Obični je ponedjeljak. Poglavicu Bromdena, koji je najduže na odjelu i koji glumi da je gluhonijemac, po nalogu Glavne sestre, crni su bolničari odveli na šišanje, a potom u samicu. Nakljukan je pilulama, ne zna za sebe taj stari Indijanac, ali primjećuje, baš kao i cijeli odjel ustanove za umobolne, da je u zgradu ušao novi pacijent - njegov smijeh, "iskren i zvonak, izvire mu iz širokih iskešenih usta i kružno se širi, sad se već odbija od zidova po cijelom odjelu". "Svi ostali akutni ostavljaju svoje igre i zabave i prilaze bliže da vide kakav je tip taj novajlija. Takvog još nije bilo na odjelu. Još nikad nisam vidio da nekoga tako ispituju tko je i odakle je." Znate ga, njegovo je ime McMurphy, a u filmskoj verziji "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" ga je utjelovio Jack Nicholson.
Ideju za legendarni roman Ken Kesey dobio je radeći kao bio bolničar u sanatoriju za psihičke bolesnike, gdje je dobrovoljno sudjelovao u pokusima s halucinogenom drogom LSD. Ovaj slobodoumni student Stanforda volio je ACID cijeloga života, s Merry Prankstersima putovao je Amerikom, a onda odgojio četvero djece na farmi u Oregonu. Ipak, najveći trag ostavio je romanom objavljenim 1962., pisanim iz perspektive šizofrenog Indijanca, Poglavice Bromdena, koji halucinira u umobolnici, gdje boravi s pacijentima koji se ondje, za razliku od njega, mahom liječe dobrovoljno. Kao dijetetu moćnog, a potom malenog, Indijanca i dominantne bijele žene, Poglavici se čini da je čitav svijet protiv njega, da će ga magla jednoga dana progutati. On šuti da bi sve čuo, on je muha na zidu ludare - sve dok na odjel ne dođe McMurphy, frajer i kockar koji stiže u umobolnicu s namjerom da izbjegne služenje zatvorske kazne i koji želi biti glavni luđak. McMurphy, samouvjeren i lukav, malo po malo mijenja pravila koja je nametnula Glavna sestra Ratched, i iz stanja malodušnosti budi živopisne stanovnike bolnice koji su već smetnuli s uma da se protiv sistema može, i mora, boriti.
"Tu teoriju o terapijskoj zajednici slušao sam već toliko puta da je znam napamet, ne samo od početka do kraja nego i obratno. Kako se čovjek mora naučiti živjeti u grupi da bi se osposobio za svoju ulogu u normalnom društvu, kako grupa može čovjeku pomoći ukazujući na ono što mu ne valja, kako društvo odlučuje tko je zdrav, a tko nije, zato moraš odgovarati društvenim mjerilima. Sve takvo sranje."
Oni koji su odani filmskoj verziji nisu ni svjesni da izvanrednu karakterizaciju likova dugujemo upravo Poglavici koji sve vidi i sve zna (zato Kesey nije bio zadovoljan filmom koji Poglavici daje sporednu ulogu). Iz njegove perspektive (a on pati od šizofrenije i halucinacija, ne zaboravimo!) upoznajemo gospodina Hardinga, obrazovanog predsjednika Vijeća pacijenata i pritajenog homoseksualca, Billyja Bibbita, momka djetinjeg ponašanja kojim dominira stroga majka, gospodina Cheswicka, koji će biti prvi koji će pridružiti McMurphjevoj pobuni, gospodina Martinija (uloga gospodina Martinija bila je jedna od prvi značajnih uloga Dannyja DeVita) i druge zanimljive likove. Lik Poglavice bio je Keseyju, koji je volio vesterne, jako bitan - predstavniku ugrožene manjine dana je ključna uloga, postao je pripovjedač. Iako iznimno jak i visok, Poglavica se osjeća malenim, i potrebna mu je doza McMurphyja da bi pronašao razlog za život. S bombastičnim krajem, "Let iznad kukavičjeg gnijezda" priča je o njegovom povratku u svijet živih, o povratku duševnom miru, kad već ne i zdravlju.
"...nisam ja započeo to moje glumljenje gluhoće; započeli su ga ljudi koji su se počeli ponašati kao da sam preglup da išta čujem, vidim ili kažem. I nije to počelo tek kad sam došao u bolnicu; mnogo prije toga ljudi su se počeli ponašati prema meni kao da ne mogu ni čuti ni govoriti. U vojsci su se prema meni ponašali svi koji su imali čin više. Mislili su da se tako trebaju ponašati prema nekome tko izgleda kao ja. I mnogo prije, sjećam se, još u osnovnoj školi, ljudi su govorili kako misle da ih ja ne slušam, pa su prestali slušati što govorim..."
