Prošle su mi nedjelje za oko zapela dvojica dječaka pred ispovjedaonicom. Gledala sam iz sa zanimanjem dok mi se Franka vrpoljila na krilu, imali su u rukama male molitvenike, netaknute, mora da su prvu pričest imali nedavno. Ne znam jesu li bili braća ili prijatelji, nije ni bitno, bitno je da su bili tu jedan za drugoga. Tapšali su jedan drugoga po ramenu, a na izlasku iz ispovjedaonice onaj prvi je drugome podigao palac u znak ohrabrenja. Pomislila sam kako je lakše prijateljevati s Bogom kad imamo potporu nekog od svoje braće. Jer, iako je riječ o intimnom odnosu s Bogom, njegujući odnos sa svojim bližnjima neizbježno gradimo i taj ljudsko-božanski odnos.
Za nekoliko dana moja prijateljica Marina se udaje i ja se cijeli tjedan duhovno pripremam za taj događaj (OK, kupila sam i novu haljinu). Neizmjerno sam sretna zbog tog vjenčanja, jer ovaj put sa sigurnošću znam da će Crkva biti obogaćena ovim parom, ovom novom malom obitelji. Sreli su se u Crkvi svetog Mihaela, u njoj će se i vjenčati. Moja vam je Marina stručnjak za neobične i sudbonosne susrete (dogovorile smo dejt prije par godina, nakon godina njenog vjernog praćenja upravo ovog bloga. Mislile smo da se nikad ranije nismo srele i da naši životi nemaju dodirnih točaka, da bismo ovo ljeto pronašle fotografiju na kojoj smo obje - iz 2011.!), a za njihov susret sam otpočetka znala da je poseban - da su se prepoznali, da je to to, search no more. Znala sam to jer joj se suptilno smiješio brk kad god bi pričala o njemu, ali ne onako kako to čine slijepo zatelebane žene, nego onako kako to čine supruge koje dobro poznaju suprugove mane i vrline, koje znaju s kime imaju posla.
Ovih dana razmišljam o njoj, o njenom zaručniku, i o supružnicima svih vrsta - razmišljam i o blagoslovu koji ta druga osoba može donijeti u naš život, i pritom čitam Tajni dnevnik Elisabeth Leseur, Francuskinje s početka stoljeća koja je bila u braku s gorljivim nevjernikom koji ju je gotovo odvratio od njene, katoličke, vjere. Dnevnik je nastao u razdoblju od 1899. godine, na njega se nastavlja Bilježnica s odlukama, sve do 1914. kada zbog bolesti, od koje je naposljetku i umrla, više nije mogla pisati. Rođena 1866. u buržoazijskoj obitelji, iznimno obrazovana, svjetska žena, pronicljiva, Elisabeth je za života utjehu uvijek tražila u Bogu, iako o vjeri nije učila od svoje obitelji, niti od prijatelja, dapače - Elisabethin je suprug Felix bio radikalni agnostik koji je u kućnoj biblioteci skupljao protukršćanske knjige, dok je njegova supruga na svojim policama imala velike katoličke učitelje - svetog Jeronima, svetog Tomu Akvinskog, svetog Franju Saleškog, svetu Terziju Avilsku i dr. Suprug se čudio što tako mudra žena svoj život opterećuje praznovjerjem. Često je bila boležljiva i patnju je prikazivala Bogu i uvijek zauzvrat tražila obraćenje svog supruga, u njega je vjerovala svim srcem iako ju je on uvjeravao da će mrziti Boga do kraja života. Svoje je kušnje i boli podnosila s najvećim predanjem, blago i strpljivo, uvijek vedra, a njezin Dnevnik, kao i duhovnu oporuku, Felix je pronašao nakon njezine smrti u 48. godini života. Pronašao ga, uredio, objavio, obratio se i postao dominikanski svećenik. Sve zbog ljubavi jedne žene. Ljubavi koja premješta planine.
