Preskoči na glavni sadržaj

Baš kako su nas Gilmoreice učile

Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)

Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.


1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.


Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!


Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.


Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.

Primjedbe

  1. Marina29. ožujka 2020. u 15:13

    I mi koristimo ove dane za filmiranje. Pogledala sam 3/5 s tvog popisa. Parazit odličan, 1917 isto, Male žene razočarale.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...
Objavi komentar
Pročitajte više