Preskoči na glavni sadržaj

Karantena joj je srednje ime

Ovih dana gotovo je nemoguće započeti ikakav razgovor bez spominjanja pandemije virusa Covid 19. Svijet u kojem živimo ne bi se mogao nazvati brave new worldom, ali da smo se, bar na neko vrijeme, pozdravili sa svijetom kakvog smo znali - jesmo. Osim mjera održavanja udaljenosti, pranja ruku 20 sekundi, dezinficiranja ruku alkoholom, nošenja zaštitnih maski i rukavica, od danas su na snazi posebne mjere Vlade - zatvorena su vrata škola, vrtića, sudova, zavoda, kafića, restorana, kina, kazališta, i na moju najveću žalost - svoja vrata danas su zatvorile i sve gradske knjižnice.

Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!

Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.

"U mračnije doba noći sve se čini gorim; iznenadilo me što ptice pjevaju, iako su zvučale ljuto. Jadna stvorenja ljeti vjerojatno jedva mogu oka sklopiti jer svjetlo neprestano tinja, nikako da se ugasi. U polutami, u potpunom mraku, sjećam se, sjećam se... Budna u tami, dva srdašca lupaju, dah poput noža. Sjećam se, sjećam se... Sklopila sam oči. Vjeđe su, ustvari, samo zastori od kože. Naše oči uvijek su uključene, uvijek gledaju; kad ih sklopimo, umjesto svijeta, promatraju tanku, žilama premreženu opnu naših vjeđa. To nije utješna pomisao. Zapravo, da razmišljam o tome dovoljno dugo, naposljetku bih vjerojatno poželjela iščupati vlastite oči, samo da prestanem gledati, samo da više ne moram vidjeti. Ono što sam vidjela ne može se promijeniti. Baš kao ni ono što sam učinila."


"Neki ljudi, oni slabi, boje se samoće. Ne razumiju da ima nešto vrlo oslobađajuće u njoj; jednom kad shvatiš da ti ne treba nitko, možeš se brinuti o sebi. upravo je u tome stvar; najbolje se brinuti isključivo o sebi. Ne možemo zaštititi druge ljude, ma koliko to pokušavali. Katkad pokušamo pa nam ne uspije i onda nam se cijeli naš svijet uruši, izgori do temelja."

I tako sam ja u postrođendanskom karantenskom tjednu (klince sam odvela baki na selo, ni ne sluteći da će i sudovi obustaviti rad na dva tjedna) zaglavila s Eleanor Oliphant, čudakinjom kojoj je čitav život jedna velika samoizolacija. Eleanor je, naime, tridesetogodišnjakinja koja radi u računovodstvu jedne velike tvrtke. Iako je u svom poslu dobra, vrlo je pristojna i uvijek ima čiste nokte i čiste cipele, ona na poslu ne pijucka kavu s kolegama, a vikendom se sama opija votkom i ponekad joj se čini da bi doslovno mogla umrijeti od samoće. Eleanor je ekscentrična gospođica otporne građe koja u svakodnevnom govoru izgovara rečenice kao što je Morituri te salutant (i svi je blijedo gledaju), u torbi nosi sklopivi okvir koji njenu shopping torbu pretvara u torbu s kotačićima, koja si dopusti smiješak samo tu i tamo, koja svake srijede telefonira s majčicom, koja je, kako se čini, u zatvoru, koja gleda televiziju sama. Svake. Božje. Večeri. Ukratko - "ne postoji društvena rupa u obliku Eleanor u koju bi se mogla uklopiti". Njen monotoni život, koji je, kako je ona uvjerena, sasvim normalan, pretvara se u uzbudljivu pustolovinu kad se Eleanor zatreska u neafirmiranog pjevača lokalnog rock sastava - Eleanor započinje projekt zvan Johnnie Lomond, kupuje mobitel i računalo, pa i štikle, i uživa u stalkanju bezveznjaka kojem sama pridaje vrline kakve ona smatra da bi svaki normalan muškarac trebao imati. Iako je Eleanor uvjerena da joj nitko ne treba, u njen život na prstima ulazi programer Raymond s kojim se zatekne na ulici u trenutku kada se nepoznati starčić sruši, a Raymond i Eleanor mu spase život. Susreti sa starčićem Sammyjem, njegovom zahvalnom obitelji, Raymondom i njegovom majkom, romansa s Johnniejem, te odnos s majkom koja ju, iako iza rešetaka, omalovažava i čiji glasić Eleanor začuje kad god si i na trenutak dopusti uživanje u životu, za Eleanor, koja se čitavog života bori s traumama iz djetinjstva, postaju too much. Kako će Eleanor prebroditi teške dane, saznajte čim se nađete u prilici (čujem da je Scribd besplatan 30 dana!).


Ovaj manifest preživljavanja jednog introverta ovih dana itekako nam je potreban, a lik Eleanor Oliphant življi je nego ikada ranije, vjerujem. Osim što je Eleanor stvorila i prikazala tako opipljivo, tako ranjivo i intrigantno ("Normalne sam građe i imam normalno lice (barem na jednoj strani)", kaže u jednom trenutku Eleanor. Say what?!), autorica iz Glasgowa u ovih pitkih tristotinjak (nije dovoljno!) stranica ponudila nam je rješenje problema kao što su depresija i usamljenost, a to su - mala očekivanja, baby steps. Naime, pogrešno nastojimo depresivne ljude natjerati da promjene stav, da postanu optimistični, just like that, zaboravljajući da traume, samoća i tuga ne nastaju preko noći, pa se preko noći ne mogu niti izliječiti. Mala djela dobrote, kao što su cvijeće koje kaže "Mislio sam na tebe", poruka "Kako si?" iza koje stoji iskrena briga, poziv na ručak ili šetnju kroz proljećem zahvaćene ulice, zagrljaj ili stisak ruke (ne i u doba Corone, ali you get the point!) - sve su to doze ljubavi, "ujedno najlakše i najteže stvari na svijetu", kako kaže Gail Honeyman, koje su potrebne srcu koje je zaboravilo voljeti, koje možda nije nikada niti spoznalo da je i samo vrijedno ljubavi - imajte ih na umu ovih dana, kad smo socijalno distancirani jedni od drugih.

Gail Honeyman, Eleanor Oliphant - za vas dvije, sa sigurne udaljenosti, oba palca uvis!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...