Koliko muškaraca ne razumije svoje supruge, ili žene ne razumiju svoje supruge? Koliko njih ostavlja supružnika samog u vjeri? Rastužuje me to, poznat mi je taj osjećaj - moj muž i ja imamo svakakvih faza u odnosu s Bogom, i svakakvih faza u braku. Lijepo je kad jedno drugo povučemo iz krize, ali najljepše je kad krize vjere nema, kad smo on the same page, kad se pronađemo. Kršćanski brak jedna je od najvećih vrednota na ovom svijetu. Začudo, Felix i Elisabeth imali su sretan brak, ali vjera je bila kamen spoticanja između njih, tek nakon njene smrti Felix je prepoznao njenu nebesku ljepotu, njenu ljubavi i apostolsko zvanje koje je živjela čitavog života. Bila je obična žena koja vjeruje, i svojim duhovnim savjetovanjima pomogla je mnogima, ali svog supruga nije uspijevala pridobiti. Njen je dnevnik utočište jedne duše, a ne mjesto za bilješke o svakodnevici i površnim brigama. Unatoč krizama, božansku je milost uvijek gledala kao odgovornost koja joj je dana - da svojim načinom života mijenja živote drugih, da spoznaju Boga i zavole ga kao što ga je ona voljela.
Za nekoliko dana moja prijateljica Marina se udaje i ja se cijeli tjedan duhovno pripremam za taj događaj (OK, kupila sam i novu haljinu). Neizmjerno sam sretna zbog tog vjenčanja, jer ovaj put sa sigurnošću znam da će Crkva biti obogaćena ovim parom, ovom novom malom obitelji. Sreli su se u Crkvi svetog Mihaela, u njoj će se i vjenčati. Moja vam je Marina stručnjak za neobične i sudbonosne susrete (dogovorile smo dejt prije par godina, nakon godina njenog vjernog praćenja upravo ovog bloga. Mislile smo da se nikad ranije nismo srele i da naši životi nemaju dodirnih točaka, da bismo ovo ljeto pronašle fotografiju na kojoj smo obje - iz 2011.!), a za njihov susret sam otpočetka znala da je poseban - da su se prepoznali, da je to to, search no more. Znala sam to jer joj se suptilno smiješio brk kad god bi pričala o njemu, ali ne onako kako to čine slijepo zatelebane žene, nego onako kako to čine supruge koje dobro poznaju suprugove mane i vrline, koje znaju s kime imaju posla.
Ovih dana razmišljam o njoj, o njenom zaručniku, i o supružnicima svih vrsta - razmišljam i o blagoslovu koji ta druga osoba može donijeti u naš život, i pritom čitam Tajni dnevnik Elisabeth Leseur, Francuskinje s početka stoljeća koja je bila u braku s gorljivim nevjernikom koji ju je gotovo odvratio od njene, katoličke, vjere. Dnevnik je nastao u razdoblju od 1899. godine, na njega se nastavlja Bilježnica s odlukama, sve do 1914. kada zbog bolesti, od koje je naposljetku i umrla, više nije mogla pisati. Rođena 1866. u buržoazijskoj obitelji, iznimno obrazovana, svjetska žena, pronicljiva, Elisabeth je za života utjehu uvijek tražila u Bogu, iako o vjeri nije učila od svoje obitelji, niti od prijatelja, dapače - Elisabethin je suprug Felix bio radikalni agnostik koji je u kućnoj biblioteci skupljao protukršćanske knjige, dok je njegova supruga na svojim policama imala velike katoličke učitelje - svetog Jeronima, svetog Tomu Akvinskog, svetog Franju Saleškog, svetu Terziju Avilsku i dr. Suprug se čudio što tako mudra žena svoj život opterećuje praznovjerjem. Često je bila boležljiva i patnju je prikazivala Bogu i uvijek zauzvrat tražila obraćenje svog supruga, u njega je vjerovala svim srcem iako ju je on uvjeravao da će mrziti Boga do kraja života. Svoje je kušnje i boli podnosila s najvećim predanjem, blago i strpljivo, uvijek vedra, a njezin Dnevnik, kao i duhovnu oporuku, Felix je pronašao nakon njezine smrti u 48. godini života. Pronašao ga, uredio, objavio, obratio se i postao dominikanski svećenik. Sve zbog ljubavi jedne žene. Ljubavi koja premješta planine.
