Preskoči na glavni sadržaj

Hvali more, drž' se kraja?

Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana.



Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan osluškuje kliktaje galebova, gleda gniježđenje njorki i razbijanje valova o obalu, zadovoljan je. Ipak, njegove ruke instinktivno u naplavljenom drvetu prepoznaju ženu, dijete, muškarca, obitelj, ono za čime me srce nečujno pati.


"U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo - iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio."



O'Brien kao i mnogi želi ispitati istinitost citata Johna Donnea "Nijedan čovjek nije otok" (dok ovo pišem, na televiziji se ponovno prikazuje "Sve zbog jednog dječaka", film koji počinje tim citatom)  - Ethan se najbolje osjeća dok je sam, on posjete otoku doživljava kao "prekide osame", "borbu, nasrtaje". Ali, on je ljubazan čovjek velikodušnih pleća, nikoga ne odbija, otvoren je susretima - a jedan od njih mogao bi mu promijeniti život.

"Ne trebate se ispričavati", reče on i polagano podigne pogled prema njezinim očima. "Pitanje je dobro. Zapravo je poput mora. Svijet je poput mora. Ne, prije kao da je more sve što postoji. Svijet, ovaj planet, zapravo je otok. Ne znam što time točno želim reći - ponekad me jednostavno obuzme takav osjećaj. Čak i ovaj otok, moj otočić, povezan je s kopnom ovim pješčanim sprudom. U vrijeme najviše plime mora vam je iznad glave. Većinu vremena prijelaz je nevidljiv. Neki je put čak i za oseke prekriven vodom, osobito za lošeg vremena, u vrijeme oluja i jaka vjetra."

"Želite reći da u takvim trenucima morate vjerovati da taj prijelaz i dalje postoji?"

"Da", reče on, i dalje je netremice gledajući, i sam zatečen tom bujicom svojih riječi, jednako zatečen i time kako se činilo da ona razumije o čemu govori.

"To je svojevrsna vjera, zar ne, gospodine McQuarry?"

"Možda je tako. Ali opasna vjera. Nakon snažnih struja ili oluja čovjek uviđa da se pijesak pomaknuo. Ili izgubiš pojam o vremenu i nađeš se odsječen od svih i od svega."

"Ali postoji i nešto što je veće od nas... nas ljudi. Mi nikada nećemo ovladati svime. Čini mi se da je to pouka koju trebamo usvojiti."

O Michaelu O'Brienu prije uzimanja "Svjetionika" nisam puno znala, tek da je autor čije knjige u Hrvata objavljuje Verbum. Svidio mi se njegov stil - jedan je od onih čije rečenice usporavaju disanje čitatelja i doista mi se tijekom čitanja učinilo da stojim na stijeni i pogled pružam prema pučini, da dišem punim plućima, iako otoke Nove Škotske nisam vidjela, niti ću ikada vidjeti.

Razmišljala sam o Ethanu danima i pitala se što je pjesnik uistinu htio reći - slušajući (po stoti put) "A Safe Place to Land" Sare Bareilles i Johna Legenda, sinulo mi je. Njihova me harmonija podsjetila na melodiju O'Brienova meditativnog prikaza tihog otočkog života, osvjetljenog svjetlom svjetionika. Nije svaki život kaotičan slijed događaja, neki od nas uspješno se klone buke svijeta, stvaraju si privid sigurnosti - ali svako srce ima svoju čežnju. Ne moramo se zateći u brodolomu da bismo se utapali, ponekad si silovitim držanjem kraja uskraćujemo zrak u plućima. Ponekad ne znamo da nešto (ili nekoga) tražimo sve dok to ne pronađemo. 

Utješna je to misao.


Photo: Promenada, Osijek

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...