Preskoči na glavni sadržaj

Oda kinu i ženama koje su me napravile

Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...