Preskoči na glavni sadržaj

Što ćeš ti biti kad odrasteš?

Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...