Preskoči na glavni sadržaj

Oda kinu i ženama koje su me napravile

Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...
Objavi komentar
Pročitajte više