Preskoči na glavni sadržaj

Mamma i Mia.

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile, Grace Potter, Sara Bareilles) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna." "Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.



Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.



U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."


 
Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...