Preskoči na glavni sadržaj

Radionica Djeda Božićnjaka

Da pitate mog muža zašto me oženio, jedan od odgovora bi sigurno bio i: "Da ne moram više smišljati što pokloniti nekome." S onom riječju "Uzimam" ja sam, naime, svom mužu obećala vjernost u dobru i zlu, i to da ću do kraja života ja biti zadužena za rođendanske, božićne i sve druge vrste poklona. Onima koji me znaju poznato je da mi to nije tlaka - ionako ja vječito glavu razbijam time kome ću što pokloniti i, iako većinom polazim od pogrešne pretpostavke da drugima treba ono što meni treba, i rijetko kad nekoga poklonom baš oduševim, čitav proces biranja poklona nešto je čemu se veselim. Posebno me ludilo obuzme u prosincu kad danima kupujem i guram poklone po ladicama i ormarima, skrivajući ih od ukućana. Ovog sam prosinca uranila jer neke ću poklone slati i poštom (ove godine podijelila sam svakakve pakete - od onih koji su sadržavali svježe ispečeni kruh do onih koji su sadržavali rabljene cipele), pa ne treba časiti časa. Upalim si božićni album gospodina Bublea pa zamatam dok mi ne ponestane celofana i ukrasnih vrpci. Ovo su samo neke od ideja za poklone - za one koji razumiju muku mog muža.


Svekrvi smo za rođendan dali izraditi dasku za rezanje s izrezbarenim Frankinim crtežom nje, brata i naših nećaka. Baka je bila oduševljena, i iako je ovo divan i funkcionalan poklon (obožavam takve), ona ga koristi samo kao dekoraciju. 


Ako baš niste kreativni, a volite pokloniti nešto što se ne proizvodi masovno, onda su šalice, jastučnice, posteri, majice i cekeri duhovitog i toplog hrvatskog branda divan izbor.
Kad je o kuharicama riječ, neka mi nitko ne zamjeri, ali kuharica Sanje Mijac je jedina kuharica koju trebate. Prilagođena našem podneblju i načinu života, ova kuharica evocira neka jednostavnija vremena koja ćete pokušati replicirati, bili vi vrsni kuhar ili tek amater.


Blesavu Martinu iz BooLaba, malog laboratorija prirodne kozmetike, možda i pratite na Instagramu - i teško da niste poželjeli njene Lips & Cheeks stickove koje možete trackati po cijelom licu i biti beautiful.


Znam da ova godina nikoga nije inspirirala na planiranje i kupnju planera, ali sljedeća mora biti bolja! Ukoliko želite svoja promišljanja i planove podići na višu razinu, uložite u duhovne dnevnike i planere Kristine koja stoji iza ove poticajne web stranice.
Lokal patriot sam pa tako uz osječke proizvode, slučajno, promoviram i virovitičke. Osim Sanje Mijac, i žene iza profila Sister Blister su iz Virovitice, i ondje šiju svoje živopisne i pamučne (zar nije postalo nemoguće pronaći odjeću od prirodnih materijala?) haljine, duksice, majice. Ja ih imam već četiri, u ljetnim i zimskim varijantama, i sumnjam da ću tu stati.
Zaista smo sretnici što u u Osijeku imamo obrtnike koji vrijedno izrađuju ovakve ljepote već dvije generacije, od 1953. godine. Ako želite nešto uistinu posebno, darujte licitare Blažeković. Nose duh prošlih Božića i nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.


Personalizirani jastučići i poplunčići krasan su poklon ako želite da prvi Božić vaše bebe bude nezaboravan. Sa Sovicom sam poslovala nekoliko puta i imam samo riječi hvale - u moru proizvoda za najmlađe, ona je moj broj 1.
Nemamo puno vremena, nemamo velik budžet, nemamo pravo šetati okolo po gradu i shoppingirati kao da sutra ne postoji - zato sam bakama i djedovima naručila fotokalendar s fotografijama njihovih unuka (ali psssst!) - ionako ne postoji ništa što ih veseli više od njih!


Ako vaš obdarenik (obdarenica, nećemo se lagati) voli nakit, zgodan izbor je nakit od mjedi - vrlo elegantan i efektan!
"Pa koliko lončića ti treba?" čudio mi se muž. Ne treba mi ih puno, ali Issin mi treba, molim lijepo! U znak zahvalnosti za praćenje ovog bloga u njegovim počecima, morala sam se opremiti Issinim čestitkama i lončićem s preslatkim božićnim to do popisom.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...