Osim Poglavice, legendaran lik, lik vrijedan kakve rasprave na čitateljskom klubu, lik je Glavne sestre, omražene ženturače koja milim glasom ordinira odjelom. Kao i uloga McMurphyja, i uloga sestre Ratched savršeno je dodjeljena Louise Fletcher (koja je, kao i Nicholson, za svoj doprinos nagrađena Oscarom). Danas mladi čitatelji predbacuju Keseyu da je seksist koji je prikazom sestre Ratched rušio pokret feminizma - ona tobože predstavlja žene koje imaju samo jedan cilj u životu - odrezati muškarcima muda. Jedni će reći da Kesey promovira seksizam i mizoginiju, a drugi će reći da autentično predstavlja američko društvo sredinom prošlog stoljeća. Možda nisam dovoljno progresivna, ali nisam stekla taj dojam - Ratched predstavlja sustav, a činjenica da je sustav žena, pripadnica "slabijeg spola", samo je poziv da ju muškarci, koji su rođeni za dominaciju, više mrze. Neki će reći da je to zastarjela provokacija, ali o tome bi se dalo raspravljati. Da kakav doktor upravlja odjelom i ne bi bilo provokativno - ta muškarac je moćan i dominantan po defaultu, zar ne? On ima urođeno pravo na vladanje, žena nema - zato aplaudiram Keseyu na provokaciji koja živi vječno.
"Godinama sam je gledao kako postaje vještija. Praksom se izvještila i ojačala pa je stekla silnu vlast koja se na sve strane proteže kao žicama tako tankima da ih nitko osim mene ne može očima vidjeti. Gledam je kako sjedi kao budan robot usred te mreže žica i o svom se odjelu brine spretno kao kakav mehanički kukac i u svako doba zna gdje joj koja žica teče i koliku struju mora pustiti da dobije rezultat kakav hoće. U regrutskom logoru, odakle su me otpremili u Njemačku, bio sam električarski pomoćnik, učio sam malo elektronike i onu jednu godinu u koledžu, odakle i znam kako se to usklađuje. Usred onih svojih žica ona zapravo sanja o svijetu koji će biti djelotvoran, precizan i uredan kao švicarska ura s otvorenim mehanizmom, o svijetu u kojem se red ne mijenja i gdje će svatko tko nije u vanjskom svijetu, biti kronični, upokoren njezinim valovima, u invalidskim kolicima, prikopčan na mrežu u podu kateterima iz obiju nogavica hlača. Godinama si je birala idealno osoblje. Svakakvi doktori, svih doba i vrsta, dolazili su pred nju i izlagali joj svoje zamisli o tome kako bi valjalo voditi odjel, među njima bilo je i onih s kičmom, koji se drže svojih ideala, a takve je ona iz dana u dan tako sređivala onim svojim pogledom nalik na suhi led da bi se na koncu povukli s nekom neprirodnom drhtavicom."
Ovaj je roman, napisan u šezdesetima, inspiracija za brojne pobune, revolucije, promjene, a njegova filma adaptacija i danas oduševljava filmaše koji ju nazivaju najboljom adaptacijom romana. "Film nije prijevod knjige", rekao je Ishiguro, pa i film valja gledati dajući McMurphyju ulogu protagonista, dok u romanu glavnu riječ vodi Poglavica, čiji unutarnji svijet, prošlost i borbe potanko upoznajemo. Ponukana romanom, pogledala sam i kazališnu verziju u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i moram reći da je riječ o predstavi koju se isplati pogledati, iako me nije oborila s nogu. Svidio mi se Antonio Jakupčević kao Billy, Antonia Mrkonjić kao Ratched bila je solidna, dok me Miroslav Čabraja kao McMurphy nasmijavao u scenama koje nisu zamišljene kao duhovite - mislim da bi Ivan Ćaćić bio bolji izbor za McMurphyja (on umije biti frajerčina, ali i luđak s po' snage, bar mi se tako činilo gledajući "Jom Kipur"). U kojem god obliku, "Let iznad kukavičjeg gnijezda" priča je kojoj se vrijedi vraćati, o kojoj vrijedi raspravljati i razmišljati dok se ušuškavamo u komfor svojih učmalih života.
"Jednostavno smo otvorili jedan prozor i pustili to sve unutra kao što puštate friški zrak. Možda Sustav i nije baš svemoćan. Sada, kad smo vidjeli što sve možemo, tko će nas spriječiti da to ponovimo?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)