Mamma i Mia.

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile, Grace Potter, Sara Bareilles) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna." "Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.

Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.

U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."

 

Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.