Preskoči na glavni sadržaj

Poslastice iz antikvarijata

Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netkom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu - knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: "Sretan rođendan!" Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima.


Lektira

Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja djeca, a osobito sam luda za starim izdanjima lektirnih naslova koje većinom kupim u osječkom antikvarijatu Ezop. Zato imam npr. Družbu Pere Kvržice M. Lovraka iz 1963. i Paukovu mrežu E.B.Whitea iz 1979. godine, a obje sam platila 29 kn, čini mi se. Na jednom sam sajmu za desetak kuna pronašla knjigu Filip - dječak bez imena s potpisom autora, Ante Gardaša, a u na osječkom Sajmu antikviteta počastila sam se Ćopićevom Orlovi rano lete, jednom od prvih knjiga koje sam, izvan lektire, posudila u gradskoj knjižnici. Lani sam za Božić djeci poklonila Božićnu frulu Stjepana Lica, a ovog mi je Adventa za oko zapela Legenda o božićnom licitaru Tihomira Horvata (u Ezopu joj je cijena 19 kn).

Klasici

Obožavam klasike i radujem se što su neki od njih ove godine doživjeli novo hrvatsko izdanje, ali klasici koji su utočište pronašli na mojim policama dopremljni su iz antikvarijata - ondje sam kupila Dickensonov evergrin - Božićnu priču (tridesetak kuna), neke od knjiga Oscara Wildea i Marka Twaina, romantične Orkanske visove Emily Bronte, a i Sluškinjinu priču Margaret Atwood (za pišljivih 39 kn - doduše, prije cijele gungule koja je nastala povodom istoimene serije). Ako tražite božićni klasik, Božić Hercula Poirota uvijek popularne Agathe Christie, ili Kako preskočiti Božić, netipični roman Johna Grishama, možete u antikvarijatu pronaći za sitniš.


Domaći must have

Iako mi se čini da hrvatski čitatelji danas preferiraju prevedene knjige, mislim da su domaći klasici škrinjice koje čuvaju ljepotu u kojoj se svi možemo prepoznati - uvijek aktualni, uvijek novi, uvijek otkriće. Krleža, Šenoa, Tadijanović, Kumičić, Parun, Horvat - samo su neki od domaćih must have izdanja svakog knjiškog moljca. Knjige su to koje uvijek rado prelistavam i koje me uvijek iznova nadahnu.


Poslastice

Postoje knjige koje darivamo jedni drugima i postoje knjiške poslastice za koje smo spremni go the extra mile, poigrati se detektiva i pronaći ih u skladištu nekog antikvarijata kako bismo našem bližnjemu rekli: "Poseban si" (sjetite se samo Chandlera koji je Kathy poklonio prvo izdanje njene omiljene knjige - The Velveteen Rabbit). Npr., knjigu Vranjara Ivanke Vujčić Laszowski, šokačko-ciganski klasik, naručila sam čak iz omiškog antikvarijata Libri, a cijena dostave bila je veća nego cijena knjige, dok sam si ovo zgodno izdanje Pavličićevog Večernjeg akta, koje je svojim potpisom oplemenio i sam autor prilikom jednog našeg susreta, kupila kao utješnu nagradu nakon uzaludnog štrebanja za jedan nesretni ispit na osječkom pravnom fakultetu.


Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...