Preskoči na glavni sadržaj

Što ćeš ti biti kad odrasteš?

Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...