Preskoči na glavni sadržaj

Chandler ❤️

"Umro je Chandler", javila sam sestri porukom prošlog listopada. "Ne, umro je Matthew Perry", odgovorila mi je. Ona je četiri godine mlađa od mene - nije ona gledala "Prijatelje" ponedjeljkom, nije ona otkazala sve planove na dan kad se na televiziji prikazivala zadnja epizoda, nije ona s frendovima iz razreda prepričavala njihove fore i nije ih ona pokušavala kopirati, ne zna ona (iako nas "Prijatelji" sve usrećuju, da se razumijemo - gledala sam i ja "Leave the World Behind"!). Saznavši vijest o smrti Matthewa Perryja, iskreno sam se rasplakala - završila je jedna era mog života.


Moje obožavanje "Prijatelja" poznato je članovima moje obitelji, pa tako i Djedu Božićnjaku koji mi je ostavio autobiografiju "Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar" pod borom. Zasuzila sam na samom početku ove čudne priče o čovjeku koji nije bogznašto napravio u životu, ako gledamo u nekom civilizacijskom smislu, a čiji život nas svejedno intrigira. "Ne pišem sve ovo da biste me sažalijevali - pišem jer je to istina", veli on, opisujući svoje iskustvo skore smrti, kad su mu uslijed uporabe silnih opojnih sredstava crijeva prsnula, a on završio u komi. "I trebao bih biti mrtav. Ako vam je tako draže, možete ovo doživjeti kao poruku s onog svijeta, mojeg onog svijeta", govori Matthew Perry, a čitateljima se srce slama - jer mora da se osjećao dovoljno trijeznim, ali i optimističnim glede budućnosti kad je odlučio ispisati ove rečenice i posvetiti se suočavanju s velikom užasnom stvari koja ga je naposljetku ipak koštala života.

"Slava, bogatstvo, ono što ja jesam - ni u čemu od toga ne mogu uživati ako nisam zgažen. I ne mogu ni pomišljati na ljubav a da se ne poželim odvaliti. Nedostaje mi duhovne povezanosti koja bi me zaštitila od takvih osjećaja. Zato sam tragač."


Nisam imala prevelika očekivanja, ta Matthew Perry nije pisac (iako jest napisao scenarij za neke televizijske serije, npr. "Mr. Sunshine"), a nije ni produhovljen ni elokventan lik - obilato koristi "fuck" u svim inačicama (naravno, na hrvatskom jeziku njegov izričaj čini se još siromašnijim) i ne zalazi detaljno u svoju psihu, iako tvrdi da je profesionalni pacijent i da ide na psihoterapiju od osamnaeste godine. Nema tu velike filozofije, nakon susreta sa smrću, on kreće ispočetka i opisuje susret svojih prelijepih i pretalentiranih roditelja i ne okrivljuje ih izrijekom što su se rastali kad je on bio beba. Ipak, njegov život, opterećen napuštanjem oca (iako se k njemu u L.A. doselio u petnaestoj godini) i odgojem vrlo zaposlene samohrane majke u Kanadi, obilježen s više od trideset godina alkoholizma i zlouporabe opijata, govori drugačije.

Ovaj potomak ljudi koji su kroz život išli linijom manjeg otpora pio je i uzimao droge da bi se osjećao bolje, a tužno je što ni samom sebi ne može pojasniti zašto se osjećao toliko loše, iako je hodao s Julijom Roberts, zarađivao milijune dolara i glumio u najgledanijoj seriji na planetu. Obožavatelji "Prijatelja" bit će zadovoljni backstage prikazom serije, iako Matthew ne otkriva ništa što pravim fanovima nije već poznato. Osim "prijateljskim" anegdotama i tajnama, Matthew je čitatelje počastio i svojim prvim glumačkim koracima, pa tako govori o svom prvom filmu "A Night in the Life of Jimmy Reardon", u kojem glumi prijatelja Rivera Phoenixa, o gostovanju u serijama kao što je Beverly Hills, pa i o snimanju filma s Salmom Hayek, za koji veli da je njegov najbolji film, "Ubojice mekog srca", i filma "Serving Sara", koji se snimao čitavu vječnost radi njegovog 63. odlaska u kliniku za odvikavanje od ovisnosti.

