Preskoči na glavni sadržaj

Na zemlji smo nakratko

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.


Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.


"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...