Svakidašnja jadikovka jedne mame

Volim zamijesiti dizano tijesto. U lončić stavim deci mlijeka i pola deca vode, žličicu šećera i prstima izlomim kockicu kvasca pa ga kažiprstom umiješam u toplo mlijeko. Vjerojatno nitko to ne radi tako, jer čovjek je izmislio pribor za jelo baš zato da ne bi morao močiti prste, ali volim misliti da će baš zbog tog mog prsta tijesto narasti onoliko koliko treba, jer tako to radi moja mama. Kad se kvas napravi, dodam ga u brašno pa dopustim mikseru da obavi posao umjesto mene - moje ruke nisu jake kao mamine. Tijesto se zamijesi pa ga odložim na toplo mjesto, puštam ga da raste, neprestano se pitajući jesam li sve izvela kako treba i hoću li biti zadovoljna krajnjim rezultatom.

Dugo sam se pitala zašto idealiziram vlastiti odgoj i nastojim ga reproducirati na svojoj djeci kad dobro znam da moji nesavršeni roditelji nikad nisu pročitali niti jednu knjigu iz dječje psihologije, kad znam da su puno griješili, malo grlili, previše branili, premalo vjerovali, previše kritizirali. Čitajući knjigu "Pet jezika ljubavi djece" Garyja Chapmana i Rossa Campbella napokon sam pronašla odgovor. Naime, iako bi se njihov odgoj mogao u mnogočemu okarakterizirati kao "tapkanje u mraku", u jednom su moji roditelji bili uspješni - što god napravile, koliko god ih osramotile, koliko god puta se počupale i posvađale, koliko god grube riječi im izrekle (OK, izrekla), naši su nas roditelji uvijek voljeli, na neki svoj način. Možda nismo na vrijeme prepoznale jezik kojim su pokazivali ljubav, ali sada je poprilično jasno - svojom brigom, pa i zabranama, uvijek su nam davali do znanja da su tu za nas i da nas vole, i nikad nam ničega nije nedostajalo. Brinuli su se za naše sadašnjosti i za naše budućnosti. Sada, kad su se moja djeca odrekla ceremonija uspavljivanja, kad se sami znaju hraniti (znaju, ali neće!), kad se znaju izraziti, izboriti, kad je Juraj u terrible two fazi, a Franka jedna na-mahove-razumna petogodišnjakinja, mogu reći da je ključni zadatak jednog roditelja ne samo voljeti svoje dijete, nego biti siguran da dijete zna da je voljeno, samo zato što postoji. Ako taj zadatak ne ispunimo, uzalud nam trud, svirači.

O konceptu pet jezika ljubavi Garyja Chapmana već je bilo riječi na ovom linku, a budući da me oduševljenje njime još uvijek nije napustilo, morala sam pročitati i novo Verbumovo izdanje knjige u kojoj taj licencirani bračni savjetnik u suradnji s kliničkim specijalistom za psihijatriju djece veli da svako dijete ljubav prima i izražava na jednom od pet jezika ljubavi, daje jasne upute kako prepoznati djetetov primarni jezik ljubavi i na taj način mu pomoći da kvalitetnije usvaja nova znanja, a ujedno ga i disciplinirati uz uvjerenje da je bezuvjetno voljeno. Tako autori razlikuju tjelesni dodir kao način djetetova izražavanja ljubavi (neki ljudi se vole grliti, neki ne, primijetili ste?), riječi potvrđivanja (ako su primarni način izražavanja, a korištene su kao kazna, mogu uzrokovati doživotne traume), kvalitetno vrijeme (no. 1 jezik svakog zahtjevnog djeteta: "Mama, vidi me!"), darovi (da, darovi su i odjeća i hrana koju djeci kupujemo) i djela služenja.

Na samom početku autori slikovito objašnjavaju čitav koncept - djetetova potreba za ljubavlju je poput spremnika. Kad je taj spremnik prazan, dijete traži pažnju, često se i ponaša nedolično (jer i naša negativna pažnja je bolja od nedostatka pažnje), a roditelj biva uvjeren da je dijete na svijet došlo s namjerom da ga terorizira, što rezultira obostranim nezadovoljstvom, pa i poremećenim obiteljskim odnosima (been there, done that). Naime, prepoznavanje djetetova primarnog jezika ljubavi ne samo da je preduvjet za odrastanje u sretnog i samopouzdanog čovjeka, nego je i uvjet bez kojeg se ne može ako dijete želimo nečemu poučiti i ako tražimo od njega da bude poslušno. "Neki ljudi govore djelima služenja kao svojim primarnim jezikom ljubavi. Čak i ako vašem djetetu to nije primarni jezik ljubavi, znajte ovo: roditeljstvo je poziv usmjeren prema služenju. Onoga dana kad ste saznali da ćete dobiti dijete, primljeni ste u službu na puno radno vrijeme", tvrde autori, a tvrde i da ta zahtjevna služba podrazumijeva i skladan partnerski odnos, jer djetetu treba i otac i majka. Daj se tu, daj se tamo... Nije ni čudo što se i mameći spremnik brzo isprazni.

