Sudba kleta u siječnju mi uvijek na put stavi depresivne knjige, a čitavu stvar potpomaže i moj čitateljski klub koji tradicionalno početkom godine voli čitati o raznim ustanovama od kojih se čovjeku ježi koža. Lani je to bila psihijatrijska bolnica Salpetriere, a ove godine "Ustanova" švedske autorice Ninni Holmqvist.
Protagonistica ovog distopijskog romana je Dorrit, spisateljica koja je navršila pedeset godina, a iza sebe ima tek propalu aferu s oženjenim muškarcem. Ona dolazi u Ustanovu za ljude koji su joj nalik, koji obavljaju za društvo manje korisne poslove i nemaju potomke o kojima bi brinuli. Čitav kompleks odiše luksuzom, korisnicima su na raspolaganju skupe krpice, spa tretmani, a vrt Ustanove podsjeća na Monetov Governy i u njemu vlada vječno ljeto. Mogli biste se naviknuti na ovakav smještaj, zar ne? Ali postoji jedna caka - oduzeta vam je sloboda. U Ustanovi kamere prate svaki vaš pokret, a korisnici su voditeljima Ustanove na raspolaganju za razne eksperimente, ali i za donaciju organa.
"Toga sam se počela najviše bojati - da ću upasti u klopku. U početku je to bio vrlo konkretan strah. Jako sam pazila ima li kakvih klopki u mom okruženju i nerado sam se provlačila kroz uske prolaze ili ulazila u zatvorene prostorije, primjerice dizala ili zrakoplove, jer sam se bojala da bi tamo mogao biti neki muškarac koji mi prijeti da će me uzdržavati! Nisam znala što točno znači to uzdržavati, ali sam bila sigurna da jako boli i da se od toga može umrijeti. U robnim kućama, muzejima, kinima, kazalištima i drugim javnim ustanovama, uvijek sam bila blizu izlaza, a prvo što bih proučila kad bih ušla u neku nepoznatu zgradu bilo bi gdje se nalaze izlazi za slučaj nužde, stube za evakuaciju, prolazi kojima se može pobjeći. Kako sam rasla i bolje razumjela o čemu je zapravo bila riječ o toj maminoj priči o muškarcu i djeci i uzdržavanju i klopkama, moj se strah od gužve i tijesnih prostora malo smanjio. Nije više bio tako konkretan. Ali još uvijek sam bila - i ostala - u strahu da ću negdje zapeti. I zato sam u svakoj situaciji kad sam mogla birati, odabirala onu opciju koja mi je davala najviše mogućnosti za kretanje, iako je to često značilo da sam odabrala nešto što mi se manje financijski isplatilo..."
Atmosfera "Ustanove" silno podsjeća na jednu od mojih omiljenih knjiga, Ishigurov roman "Nikad me ne ostavljaj", u kojem o humanosti progovara klon čija je jedina svrha da donacijama služi ljudima. Za razliku od sentimentalnog Ishigura, Holmqvist gradi "Ustanovu" na tlu političkog konteksta - u dalekoj budućnosti, u Švedskoj su nedozvoljena zloupotreba muške snage i podjarmljivanje žene kaznena djela, odnosi između braća i sestara nisu relevantni jer samo su novi odnosi bitni, društvo mora ići naprijed, stremiti budućnosti. Za razliku od većine protagonistica romana današnjice, Dorrit jest potomak feministice, ali nije feministica, ona je tek ranjena duša, koja upoznaje druge ranjene duše - jer "Ustanova" jednako lišava slobode i muškarce i žene. Dorrit se u Ustanovi i sprijateljuje i zaljubljuje, jer ljubav ne bira ni mjesto ni vrijeme, a kroz njezin i Johannesov odnos Holmqvist secira partnerske odnose današnjeg društva koji se sve češće svode na igre moći, koristeći se Ustanovom kao prijetnjom - jer ondje će skončati oni koji izgube iz vida prave vrijednosti i oni koji slobodnu volju uzimaju zdravo za gotovo.
Stil Ninni Holmqvist je precizan i pitak i iako je ovo relativno kratak i dinamičan roman, ona uspijeva zagrebati po površini dovoljno da čovjeka natjera da preispita svoje poimanje života, da uvidi važnost izmjene godišnjih doba (jer sve ono što vene u jesen može ponovno uskrsnuti u proljeće), našeg prava na izbor (možda nisu sve moje odluke ispravne i drugima razumljive, ali damn it, imam ih pravo donijeti!), snova i trenutaka bezbrižnosti i sreće koje cijenimo tek kad postanu uspomena. Dorrit se tako u snovima neprestano vraća u lepršavi dan na plaži koji provodi sa svojim psom - sreća koju ondje nalazi dovoljna je da bi živjela sa spoznajom da će svoj život okončati završnom donacijom organa potrebitijem članu društva, dovoljna da prebrodi gubitke i suoči se s posljednjim izborom koji je stavljen pred nju.
"Ovdje mogu biti svoja u svim aspektima i potpuno otvoreno, i neću biti odbačena niti će mi se rugati, i ne postoji rizik da me netko ne shvati ozbiljno. Ne gledaju me kao neku luđakinju ili čudakinju ili nekoga tko je naporan i uvijek suvišan, i ne znaju što bi sa mnom. Ovdje sam kao i svi drugi. Uklapam se. Brojim se. Osim toga, mogu si priuštiti odlaske liječniku i zubaru, čak i frizeru i pedikeru, mogu ići u restorane i kino i kazalište. Ovdje vodim život dostojan čovjeka. Poštuju me."
"Zaista?"
"Da. Ako se usporedi s onim kako je bilo vani."
Moje prijateljice iz čitateljskog kluba osjetile su jezivu nelagodu čitajući ovaj roman, ali ja nisam imala to iskustvo. Dorritina malodušnost nije mi se dopala, ali nisam se nad njom ni zgražala - ostala je dosljedna, zbog čega je čitava priča zvučala vjerodostojno. Nije me iznenadila ni švedska demokracija, od društva budućnosti očekujem i gore stvari, i rekla bih da je Holmqvist sasvim korektno odradila ovaj roman, prikazavši pojedinca koji, ako ništa drugo, preuzima odgovornost za svoje odluke - odluke zbog kojih se ponekad osjećamo živima, a koje nas ponekad mogu koštati i glave.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)