Preskoči na glavni sadržaj

Oda kinu i ženama koje su me napravile

Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.  Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr. Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu bit...
Objavi komentar
Pročitajte više