Preskoči na glavni sadržaj

Mamma i Mia.

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile, Grace Potter, Sara Bareilles) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna." "Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.



Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.



U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."


 
Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...