Kad se ja uvatim daljinskog moja djeca več viću Joj ne opet ona i njezini Prijatelji! Ne mogu si pomoči kad ih volim! Ove jeseni slavimo 30. rodžendan "Prijatelja" - serije koja je danas politički ne korektna a koja nama koji smo ju pratili u realnom vremenu predstavlja djetinju bezbrižnost devedesetih. Volili smo te likove, htjeli smo biti ti likovi, htjeli smo imati prijatelje kakvi su bili ti likovi - blesavi i tupavi ali uvijek tu. Moj omiljeni lik tijekom odrastanja bila je Phoebe - zbog svoje dosljednosti i osječaja društvene odgovornosti bila mi je uzor skroz naskroz. No, otkad su me ideali i ideje o mijenjanju svijeta napustili, najdraži mi je Chandler, i to ne samo zato što jedini poseže za knjiškim referencama.
Kad ne poklanja Kathy prvo izdanje "The Velveteen Rabbit", Chandler spava nad "Sto godina samoće", čita o pastrvama i poseže za self-helpom kao što je "Chicken soup for the soul" iliti "Melem za dušu" autora Jacka Canfielda, Marka Victora Hansena i Amy Newmark, kako su s engleskoga preveli Marija Jurić i Vjekoslav Čulo. Jedna od knjiga koju je spomenio a ja ju poželila čitati je "Cvijeće za Algernona" Daniela Keyesa, klasik znanstvene fantastike objavljen 1966.
"15. ožujka - izašo sam iz bolnice ali još nisam počeo radit. Ništa se ne događa. Imao sam puno testova i raznih utrka s Algernonom. Mrzim tog miša. Svaki put me pobijedi. Profa Nemur kaže da moram igrat te igre i prolazit te testove stalno isponova. Ti lavirinti su glupi. I te slike su isto glupe. Sviđa mi se izvlačit slike muškarca i žene ali neću izmišljat laži o ljudima. I neznam dobro slagat puzle. Boli me glava kad pokušavam tolko mislit i tolko se toga sjetit. Doktor Strauss je obečo da će mi pomoč ali nije mi pomogo. Ne kaže mi šta da mislim ili kad ču bit pametan. Samo hoce da legnem na kauč i pričam."
Charlie Gordon glavni je lik i pripovjedač romana. Ima IQ 68, 32 godine i najbolji je učenik u centru za retardirane odrasle kod gospođice Kinnian, i oduvijek je htijo bit pametan. Možda ste primijetili, pokušala sam ovaj tekst napisati charlie-gordonovskim stilom (jednostavnim rječnikom, bez interpunkcije, s gramatičkim greškama), ali grammar nazi u meni nije mi dopuštao. Naime, čitav roman je ispisan u obliku izvješća koje je Charlie, kojem liječnici obećavaju povećanje inteligencije kirurškim zahvatom, dužan pisati u svrhu zanonsti i praćenja napredka. Nakon oparacije Charlie još puno mora radit da bi posto pametan - između ostalog, i utrkivati se s pametnim mišem Algernonom, koji je ranije bio pokusni miš za zahvat koji je izveden na Charlieju.
Charlie je nestrpljiv - htijo je bit pametan da bi mogo imat prijatelje i pričat s njima o umjetnosti, politiki i relegiji, ali nikako da postane pametan. Liječnici ga ohrabruju, i, iako se Charlieju čini da se ništa nije promijenilo, ljudi oko njega, koji ne znaju za operaciju, jer ona je tajna, uviđaju da se s njim događa nešto neobično. Vrlo brzo Charlie će shvatiti da mu se ljudi, s kojima je radio u pekari i s kojima se uvijek puno smijao, izruguju.
"Misliš da griješim?"
"Samo da si prešao toliki put prilično brzo", rekao je "Sad imaš super um, inteligenciju koju nije moguće stvarno odrediti, upio si dosad više znanja nego što ga većina ljudi upije cijelog života. Ali si jednostran. Znaš stvari. Vidiš stvari. Ali nisi razvio sposobnost razumijevanja ljudi, ili - moram upotrijebiti tu riječ - toleranciju. Ti njih zoveš folirantima, ali kad je bilo koji od njih ikad tvrdio da je savršen, ili da je nadčovjek? Oni su obični ljudi. Ti si taj koji je genij."
Kako Charliejeva inteligencija buja, tako i njegova izvješća postaju složenija, puna razmišljanja o velikim temama, ali i sjećanja na traume koje novi Charlie, koji nema iskustvo nošenja s raznim emocijama, u potpunosti ne razumije. Dok pokušava razgovarati o Chaucheru sa specijalistom za američku literaturu ili o problemu nezaposlenosti uzrokovane automatizacijom sa socijalnim psihologom koji se specijalizirao za istraživanje javnog mnijenja o ponašanju adolescenata, Charlie uviđa da mu inteligencija predstavlja prepreku u odnosu s ljudima. Ona ljude ponižava i provocira. Charlie se prvi put i zaljubljuje, shvaća da su liječnici kojima duguje svoju izuzetnost samo ljudi koji nemaju odgovore na sva pitanja, i sve to dok zaranja u svoju izranjavanu nutrinu i uspomene na obitelj koja ga je odbacila.
Moram priznati, Charliejev napredak jest zastrašujuć - njegove riječi ni čitatelj ne razumije u potpunosti, naročito kad se služi kojekakvih stručnim medicinskim terminima, što samo prokazuje naum Daniela Keyesa da dokaže da kao vrsta patimo od nedostatka empatije, ali da ono malo sućuti koju gajimo čuvamo za one koje smatramo inferiornijima od sebe. Ova knjiga čita se kao priča o padu i porazu ljudskog duha. Naši su životi poligoni za iživljavanje u borbama moći, iako nam je tek jedna stvar dostatna za ispunjen život - ljubav drugog bića. Namjerno velim ljubav, a ne samo poštovanje, jer jedino od ljubavi čovjek raste. Johne moj, Lennonu (sorry, sinoć je na TV-u bio "Nowhere boy"), zamisli život u kojem svaki čovjek osjeća samo ljubav za druge... You may say I'm a dreamer...
"Ne znam zašto me tako silno vrijeđalo da o meni misle kao o nečem novo iskovanom u njihovoj privatnoj riznici, ali to su bili - bio sam siguran - odjeci one ideje koja se javljala u odajama moga uma još otkad smo stigli u Chicago. Želio sam ustati i pokazati svima kakva sam budala bio, doviknuti mu: Ja sam ljudsko biće, osoba - s roditeljima, sjećanjima i prošlošću - i bio sam to prije nego što ste me na kolicima uveli u onu operacijsku dvoranu!"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)