Preskoči na glavni sadržaj

Što ćeš ti biti kad odrasteš?

Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...