Preskoči na glavni sadržaj

Oda kinu i ženama koje su me napravile

Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...