Otkad sam majka, čini mi se da imam loših i lošijih dana, jer iznimno sam samokritična kad je moja roditeljska uloga u pitanju. Uvijek mi se čini da sam preblaga, a ujedno i pregruba, uvijek se grizem kad mi ponestane strpljenja (ujutro sam divota, a do večeri grizem), kad Franki po deseti put na poziv za igru kažem: "Čekaj dok presvučem brata" ili "Čekaj dok stavim veš u perilicu", kad se izvičem na Juraja jer opet ne želi ni probati ručak iako sam skuhala baš ono što on tobože voli, pa se uspaničim da će mi susjedi pozvati kojekakvi stručni tim centra za socijalnu skrb. "Djeca kojoj se stalno prigovara ne znaju da su voljena" pisalo je na panou u predvorju vrtića u kojem je Juraj odgulio svoje prve jasličke dane, i ta me rečenica progoni. Moja djeca ne znaju da su voljena jer im stalno prigovaram, jer zahtjevam da pojedu ručak, da pospremaju igračke, da se ne grebu, ne čupaju, ne guraju, ne penju po namještaju, ne šaraju zavjese, ne odmotaju cijelu rolu WC papira, da se obuku, obuju, ne vrište kad im na glavu stavim kapu, da zaspe do 21 sat navečer, da budu pristojni, da budu darežljivi, da budu ljubazni, i da me, k tome, vole jer sam najbolja mama na svijetu. Da, i moj se spremnik ponekad isprazni, a ja očekujem od djece da ga ispune svojom ljubavlju, pardon, poslušnošću. Not gonna happen. Not ever. Jer djeca su, kako kažu autori ove knjige, sebična, misle samo na sebe, i to je s-a-s-v-i-m n-o-r-m-a-l-n-o! Ali, nije sve tako crno. Postoji nada! Postoji vrijeme! Postoje baby steps kojima možemo nadoknaditi sve propuštene prilike za ljubav! Postoji bolji način da svojoj djeci pokažemo da su voljena, iako im ponekad i prigovaramo - možemo ih grliti, pretjerano, uvijek, bez brige da ćemo ih razmaziti, možemo pohvaliti trud, a ne rezultat, možemo ih ohrabriti (djeca misle da smo duboko uvjereni u ono što govorimo - a to može biti dvosjekli mač), možemo se aktivno truditi nositi se s gnjevom i umorom (jer djeca uče od nas, a blag odgovor ublažava jarost), možemo naredbe zamijeniti zamolbama (istina - kod Franke uvijek pali: "Hoćeš li mi pomoći spremiti igračke?") i možemo imati na umu da ljubazno vodstvo djeluje u interesu djeteta i nije mu svrha da se roditelji doimaju sposobnima (sjetite se toga kad dijete izvede tantrum usred parkića punog zabrinutih pogleda). Čini se izvedivo, zar ne?

Ova knjiga poticajno je djelovala na mene, smatram da je idealan poklon za sve roditelje koji sumnjaju u svoje roditeljsko vodstvo. Čak i ako ste potpuno zadovoljni svojim roditeljskim vještinama, ova jednostavna filozofija pomoći će vam da zastanete i ispitate govore li vaša djela o ljubavi (dobro je zastati, s vremena na vrijeme). Ova knjižica divan je podsjetnik na složenu službu roditeljstva (sjećate se kad ste mislili da je nedostatak sna ili rezanje bebinih noktiju vaš najveći problem - good times!), ali i na ljubav koju možda još ne prepoznajemo svakodnevno u tim malim očima, ali koja će s vremenom učiniti svoje - pretvoriti se u čvrsti, ali topli temelj na kojem će naša djeca rasti u ljude koji vole, koji se ne srame ljubav pokazati, koji svim srcem služe svojoj zajednici i svojoj obitelji. A to je ono što svaki roditelj, deep down, za svoje dijete poželi u trenutku kad umiješa svoje prste u djetetovo postojanje.