"Ljubav je glavni pokretač njezina vjerskog života. Njaprije ljubav prema Bogu koja struji i koja se prelijeva od početka do kraja Dnevnika i ispunja svaki njezin svakodnevni život. Zatim ljubav prema bližnjemu. Elisabeth nikada nije mislila na sebe, neprestano se žrtvovala za druge, što sam primjećivao i čemu sam se divio, ali nisam uspjevao razumjeti jer nisam poznavao razloge pasam to često smatrao pretjerivanjem."
Koliko muškaraca ne razumije svoje supruge, ili žene ne razumiju svoje supruge? Koliko njih ostavlja supružnika samog u vjeri? Rastužuje me to, poznat mi je taj osjećaj - moj muž i ja imamo svakakvih faza u odnosu s Bogom, i svakakvih faza u braku. Lijepo je kad jedno drugo povučemo iz krize, ali najljepše je kad krize vjere nema, kad smo on the same page, kad se pronađemo. Kršćanski brak jedna je od najvećih vrednota na ovom svijetu. Začudo, Felix i Elisabeth imali su sretan brak, ali vjera je bila kamen spoticanja između njih, tek nakon njene smrti Felix je prepoznao njenu nebesku ljepotu, njenu ljubavi i apostolsko zvanje koje je živjela čitavog života. Bila je obična žena koja vjeruje, i svojim duhovnim savjetovanjima pomogla je mnogima, ali svog supruga nije uspijevala pridobiti. Njen je dnevnik utočište jedne duše, a ne mjesto za bilješke o svakodnevici i površnim brigama. Unatoč krizama, božansku je milost uvijek gledala kao odgovornost koja joj je dana - da svojim načinom života mijenja živote drugih, da spoznaju Boga i zavole ga kao što ga je ona voljela.
"Volim nutarnju samoću s Bogom. Ona mi učvršćuje dušu, daje joj svjetlo i polet, no katkad mi teško pada usamljenost koja nije isto što i samoća. Žeđam za srodnošću, žeđam za mogućnošću da svoju dušu potpuno rastvorim drugim meni dragim dušama, da s njima govorim o Bogu, o besmrtnosti, o nutarnjem životu, o ljubavi. No ljudska je duša tako nijansirana, tako tankoćutna, da najprije treba osjetiti treperenje svojih najdubljih žica kako bi tek potom mogla odzvanjati pred nekim drugim božanskim glazbalom. Posvemašnje sjedinjenje dviju duša - ti je sigurno predivna melodija. Bože moj, daj da tu melodiju jednog dana pjevušim s dušom koja mi je najdraža na svijetu.”
Posramila me Elisabeth, nepojmljivo mi je koliko je čeznula za sjedinjenjem duša, uvijek o suprugu govoreći blago, nikad ga ne osuđujući. Nije se razlikovala puno od mene - ali nikad nije kukala niti dramatizirala (dok sam ja kraljica drame). "... obavljati najrazličitije dužnosti, a da nitko ne primjeti koliko truda moram uložiti da ih sve uskladim" - yup, čini se kao obična žena. Ali njeno uvjerenje da "život znači boriti se, trpjeti i ljubiti" nije bilo obično. Jest da je riječ o potencijalnoj svetici, ali njen primjer svetosti ne bi trebalo biti teško slijediti. Vedrina, poniznost, sebedarje, ljubav - uvijek su joj bili na pameti. Koliko često ja molim za svoje bližnje? Hm, za djecu još i molim, ali za supruga? Pronalazim li Boga u trpljenju? Radujem li se dovoljno? Čega sam se spremna odreći da bismo moj suprug i ja jednog dana zajedno došli k Bogu?
Elisabethin Dnevnik ne čita se nabrzaka, iako je pisan poletnim i jednostavnim stilom. On postavlja mnoga pitanja na koja si odgovor nije lako priznati. Jedno je sigurno, ova vas knjiga neće ostaviti ravnodušnima, susret s njom bit će poseban - u vama će zaiskriti - preporučit ću je i svojim mladencima s iskrenom željom da mole jedno za drugo, da jedno drugo uvijek bodre pred ispovjedaonicom, i pred izazovima života, da ne budu usamljeni, nego da im život bude predivna melodija koja proizlazi iz sjedinjenja njihovih duša. Živjeli i voljeli se mladenci!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)