Praznik u Rimu...pardon, Samoboru

"Princess Anne: I could do some of the things I've always wanted to. 

Joe Bradley: Like what? 

Princess Anne: Oh, you can't imagine. I-I'd do just whatever I liked all day long." 

Kad god mi život (čitaj: baka servis) omogući dan bez djece, sjetim se ovog razgovora između Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn u Prazniku u Rimu - i poželim čitav dan raditi samo ono što volim. Muž i ja smo s vremenom postali stručnjaci u carpanju diema bez dječje cike i vike - najčešće taj dan provedemo ili u pidžamama, ne izlazeći iz stana, ili lutajući i otkrivajući kraj u kojem prije nismo bili. Ovaj put odlazak u Zagreb radi posla smo spojili s ugodnim i čitav dan odlučili provesti u Samoboru.

Svoje landranje započeli smo šetnjom kroz širi centar (parking u samom centru, npr. tik do Samoborskog muzeja, iznosi 10 kn/h, a već nakon par minuta hoda možete pronaći besplatan parking), jer ako je neki grad vrijedan šetnje, onda je to Samobor - taj šarmantni gradić u kojem su nekoć živjeli suci koje je povijest zapamtila po njihovom skladateljskom opusu, i gradonačelnici koji su više traga ostavili kao ljekarnici (čarobno neko doba!). Na prvi pogled, jasno je da se radi o bogatom, ali spokojnom gradiću u kojem i danas, kao i prije nekoliko stoljeća, mnogi stanovnici Zagreba pronalaze svoju oazu.

Potok Gradna koji teče kroz grad

Najprije smo se uputili u Samoborski muzej, smješten u dvorčiću koji je bio i u vlasništvu skladatelja Ferde Livadića, a u kojem je on, zajedno s Ljudevitom Gajem, osmislio slavnu Još Hrvatska nij' propala. Muzej je osnovan 1948. godine zahvaljujući Ivici Sudniku čiji spomenik krasi i sam ulaz u muzej i predivaj parkić kraj njega. Ulaz u muzej platiti ćete 20,00 kn, a u njemu ćete pronaći bogatu arheološku geološku zbirku, etnografsku zbirku, kulturno- povijesnu zbirku.

Čini mi se besmislenim i pokušati dobiti potpuni doživljaj nekog grada ako niste bili u njegovom muzeju - u njemu ćete shvatiti značaj grada, čime se njegovi stanovnici ponose, koji ljudi su dali svoj pečat njegovom razvoju, što je ljudima u njemu bitno, što žele čuvati kao baštinu.

Zubi mamuta

Nemam baš paleontoloških znanja, ali kulturno povijesnim sobama muzeja sam se oduševila - posebno izlošcima iz privatne zbirke Ferde Livadića ili sobi posvećenoj ilircu Stanku Vrazu i njegovoj neprežaljenoj Ljubici (pravog imena Julijana), čije oči su ga osvojile dovoljno da joj platonski čitav život piše pjesme. Ljubičina obitelj Cantilly protivila se njihovoj ljubavi pa se Ljubica, kao prava samoborska Julija, morala udati za bogatog slovenskog trgovca.

Izošci vezani za Ljubicu i Vraza

Izložbeni prostor posvećen Ferdi Livadiću

Samobor je poznat po industriji bakra, stakla, keramike

Izlošci posvećeni poznatom samoborskom ljekarniku Mirku Kleščiću

Izlošci od stakla

Predmeti iz privatnih zbirki samoborskih obitelji

Bicikl ljekarnika Mirka Kleščića iz 1877. godine (i slavni Samoborček na fotografiji iza njega)

Samobor se ponosi svojom sportskom tradicijom 

Kulturna šetnja bila je vrlo inspirativna, ali morali smo se malo i gastronomski uzdizati. Najbolje ocjenjen restoran u gradu je krčma "Gabreku 1929." u kojem nema koji celebrity nije jeo gljive žumberačkog kraja, po kojima su poznati, a u kojem radi vjerojatno najljubaznije osoblje koje ćete ikada sresti. Dobro je znati da krčma ima i ogroman parking, a do nje ćete lako doći i ako nastavite hodati niz Gradnu iza muzeja. Ako se ondje nađete, probajte svakako teletinu u umaku od gljiva s domaćim njokima (nikad se ne sjetimo fotografirati hranu) ili vepra u slatkastom umaku i džemom od brusnica - nismo ni trunčicu ostavili na tanjuru.

Nakon obilnog ručka, uputili smo se prema glavnom trgu, onom Kralja Tomislava, na kojem sve pršti od secesije. Na broju 14 nekad je boravio Antun Gustav Matoš, a na broju 13 rođena je i umrla ta čuvena Vrazova Ljubica, opjevana u "Đulabijama". Na mjestu gdje danas stoji ljekarna, nekada je živio i radio Mirko Kleščić, a u prizemlju zgrade, poznate po kipovima anđela na vrhu, još se može naći originalni namještaj.

Nakon kremšnita u slastičarnici "U prolazu" (kažu da su najbolje), morali smo pogledati i sakralnu arhitekturu grada - pa smo obišli Crkvu Marijina uznesenja i franjevački samostan (franjevci djeluju u Samoboru od 16. stoljeća) u sklopu kojeg djeluje i Kuća susreta Tabor. Pomolili smo se i u Crkvi svete Anastazije kraj koje se nalazi grob Vrazove Ljubice, inače umrle u 30. godini od raka dojke (nikad ranije nije u Hrvatskoj rak dojke zabilježen kao uzrok smrti), na koji pjesnici i danas dolaze čitati svoje pjesme, u spomen na samoborsku muzu.

 

Prema legendi, tko jednom popije vodu sa zdenca, taj se uvijek Samoboru vraća

Kremšnite u slastičarnici "U prolazu", s pogledom na Župnu crkvu svete Anastazije

 

Prolaz hrvatskih pjesnika i grob Vrazove Ljubice uz crkvu svete Anastazije

 

 "U dolu, u dolu
   do tri hladna vrela:
Ah, ne mogu zabit
   Njena lica bijela...
Lice, oči, usta -
   tri riječi malene,
Al se od njih rodiše
   pjesni nebrojene."

 

Stanko Vraz

 

Pogled na glavni trg s ulaza u crkvu svete Anastazije

Samobor me umirio i nadahnuo za neke nove kreativne projekte, jer riječ je o gradu koji čvrsto vjeruje u svestranost kao jednu od najvažnijih ljudskih vrlina, koji cijeni umjetnike i pjesnike, sve one koji stvaraju s ciljem da obogate kraj u kojem prebivaju. Takvi nam sretni gradovi trebaju.

Nadahnuti ljupkošću i mirom vratili smo se iz Samobora u Zagreb, a potom i kući. I iako sam zbog rezultata za posao nakratko izgubila vjeru u sebe, i iako nam je na autoputu pukla guma pa se povratak odužio, i iako nas je Juraj dočekao s blagim konjuktivitisom, Bože, tako je lijepo vratiti se kući. Ne kaže se uludo - kod kuće je najbolje (još da smo se sjetili iz Samobora ponijeti koju butelju bermeta, gdje bi nam bio kraj!).