Preskoči na glavni sadržaj

Što ćeš ti biti kad odrasteš?

Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...