Preskoči na glavni sadržaj

Karantena joj je srednje ime

Ovih dana gotovo je nemoguće započeti ikakav razgovor bez spominjanja pandemije virusa Covid 19. Svijet u kojem živimo ne bi se mogao nazvati brave new worldom, ali da smo se, bar na neko vrijeme, pozdravili sa svijetom kakvog smo znali - jesmo. Osim mjera održavanja udaljenosti, pranja ruku 20 sekundi, dezinficiranja ruku alkoholom, nošenja zaštitnih maski i rukavica, od danas su na snazi posebne mjere Vlade - zatvorena su vrata škola, vrtića, sudova, zavoda, kafića, restorana, kina, kazališta, i na moju najveću žalost - svoja vrata danas su zatvorile i sve gradske knjižnice.

Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!

Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.

"U mračnije doba noći sve se čini gorim; iznenadilo me što ptice pjevaju, iako su zvučale ljuto. Jadna stvorenja ljeti vjerojatno jedva mogu oka sklopiti jer svjetlo neprestano tinja, nikako da se ugasi. U polutami, u potpunom mraku, sjećam se, sjećam se... Budna u tami, dva srdašca lupaju, dah poput noža. Sjećam se, sjećam se... Sklopila sam oči. Vjeđe su, ustvari, samo zastori od kože. Naše oči uvijek su uključene, uvijek gledaju; kad ih sklopimo, umjesto svijeta, promatraju tanku, žilama premreženu opnu naših vjeđa. To nije utješna pomisao. Zapravo, da razmišljam o tome dovoljno dugo, naposljetku bih vjerojatno poželjela iščupati vlastite oči, samo da prestanem gledati, samo da više ne moram vidjeti. Ono što sam vidjela ne može se promijeniti. Baš kao ni ono što sam učinila."


"Neki ljudi, oni slabi, boje se samoće. Ne razumiju da ima nešto vrlo oslobađajuće u njoj; jednom kad shvatiš da ti ne treba nitko, možeš se brinuti o sebi. upravo je u tome stvar; najbolje se brinuti isključivo o sebi. Ne možemo zaštititi druge ljude, ma koliko to pokušavali. Katkad pokušamo pa nam ne uspije i onda nam se cijeli naš svijet uruši, izgori do temelja."

I tako sam ja u postrođendanskom karantenskom tjednu (klince sam odvela baki na selo, ni ne sluteći da će i sudovi obustaviti rad na dva tjedna) zaglavila s Eleanor Oliphant, čudakinjom kojoj je čitav život jedna velika samoizolacija. Eleanor je, naime, tridesetogodišnjakinja koja radi u računovodstvu jedne velike tvrtke. Iako je u svom poslu dobra, vrlo je pristojna i uvijek ima čiste nokte i čiste cipele, ona na poslu ne pijucka kavu s kolegama, a vikendom se sama opija votkom i ponekad joj se čini da bi doslovno mogla umrijeti od samoće. Eleanor je ekscentrična gospođica otporne građe koja u svakodnevnom govoru izgovara rečenice kao što je Morituri te salutant (i svi je blijedo gledaju), u torbi nosi sklopivi okvir koji njenu shopping torbu pretvara u torbu s kotačićima, koja si dopusti smiješak samo tu i tamo, koja svake srijede telefonira s majčicom, koja je, kako se čini, u zatvoru, koja gleda televiziju sama. Svake. Božje. Večeri. Ukratko - "ne postoji društvena rupa u obliku Eleanor u koju bi se mogla uklopiti". Njen monotoni život, koji je, kako je ona uvjerena, sasvim normalan, pretvara se u uzbudljivu pustolovinu kad se Eleanor zatreska u neafirmiranog pjevača lokalnog rock sastava - Eleanor započinje projekt zvan Johnnie Lomond, kupuje mobitel i računalo, pa i štikle, i uživa u stalkanju bezveznjaka kojem sama pridaje vrline kakve ona smatra da bi svaki normalan muškarac trebao imati. Iako je Eleanor uvjerena da joj nitko ne treba, u njen život na prstima ulazi programer Raymond s kojim se zatekne na ulici u trenutku kada se nepoznati starčić sruši, a Raymond i Eleanor mu spase život. Susreti sa starčićem Sammyjem, njegovom zahvalnom obitelji, Raymondom i njegovom majkom, romansa s Johnniejem, te odnos s majkom koja ju, iako iza rešetaka, omalovažava i čiji glasić Eleanor začuje kad god si i na trenutak dopusti uživanje u životu, za Eleanor, koja se čitavog života bori s traumama iz djetinjstva, postaju too much. Kako će Eleanor prebroditi teške dane, saznajte čim se nađete u prilici (čujem da je Scribd besplatan 30 dana!).


Ovaj manifest preživljavanja jednog introverta ovih dana itekako nam je potreban, a lik Eleanor Oliphant življi je nego ikada ranije, vjerujem. Osim što je Eleanor stvorila i prikazala tako opipljivo, tako ranjivo i intrigantno ("Normalne sam građe i imam normalno lice (barem na jednoj strani)", kaže u jednom trenutku Eleanor. Say what?!), autorica iz Glasgowa u ovih pitkih tristotinjak (nije dovoljno!) stranica ponudila nam je rješenje problema kao što su depresija i usamljenost, a to su - mala očekivanja, baby steps. Naime, pogrešno nastojimo depresivne ljude natjerati da promjene stav, da postanu optimistični, just like that, zaboravljajući da traume, samoća i tuga ne nastaju preko noći, pa se preko noći ne mogu niti izliječiti. Mala djela dobrote, kao što su cvijeće koje kaže "Mislio sam na tebe", poruka "Kako si?" iza koje stoji iskrena briga, poziv na ručak ili šetnju kroz proljećem zahvaćene ulice, zagrljaj ili stisak ruke (ne i u doba Corone, ali you get the point!) - sve su to doze ljubavi, "ujedno najlakše i najteže stvari na svijetu", kako kaže Gail Honeyman, koje su potrebne srcu koje je zaboravilo voljeti, koje možda nije nikada niti spoznalo da je i samo vrijedno ljubavi - imajte ih na umu ovih dana, kad smo socijalno distancirani jedni od drugih.

Gail Honeyman, Eleanor Oliphant - za vas dvije, sa sigurne udaljenosti, oba palca uvis!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca