Preskoči na glavni sadržaj

Na zemlji smo nakratko

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.


Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.


"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...