Preskoči na glavni sadržaj

Na zemlji smo nakratko

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.


Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.


"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...