Preskoči na glavni sadržaj

Radionica Djeda Božićnjaka

Da pitate mog muža zašto me oženio, jedan od odgovora bi sigurno bio i: "Da ne moram više smišljati što pokloniti nekome." S onom riječju "Uzimam" ja sam, naime, svom mužu obećala vjernost u dobru i zlu, i to da ću do kraja života ja biti zadužena za rođendanske, božićne i sve druge vrste poklona. Onima koji me znaju poznato je da mi to nije tlaka - ionako ja vječito glavu razbijam time kome ću što pokloniti i, iako većinom polazim od pogrešne pretpostavke da drugima treba ono što meni treba, i rijetko kad nekoga poklonom baš oduševim, čitav proces biranja poklona nešto je čemu se veselim. Posebno me ludilo obuzme u prosincu kad danima kupujem i guram poklone po ladicama i ormarima, skrivajući ih od ukućana. Ovog sam prosinca uranila jer neke ću poklone slati i poštom (ove godine podijelila sam svakakve pakete - od onih koji su sadržavali svježe ispečeni kruh do onih koji su sadržavali rabljene cipele), pa ne treba časiti časa. Upalim si božićni album gospodina Bublea pa zamatam dok mi ne ponestane celofana i ukrasnih vrpci. Ovo su samo neke od ideja za poklone - za one koji razumiju muku mog muža.


Svekrvi smo za rođendan dali izraditi dasku za rezanje s izrezbarenim Frankinim crtežom nje, brata i naših nećaka. Baka je bila oduševljena, i iako je ovo divan i funkcionalan poklon (obožavam takve), ona ga koristi samo kao dekoraciju. 


Ako baš niste kreativni, a volite pokloniti nešto što se ne proizvodi masovno, onda su šalice, jastučnice, posteri, majice i cekeri duhovitog i toplog hrvatskog branda divan izbor.
Kad je o kuharicama riječ, neka mi nitko ne zamjeri, ali kuharica Sanje Mijac je jedina kuharica koju trebate. Prilagođena našem podneblju i načinu života, ova kuharica evocira neka jednostavnija vremena koja ćete pokušati replicirati, bili vi vrsni kuhar ili tek amater.


Blesavu Martinu iz BooLaba, malog laboratorija prirodne kozmetike, možda i pratite na Instagramu - i teško da niste poželjeli njene Lips & Cheeks stickove koje možete trackati po cijelom licu i biti beautiful.


Znam da ova godina nikoga nije inspirirala na planiranje i kupnju planera, ali sljedeća mora biti bolja! Ukoliko želite svoja promišljanja i planove podići na višu razinu, uložite u duhovne dnevnike i planere Kristine koja stoji iza ove poticajne web stranice.
Lokal patriot sam pa tako uz osječke proizvode, slučajno, promoviram i virovitičke. Osim Sanje Mijac, i žene iza profila Sister Blister su iz Virovitice, i ondje šiju svoje živopisne i pamučne (zar nije postalo nemoguće pronaći odjeću od prirodnih materijala?) haljine, duksice, majice. Ja ih imam već četiri, u ljetnim i zimskim varijantama, i sumnjam da ću tu stati.
Zaista smo sretnici što u u Osijeku imamo obrtnike koji vrijedno izrađuju ovakve ljepote već dvije generacije, od 1953. godine. Ako želite nešto uistinu posebno, darujte licitare Blažeković. Nose duh prošlih Božića i nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.


Personalizirani jastučići i poplunčići krasan su poklon ako želite da prvi Božić vaše bebe bude nezaboravan. Sa Sovicom sam poslovala nekoliko puta i imam samo riječi hvale - u moru proizvoda za najmlađe, ona je moj broj 1.
Nemamo puno vremena, nemamo velik budžet, nemamo pravo šetati okolo po gradu i shoppingirati kao da sutra ne postoji - zato sam bakama i djedovima naručila fotokalendar s fotografijama njihovih unuka (ali psssst!) - ionako ne postoji ništa što ih veseli više od njih!


Ako vaš obdarenik (obdarenica, nećemo se lagati) voli nakit, zgodan izbor je nakit od mjedi - vrlo elegantan i efektan!
"Pa koliko lončića ti treba?" čudio mi se muž. Ne treba mi ih puno, ali Issin mi treba, molim lijepo! U znak zahvalnosti za praćenje ovog bloga u njegovim počecima, morala sam se opremiti Issinim čestitkama i lončićem s preslatkim božićnim to do popisom.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...