Preskoči na glavni sadržaj

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više nego samog v... Ne, neću ni tu riječ napisati! Što je, tu je (već vidim, ovaj će post vrviti klišejima, sorry) - prihvaćanje je prvi korak. Prvih sam dana iskreno i zahvalno uživala u tišini, i u pidžami,  dok su klinci trčali po bakinom dvorištu i, usput, zaboravljali na svoje sisalačke potrebe (uspješno!). Pospremala sam stan, čitala, pila vino u pola bijela dana (poželjno je ne izlaziti iz stana, Vili i Alemka rekli!), proživila drugi medeni mjesec s mužem. Kad sam shvatila da se na posao neću moći vratiti tako skoro (načelo neposrednosti jedno od najbitnijih načela svakog sudskog postupka, je l'), otišla sam s mužem po djecu, preuzela ih poput paketa, ne približavajući se rođenoj materi (ćaći sam se malo približila da preuzmem domaće vino iz njegovih ruku, priznajem), a već u ponedjeljak dobila živčani slom. Kao da nije dovoljno što ne postoji niti jedna igra kojom se zabaviti mogu dvadesetomjesečni dječačić i četiriipolgodišnjakinja, morala sam se suočiti s vlastitim raspoloženjem koje varira od super-napokon-mogu-vježbati-hula-hop do we're-all-gonna-dieeeeeee!!! Ima loših dana, ima i onih baš dobrih - onih u kojima me razvesele dobre knjige kao što je ova.


Najprije, pronađite ime Kristina Kuzmic na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Jeste? Sad ju zapratite. Jeste? Možemo dalje.

Kristina Kuzmič je Osječanka koja se tijekom Domovinskog rata u teen godinama preselila u Ameriku s obitelji, i ne bi se ni po čemu razlikovala od drugih koji su se na taj način spasili da ju Oprah Winfrey 2011. godine nije proglasila pobjednicom natječaja za novi show svoje TV mreže OWN. Kristina se istaknula svojim šarmom (krv nije voda!), skoro se popiškila od sreće dok je s Oprah jela hot dog na parkiralištu, te neko vrijeme imala svoju kulinarsku emisiju. Nakon godina pauze, krenula je s vloganjem na temu majčinstva - i voila! Iako ju na društvenim mrežama danas prate milijuni ljudi, ne bih ju nazvala influencericom niti life coachem - jer je ono po čemu se doista razlikuje od ljudi takvih zanimanja njena autentičnost, jednostavnost i, prije svega, nesavršenost. Nakon četiri godine vloganja i komičarske turneje po Sjedinjenim Državama, Kristina je ove godine objavila i knjigu "Hold on, but don't hold still" u kojoj je skupila svoje mudrosti, a ja sam je immediately naručila s Book Depositoryja.


Neki će književni snobovi (čitaj: moje sestre) reći da se manem čitanja self help literature, ali, u moju obranu, ovo je self help u mjeri u kojoj je svaka autobiografija self help. Ne mogu si pomoći - obožavam ovakve knjige, obožavam ljude koji imaju vlastite životne filozofije, koji promišljaju o svojim postupcima, koji dopuštaju da ih svako iskustvo promijeni, koji vole život takav kakav jest - messy i chaotic, rekla bi Kristina. U "Hold on, but don't hold still" Kristina je opisala iskustvo upoznavanja Opre, razvoda, spajanja kraja s krajem, odgajanja dvoje male djece, ali i ponovnog zaljubljivanja i otkrivanja da nisu svi brakovi nesretni kao što je mislila.


Nakon razočaranja kojeg je doživjela snimajući kulinarski show The Ambush cook, posvetila se majčinstvu, a ideja o snimanju videa kao ohrabrenja majkama pala joj je na pamet dok je dojila sina i muku mučila sa svojim strijama (to su kompleksi vitkih žena, I guess, ja imam bitnijih kompleksa od strija, ako me razumijete). Snimila je video na temu "Strije su seksi" imajući na umu sve bitne i lijepe trenutke s djecom koje majke propuštaju, prezauzete samoosuđivanjem. Taj je video pogledan 153000 puta, a kad ga je na Facebooku podijelio Ashton Kutcher, stvari su se zahuktale.

"Why beat ourselves up for learning? That's something to be proud of! Plus every day is a second chance to suck at life less. (Can I get an amen?). So let's just love our families fiercely and try not to completely lose our minds."

Mnogima je Kristina too much, preglasna, sve mora komentirati, ne priča kao normalan čovjek (što god to značilo), ali meni se baš sviđa. Majka je troje djece - ekspert za majčinstvo, i to mi je dovoljan razlog da pozorno saslušam njenu priču. Sviđa mi se što u novčaniku čuva food stamps kao podsjetnik na sve što je preživjela, što odluke srca donosi neproračunato, djecu uči da je neuspjeh prilika za učenje, a sama ne slijedi vlastite savjete, jako mi se sviđa priča o njenoj baki koja je bila worrior i worrier, sviđa mi se što vjeruje da je "Oprosti" koje izgovaraš kao roditelj možda i važnije od riječi "Volim te", i što vjeruje da sve u životu treba proslaviti tortom, sviđa mi se kuknjava iza koje dolazi "Yeah but" koje uvijek podrazumijeva potragu za dobrim, a najviše mi se sviđa premisa na kojoj temelji svoje motherhood teorije - da nisi monstrum ako ne uživaš u svakom trenutku provedenom sa svojom djecom. Jer, djeca su najčešće nevjerojatno naporna, a odgoj dobrog čovjeka iscrpljuje as hell, i ne treba majčinstvo pakirati u celofan koji će skriti stvarno stanje stvari.

Naime, navodno, (niste to čuli od mene!), možeš cijelog jutra pogledavati na sat i nestrpljivo iščekivati vrijeme kad će tvoja djeca na spavanje, a svejedno biti dobra mama! Shut up! Možeš, također, plakati nasred dućana dok ti dijete ima tantrum, a svejedno mu ne prišivati etikete, odgajati ga otvorena uma, upoznati ga, biti njegova najveća navijačica, dopustit mu da te nauči ponešto, a da dijete odraste s najbitnijom spoznajom svog djetinjstva - da je voljeno. Onak', za ozbač.


Ova knjiga savršen je izbor za čitanje u doba onog-čije-ime-odbijam-izgovoriti jer duhovitim i, vjerujem, iskrenim, pripovjedanjem Kristina Kuzmič ukazuje na mogućnost da su naše mane ponekad naše najsnažnije strane, da smo svi dostojni ljubavi takvi kakvi jesmo, da su nada i dobrota najvrijednije što imamo, te inspirira da sanjaš velike snove (naglas! uz svijećice!) i ohrabruješ svoju djecu da učine isto, bez obzira na ludo vrijeme u kojem živimo.

"Think of the world as a big bucket. Some people try to fill the bucket with hate. They try to hurt people, they try to bring fear and sadness. It's so shocking and sad that sometimes the good guys just stand there overwhelmed, feeling helpless, and they lose sight of the power they have. And if good guys just ignore the bucket while those wanting to bring pain keep filling it, the bucket will be filled with bad. Here's the greatest news: there are way more people wanting to do good in this world than people who are wanting to add pain. Most people in this world are good. So if good people, like you, start filling the bucket with good, the bucket will have more good than bad in it, and eventually it will overflow with goodness and love and kindness."

(Dio pisma koje je Kristina napisala svojoj djeci nakon jednog od terorističkih napada i pucnjave u školi u SAD koji su sve ostavili bespomoćnima i beznadnima)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...