka filmske adaptacije romana (muž dijeli moj teen rom com addiction), a ja sam morala posuditi u knjižnici i treći nastavak, "Uvijek i zauvijek, Lara Jean", da vidim što se dogodilo s Larom Jean – djevojkom koja je napisala pet ljubavnih pisama dečkima u koje je tijekom odrastanja bila zaljubljena, a koja su se, neplanirano, našla u njihovim rukama. 

Za one koji ne znaju, Lara Jean šesnaestogodišnjakinja je koja ima korejske korijene, i koja, nakon mamine smrti, živi s ocem ginekologom i dvije sestre, starijom Margot i mlađom Kitty. Lara Jean voli sanjariti da joj je život kao u filmovima Johna Hughesa, voli vintage haljine i ponosi se time što je iz kuće Hufflepuff. Poprilično je zaljubljiva, a pisma simpatijama skriva u kutiji za šešire u ormaru. Jednog dana, ne njenom krivnjom, pisma su pročitana i petorica frajera saznaju za osjećaje Lare Jean, a među njima je čak i dečko njene sestre Margot. Kako će Lara Jean preživjeti otkrivanje i hoće li joj itko uzvratiti osjećaje, osnovni je zaplet prvog dijela ove trilogije.



Možda je za današnje klince Lara Jean prenevina, možda je potpuno neshvaćena i nerealna, ali ja sam se baš uživila u lik djevojke koja subotom uvečer radije peče kolače nego partija (da sam bar bila takva djevojka!). Za razliku od Lare Jean, ja sam se rukama i nogama borila da bih izašla u subotu navečer s prijateljima, iako sam se jedina u društvu u 1 sat u noći pretvarala u bundevu. Bila sam dobra cura, kao i sve Hufflepuffice, uostalom. Ova me knjiga podsjetila na te lude dane intenzivne teen ljubavi, na djevojku koja sam bila, koja sam htjela biti. Dani tako brzo prolaze i neizbježno, što smo stariji, život shvaćamo preozbiljno. Jedino što nas može zaštititi od briga i stresa su ljudi koji su nas znali u mlađim verzijama, zaista u to svim srcem vjerujem. Lijepo je imati i zrela prijateljstva, dapače, ali sretan si ako uza se imaš nekoga tko zna koja ti je omiljena Spajsica, kako si slomio ruku, koliko ti je trebalo da naučiš čitati, da naučiš tablicu množenja ili voziti bicikl, otkud tvoja ljubav prema filmovima, zašto voliš Heatha Ledgera, koju si profesoricu u srednjoj znao rasplakati, koja je bila tvoja uloga u razredu, zašto si upisao baš taj fakultet, zašto ne piješ votku, sve stvari kojima se ponosiš i kojih se sramiš, što si sve doživio da bi danas bio gdje jesi i da bi bio ovo što jesi. Volim te svoje ljude, volim što smo odrasli zajedno, što možemo biti svoji, blesirati se i ne folirati, jer svojim ljudima ne možeš muljati, oni te znaju. 

Volim te svoje ljude, ali najviše volim tog svog čovjeka - svog boyfrienda, svog muža. Onog koji me još uvijek umije iznenaditi, onog od kojeg još toliko toga mogu naučiti, onog koji zna što ću reći u svakoj situaciji, koji zna moje fore i asocijacije, onog uz kojeg ću se uvijek osjećati živom, mladom. Sretnica sam. John Hughes nije mi ni do koljena.

Zato, kad vam djeca malo porastu, nastojte ne omalovažavati njihove ljubavne drame, i one su njihova škola, dajte im na važnosti. Štoviše, uzmite u ruke koji young adult roman i hrabro uronite u svijet mladosti i ludosti. Nema na čemu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...