Na zemlji smo nakratko

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.

Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.

"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."