Preskoči na glavni sadržaj

Vlastita soba u Zagrebu

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života.



U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što su se žene nekoć mučile, nije da sam doživljavala šikaniranje i diskriminaciju, ali nije mi sve dano na pladnju, sve sam sama zaradila, i na sve sam strpljivo morala čekati. Nisam nikad bila najbolja ni u čemu (niti vjerujem da je isključivo to put do sreće), moji roditelji fakultet nisu niti upisali, samu sam sebe neprestano morala motivirati - i, kad bolje razmislim, mislim da sam ponosna na sebe. There, I said it (tj. napisah, jer slabija sam s razgovorima).

"Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom - želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje neriješenim. Izbjegla sam zadaći da dođem do zaključka o tim dvama pitanjima - žene i književnost ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi. No, kako bih se iskupila, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pokažem kako sam stigla do tog mišljenja o sobi i novcu. U vašoj ću prisutnosti što slobodnije i potpunije razviti tijek misli koje su me dovele do takvog mišljenja. Ogolim li ideje, predrasude koje stoje iza ove tvrdnje, možda ćete ustvrditi da one imaju nekih posljedica po žene i nekih po književnost. U svakom slučaju, kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - a svako pitanje o spolu to jest - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo svojem slušateljstvu pružiti priliku da stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori. U književnosti je vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama."


 
Uzela sam u ruke Vlastitu sobu Virginije Woolf (jer, za razgovor za posao se ustaneš tri i pol sata ranije, pa stigneš), koju sam kupila na ljetnoj rasprodaji Centra za ženske studije, i utopila (hm, nespretan izbor riječi, kad govorimo o Virginiji) se u njenim rečenicama. Bila je baš posebna, ta Virginia, mozak bez premca, ženski mozak. Volim tu njenu struju misli, uvijek me odnese na neka mjesta o kojima inače niti ne razmišljam. Volim što se nikad nije opterećivala drugima, pisala je kako je ona željela pisati (a danas je ikona modernizma i feminizma), voljela je koga je htjela (povijest pamti da je bila u sretnom braku, ali i u sretnoj aferi s pjesnikinjom Vitom Sackville-West), živjela je kako je željela živjeti - kad čitam njena djela, obuzme me ta sloboda (ograničenja mentalne bolesti u knjigama ne nalazim ni u tragovima), zarazna je - mogla bih učiniti što god poželim. 



Pisala je o ženama u književnosti, priznajući da joj je prihod bio važniji od prava glasa, čudeći se drskosti muškaraca koji su unatoč dominaciji bili bijesni, spominjujući se ljudske budalaste taštine i besmislenog okrivljavanja velike skupine ljudi za išta ("Asurdno je kriviti neki stalež ili spol u cjelini. Velike skupine ljudi nikad nisu odgovorne za ono što čine.") - njena su djela manifest ženskih slabosti i ženske snage.

"Život je za oba spola - pa ih pogledah dok su se probijali kroz gužvu - težak, naporan, stalna borba. Iziskuje divovsku hrabrost i snagu. Više od svega, možda, budući da smo bića iluzije, iziskuje samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo poput djetešca u kolijevci. A kako možemo najbrže postići tu neobjašnjivu, a tako dragocjenu vrlinu? Uvjerenjem da su drugi manje vrijedni od nas. Uvjerenjem da posjedujemo neku prirođenu nadmoć - bilo to bogatstvo, status, pravilan nos ili djedov portret s potpisom Romneya - jer nema kraja ganutljivim lukavstvima ljudske mašte - nad drugim ljudima."



Obukla sam košulju i crno odijelo (inače se nikad tako ne odijevam), obula salonke (inače ih nikada ne obuvam), pokušala nariktati šiške (kasnije ću shvatiti da sam duže nariktavala šiške nego li je razgovor trajao), kratko se pogledala u ogledalo (Virginia ih je izbjegavala) i pomislila - ispod sve te vanjštine koja može zavarati čovjeka da pomisli da se radi o ozbiljnoj gospođi krije se samo djevojka, ne stručnjak, ne netko tko puca od samopouzdanja, nitko poseban, samo djevojka (u mojoj glavi meni je vječno 23 godine) koja je sretna ovdje gdje jest, i koja će naći način da bude sretna gdje god ju struja života odnese.

"Kako bismo stekli osjećaj da pisac svoje iskustvo prenosi u svoj njegovoj punini, cjelina duha mora se posve otkriti. Mora steći slobodu, mora naći mir. Nijedan kotač ne smije zaškripati, nijedno svjetlo žmirnuti. Zavjese se moraju navući. Kad je iskustvo zaokruženo, mišljah, pisac mora odahnuti i pustiti duh da u mraku slavi svoje vjenčanje."


 
P.S. Ovaj sam tekst napisala jutro prije razgovora za posao koji, kako sada znam, nisam dobila - napisala sam ga kao znak pomirdbe - Neka bude volja Tvoja. Iako sam se samo na kratko ponadala da će taj četvrtak biti početak ostatka mog života, zaboljelo me. No, nije to ništa što malo ugly cryja u autu i Ikeine karamele ne mogu riješiti (kad nam je pukla guma na autu na autocesti, naglo sam se sabrala). Božji planovi za nas veći su od naših željica, tako se kaže, tako i vjerujem. OK, tako ću se bar truditi vjerovati. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta