Preskoči na glavni sadržaj

Što ćeš ti biti kad odrasteš?

Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...