"Mislim da moraš ostvariti svoje snove da bi shvatio koliko su bili pogrešni. Kasnije sam, dok sam promovirao "Studio 60 na Sunset Stripu", rekao Guardianu: "Glumio sam u najmanje gledanoj seriji na svijetu ("Druga šansa", 1987. godine) i u najgledanijoj ("Prijatelji") i ništa od toga od mojeg života nije učinilo ono što sam mislio da će učiniti." Imajući sve to u vidu, nema šanse da ne bih zamijenio mjesta s Craigom, Davidom Pressmanom i tipom na benzinskoj - zamijenio bih se s njima u sekundi i zauvijek, samo kada ne bih morao biti osoba kakva jesam, onakav kakav jesam, vezan za to vatrenu kočiju. Njihov mozak ne želi da umru. Oni dobro spavaju svake večeri..."


Pripovijedanje Matthewa Perryja nije linearno, ali to mi nimalo nije smetalo - činilo mi se kao da ga poznajem, i da razumijem njegov state of mind, iako u životu nisam bila ovisna ni o čemu (to što se svima čini da ga poznaju vjerojatno mu je za života jako išlo na živce, a i jako mu prijalo). Na Goodreadsu su čitatelji istaknuli da je urednik loše odradio svoj posao, da se čitavi paragrafi ponavljaju (a ponavljati šale o buđenju u govnima jer stoma vrećica puca i nije nužno), ali ima neke poetičnosti u ponavljanju - jer Matthew Perry je živio u začaranom krugu, u "beskrajnom danu" bez happy enda ("Beskrajni dan" bio mu je omiljeni film). Zato, nisam mu zamjerila što se zadnje stranice čine kao bućkuriš grafološkog frfljanja koji tek na momente zvuči kao oproštaj od svijeta, kao samozavaravanje uslijed skorog kraja.

2023. bila je godina u kojoj sam naglo ostarila. Ne sazrela, nego baš ostarila - zatomila sam ono biće koje sam nekoć bila s nakanom da stvorim neko novo, neko otpornije. Ne znam jesam li u tome uspjela, ali čitajući o životu Matthewa Perryja rekla bih da svi mi upravo to radimo čitavog života - nastojimo očvrsnuti, da ne bismo bili povrijeđeni (iako svakog dana bar u jednoj situaciji poželimo zavapiti: "Mamice!" ili zatražiti zagrljaj, a da se nikome ne moramo opravdavati). Iako se manje tolerantnim čitateljima može činiti da se Matthew Perry ovom knjigom odlučio pohvaliti "Prijateljima" i "ljubavnicima", tj. ženama koje je povalio (naslov jest pogođen, što god vi mislili o tome!), on se ipak na neki svoj način obračunao s tom velikom užasnom stvari, ogolivši se dovoljno da mi, koji nismo bili u njegovoj koži, njegovu priču čitamo kao cautionary tale napuštenog čovjeka koji je proveo život prezirući se iz dana u dan, a da se oni, koji ne uspijevaju izaći iz njegove kože, ne osjećaju osamljenima i beznadnima. Koliko je u tom obračunu istine, koliko bahaćenja, a koliko samozavaravanja - na čitateljima je da ocijene.

"Život mi više nije kaotičan. Usuđujem se reći, čak i tijekom svih ovih previranja. Odrastao sam. Stvarniji sam, iskreniji. Više ne moram za bis nasmijati cijelu prostoriju dok ne popadaju od smijeha. Samo moram ustati i otići. I ako imam sreće, ne ušetati ravno u ormar. Sada sam mirniji. Iskreniji. Sposobniji. Naravno, ako želim dobru ulogu u filmu, vjerojatno bih je sam morao napisati. No mogu i to. Dovoljan sam. I više sam nego dovoljan. I više ne moram biti dežurni zabavljač. Ostavio sam svoj trag. Sad je vrijeme da se zavalim i uživam. I pronađem pravu ljubav. I pravi život. Ne onaj koji pokreće strah."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...