Baš kako su nas Gilmoreice učile

Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)

Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.

1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.

Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!

Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.

Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.