Preskoči na glavni sadržaj

Mamma i Mia.

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile, Grace Potter, Sara Bareilles) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna." "Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.



Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.



U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."


 
Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...