Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana.
Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan osluškuje kliktaje galebova, gleda gniježđenje njorki i razbijanje valova o obalu, zadovoljan je. Ipak, njegove ruke instinktivno u naplavljenom drvetu prepoznaju ženu, dijete, muškarca, obitelj, ono za čime me srce nečujno pati.
"U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo - iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio."
O'Brien kao i mnogi želi ispitati istinitost citata Johna Donnea "Nijedan čovjek nije otok" (dok ovo pišem, na televiziji se ponovno prikazuje "Sve zbog jednog dječaka", film koji počinje tim citatom) - Ethan se najbolje osjeća dok je sam, on posjete otoku doživljava kao "prekide osame", "borbu, nasrtaje". Ali, on je ljubazan čovjek velikodušnih pleća, nikoga ne odbija, otvoren je susretima - a jedan od njih mogao bi mu promijeniti život.
"Ne trebate se ispričavati", reče on i polagano podigne pogled prema njezinim očima. "Pitanje je dobro. Zapravo je poput mora. Svijet je poput mora. Ne, prije kao da je more sve što postoji. Svijet, ovaj planet, zapravo je otok. Ne znam što time točno želim reći - ponekad me jednostavno obuzme takav osjećaj. Čak i ovaj otok, moj otočić, povezan je s kopnom ovim pješčanim sprudom. U vrijeme najviše plime mora vam je iznad glave. Većinu vremena prijelaz je nevidljiv. Neki je put čak i za oseke prekriven vodom, osobito za lošeg vremena, u vrijeme oluja i jaka vjetra."
"Želite reći da u takvim trenucima morate vjerovati da taj prijelaz i dalje postoji?"
"Da", reče on, i dalje je netremice gledajući, i sam zatečen tom bujicom svojih riječi, jednako zatečen i time kako se činilo da ona razumije o čemu govori.
"To je svojevrsna vjera, zar ne, gospodine McQuarry?"
"Možda je tako. Ali opasna vjera. Nakon snažnih struja ili oluja čovjek uviđa da se pijesak pomaknuo. Ili izgubiš pojam o vremenu i nađeš se odsječen od svih i od svega."
"Ali postoji i nešto što je veće od nas... nas ljudi. Mi nikada nećemo ovladati svime. Čini mi se da je to pouka koju trebamo usvojiti."
O Michaelu O'Brienu prije uzimanja "Svjetionika" nisam puno znala, tek da je autor čije knjige u Hrvata objavljuje Verbum. Svidio mi se njegov stil - jedan je od onih čije rečenice usporavaju disanje čitatelja i doista mi se tijekom čitanja učinilo da stojim na stijeni i pogled pružam prema pučini, da dišem punim plućima, iako otoke Nove Škotske nisam vidjela, niti ću ikada vidjeti.
Razmišljala sam o Ethanu danima i pitala se što je pjesnik uistinu htio reći - slušajući (po stoti put) "A Safe Place to Land" Sare Bareilles i Johna Legenda, sinulo mi je. Njihova me harmonija podsjetila na melodiju O'Brienova meditativnog prikaza tihog otočkog života, osvjetljenog svjetlom svjetionika. Nije svaki život kaotičan slijed događaja, neki od nas uspješno se klone buke svijeta, stvaraju si privid sigurnosti - ali svako srce ima svoju čežnju. Ne moramo se zateći u brodolomu da bismo se utapali, ponekad si silovitim držanjem kraja uskraćujemo zrak u plućima. Ponekad ne znamo da nešto (ili nekoga) tražimo sve dok to ne pronađemo.
Utješna je to misao.
Photo: Promenada, Osijek
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)