Preskoči na glavni sadržaj

Karantena joj je srednje ime

Ovih dana gotovo je nemoguće započeti ikakav razgovor bez spominjanja pandemije virusa Covid 19. Svijet u kojem živimo ne bi se mogao nazvati brave new worldom, ali da smo se, bar na neko vrijeme, pozdravili sa svijetom kakvog smo znali - jesmo. Osim mjera održavanja udaljenosti, pranja ruku 20 sekundi, dezinficiranja ruku alkoholom, nošenja zaštitnih maski i rukavica, od danas su na snazi posebne mjere Vlade - zatvorena su vrata škola, vrtića, sudova, zavoda, kafića, restorana, kina, kazališta, i na moju najveću žalost - svoja vrata danas su zatvorile i sve gradske knjižnice.

Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!

Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.

"U mračnije doba noći sve se čini gorim; iznenadilo me što ptice pjevaju, iako su zvučale ljuto. Jadna stvorenja ljeti vjerojatno jedva mogu oka sklopiti jer svjetlo neprestano tinja, nikako da se ugasi. U polutami, u potpunom mraku, sjećam se, sjećam se... Budna u tami, dva srdašca lupaju, dah poput noža. Sjećam se, sjećam se... Sklopila sam oči. Vjeđe su, ustvari, samo zastori od kože. Naše oči uvijek su uključene, uvijek gledaju; kad ih sklopimo, umjesto svijeta, promatraju tanku, žilama premreženu opnu naših vjeđa. To nije utješna pomisao. Zapravo, da razmišljam o tome dovoljno dugo, naposljetku bih vjerojatno poželjela iščupati vlastite oči, samo da prestanem gledati, samo da više ne moram vidjeti. Ono što sam vidjela ne može se promijeniti. Baš kao ni ono što sam učinila."


"Neki ljudi, oni slabi, boje se samoće. Ne razumiju da ima nešto vrlo oslobađajuće u njoj; jednom kad shvatiš da ti ne treba nitko, možeš se brinuti o sebi. upravo je u tome stvar; najbolje se brinuti isključivo o sebi. Ne možemo zaštititi druge ljude, ma koliko to pokušavali. Katkad pokušamo pa nam ne uspije i onda nam se cijeli naš svijet uruši, izgori do temelja."

I tako sam ja u postrođendanskom karantenskom tjednu (klince sam odvela baki na selo, ni ne sluteći da će i sudovi obustaviti rad na dva tjedna) zaglavila s Eleanor Oliphant, čudakinjom kojoj je čitav život jedna velika samoizolacija. Eleanor je, naime, tridesetogodišnjakinja koja radi u računovodstvu jedne velike tvrtke. Iako je u svom poslu dobra, vrlo je pristojna i uvijek ima čiste nokte i čiste cipele, ona na poslu ne pijucka kavu s kolegama, a vikendom se sama opija votkom i ponekad joj se čini da bi doslovno mogla umrijeti od samoće. Eleanor je ekscentrična gospođica otporne građe koja u svakodnevnom govoru izgovara rečenice kao što je Morituri te salutant (i svi je blijedo gledaju), u torbi nosi sklopivi okvir koji njenu shopping torbu pretvara u torbu s kotačićima, koja si dopusti smiješak samo tu i tamo, koja svake srijede telefonira s majčicom, koja je, kako se čini, u zatvoru, koja gleda televiziju sama. Svake. Božje. Večeri. Ukratko - "ne postoji društvena rupa u obliku Eleanor u koju bi se mogla uklopiti". Njen monotoni život, koji je, kako je ona uvjerena, sasvim normalan, pretvara se u uzbudljivu pustolovinu kad se Eleanor zatreska u neafirmiranog pjevača lokalnog rock sastava - Eleanor započinje projekt zvan Johnnie Lomond, kupuje mobitel i računalo, pa i štikle, i uživa u stalkanju bezveznjaka kojem sama pridaje vrline kakve ona smatra da bi svaki normalan muškarac trebao imati. Iako je Eleanor uvjerena da joj nitko ne treba, u njen život na prstima ulazi programer Raymond s kojim se zatekne na ulici u trenutku kada se nepoznati starčić sruši, a Raymond i Eleanor mu spase život. Susreti sa starčićem Sammyjem, njegovom zahvalnom obitelji, Raymondom i njegovom majkom, romansa s Johnniejem, te odnos s majkom koja ju, iako iza rešetaka, omalovažava i čiji glasić Eleanor začuje kad god si i na trenutak dopusti uživanje u životu, za Eleanor, koja se čitavog života bori s traumama iz djetinjstva, postaju too much. Kako će Eleanor prebroditi teške dane, saznajte čim se nađete u prilici (čujem da je Scribd besplatan 30 dana!).


Ovaj manifest preživljavanja jednog introverta ovih dana itekako nam je potreban, a lik Eleanor Oliphant življi je nego ikada ranije, vjerujem. Osim što je Eleanor stvorila i prikazala tako opipljivo, tako ranjivo i intrigantno ("Normalne sam građe i imam normalno lice (barem na jednoj strani)", kaže u jednom trenutku Eleanor. Say what?!), autorica iz Glasgowa u ovih pitkih tristotinjak (nije dovoljno!) stranica ponudila nam je rješenje problema kao što su depresija i usamljenost, a to su - mala očekivanja, baby steps. Naime, pogrešno nastojimo depresivne ljude natjerati da promjene stav, da postanu optimistični, just like that, zaboravljajući da traume, samoća i tuga ne nastaju preko noći, pa se preko noći ne mogu niti izliječiti. Mala djela dobrote, kao što su cvijeće koje kaže "Mislio sam na tebe", poruka "Kako si?" iza koje stoji iskrena briga, poziv na ručak ili šetnju kroz proljećem zahvaćene ulice, zagrljaj ili stisak ruke (ne i u doba Corone, ali you get the point!) - sve su to doze ljubavi, "ujedno najlakše i najteže stvari na svijetu", kako kaže Gail Honeyman, koje su potrebne srcu koje je zaboravilo voljeti, koje možda nije nikada niti spoznalo da je i samo vrijedno ljubavi - imajte ih na umu ovih dana, kad smo socijalno distancirani jedni od drugih.

Gail Honeyman, Eleanor Oliphant - za vas dvije, sa sigurne udaljenosti, oba palca uvis!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...