Preskoči na glavni sadržaj

Na zemlji smo nakratko

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.


Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.


"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...