Preskoči na glavni sadržaj

Vlastita soba u Zagrebu

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života.



U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što su se žene nekoć mučile, nije da sam doživljavala šikaniranje i diskriminaciju, ali nije mi sve dano na pladnju, sve sam sama zaradila, i na sve sam strpljivo morala čekati. Nisam nikad bila najbolja ni u čemu (niti vjerujem da je isključivo to put do sreće), moji roditelji fakultet nisu niti upisali, samu sam sebe neprestano morala motivirati - i, kad bolje razmislim, mislim da sam ponosna na sebe. There, I said it (tj. napisah, jer slabija sam s razgovorima).

"Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom - želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje neriješenim. Izbjegla sam zadaći da dođem do zaključka o tim dvama pitanjima - žene i književnost ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi. No, kako bih se iskupila, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pokažem kako sam stigla do tog mišljenja o sobi i novcu. U vašoj ću prisutnosti što slobodnije i potpunije razviti tijek misli koje su me dovele do takvog mišljenja. Ogolim li ideje, predrasude koje stoje iza ove tvrdnje, možda ćete ustvrditi da one imaju nekih posljedica po žene i nekih po književnost. U svakom slučaju, kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - a svako pitanje o spolu to jest - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo svojem slušateljstvu pružiti priliku da stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori. U književnosti je vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama."


 
Uzela sam u ruke Vlastitu sobu Virginije Woolf (jer, za razgovor za posao se ustaneš tri i pol sata ranije, pa stigneš), koju sam kupila na ljetnoj rasprodaji Centra za ženske studije, i utopila (hm, nespretan izbor riječi, kad govorimo o Virginiji) se u njenim rečenicama. Bila je baš posebna, ta Virginia, mozak bez premca, ženski mozak. Volim tu njenu struju misli, uvijek me odnese na neka mjesta o kojima inače niti ne razmišljam. Volim što se nikad nije opterećivala drugima, pisala je kako je ona željela pisati (a danas je ikona modernizma i feminizma), voljela je koga je htjela (povijest pamti da je bila u sretnom braku, ali i u sretnoj aferi s pjesnikinjom Vitom Sackville-West), živjela je kako je željela živjeti - kad čitam njena djela, obuzme me ta sloboda (ograničenja mentalne bolesti u knjigama ne nalazim ni u tragovima), zarazna je - mogla bih učiniti što god poželim. 



Pisala je o ženama u književnosti, priznajući da joj je prihod bio važniji od prava glasa, čudeći se drskosti muškaraca koji su unatoč dominaciji bili bijesni, spominjujući se ljudske budalaste taštine i besmislenog okrivljavanja velike skupine ljudi za išta ("Asurdno je kriviti neki stalež ili spol u cjelini. Velike skupine ljudi nikad nisu odgovorne za ono što čine.") - njena su djela manifest ženskih slabosti i ženske snage.

"Život je za oba spola - pa ih pogledah dok su se probijali kroz gužvu - težak, naporan, stalna borba. Iziskuje divovsku hrabrost i snagu. Više od svega, možda, budući da smo bića iluzije, iziskuje samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo poput djetešca u kolijevci. A kako možemo najbrže postići tu neobjašnjivu, a tako dragocjenu vrlinu? Uvjerenjem da su drugi manje vrijedni od nas. Uvjerenjem da posjedujemo neku prirođenu nadmoć - bilo to bogatstvo, status, pravilan nos ili djedov portret s potpisom Romneya - jer nema kraja ganutljivim lukavstvima ljudske mašte - nad drugim ljudima."



Obukla sam košulju i crno odijelo (inače se nikad tako ne odijevam), obula salonke (inače ih nikada ne obuvam), pokušala nariktati šiške (kasnije ću shvatiti da sam duže nariktavala šiške nego li je razgovor trajao), kratko se pogledala u ogledalo (Virginia ih je izbjegavala) i pomislila - ispod sve te vanjštine koja može zavarati čovjeka da pomisli da se radi o ozbiljnoj gospođi krije se samo djevojka, ne stručnjak, ne netko tko puca od samopouzdanja, nitko poseban, samo djevojka (u mojoj glavi meni je vječno 23 godine) koja je sretna ovdje gdje jest, i koja će naći način da bude sretna gdje god ju struja života odnese.

"Kako bismo stekli osjećaj da pisac svoje iskustvo prenosi u svoj njegovoj punini, cjelina duha mora se posve otkriti. Mora steći slobodu, mora naći mir. Nijedan kotač ne smije zaškripati, nijedno svjetlo žmirnuti. Zavjese se moraju navući. Kad je iskustvo zaokruženo, mišljah, pisac mora odahnuti i pustiti duh da u mraku slavi svoje vjenčanje."


 
P.S. Ovaj sam tekst napisala jutro prije razgovora za posao koji, kako sada znam, nisam dobila - napisala sam ga kao znak pomirdbe - Neka bude volja Tvoja. Iako sam se samo na kratko ponadala da će taj četvrtak biti početak ostatka mog života, zaboljelo me. No, nije to ništa što malo ugly cryja u autu i Ikeine karamele ne mogu riješiti (kad nam je pukla guma na autu na autocesti, naglo sam se sabrala). Božji planovi za nas veći su od naših željica, tako se kaže, tako i vjerujem. OK, tako ću se bar truditi vjerovati. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...