Dragi dnevniče

Nisam nikad imala stariju sestru, ali kao da jesam - u svemu sam se ugledala u svoju dvije godine stariju sestričnu Martinu. Divila sam joj se zbog uspjeha u školi, i zbog talenta za glumu koju je pokazivala još kao djevojčica. Naučila me ona svakakvim glupostima - kako ubiti uholaže i druge bube koje sliče izvanzemaljcima, da su martnesice must have ako želiš biti opasna ženska, da se Backstreet Boysi moraju slušati, ali da se u javnosti ipak treba pokazati kao najveći fan Nirvane. Osim svega navedenog, naučila me i - pisati dnevnik. Svakog ljeta, provodila bih praznike kod Martine i ona mi je običavala čitati svoj dnevnik, koji je, kao svaki dnevnik djevojčice od mene starije čak dvije godine, vrvio zanimljivim zgodama i pričama o dečkima iz razreda koji su je pogledali, ili koje je ona pogledala. Tako sam i ja prije 1999. godine, dana 12. srpnja, počela pisati dnevnik. Martina mi je pomogla izabrati bilježnicu za njega, a ja sam se hrabro bacila na posao. Ispočetka je moj dnevnik bio dobrano zamoran pa sam jedno vrijeme čak u njega bilježila fiktivne likove i zgode, za svaki slučaj - da onaj tko poželi čitati moj dnevnik ne umre od dosade, a kasnije su se moji zapisi sveli na beskrajne analize ljubavnih drama koje su se češće zbivale u mojoj glavi, nego u stvarnosti. Priznajem, danas me strah zaviriti u šarene bilježnice u kojima je zaključano moje sretno djetinjstvo.

Pisanje dnevnika opasan je posao, znade to svatko tko je ikada pokušao čitati tuđe intimne zapise. Možda je i to razlog zašto s oprezom i sramom pristupam čitanju dnevnika koji su objavljeni u obliku knjige - odmah me sjete na onaj dan kad sam krišom krenula čitati mamin dnevnik. Našla sam bilježnicu koju je mama naslovila 'Nina' u njenom ormaru, kraj starih fotografija i šablona za šivanje izrezanih iz starih modnih časopisa, otvorila prvu stranicu i pročitala prvu rečenicu: "Danas sam se cijeli dan izležavala." Panično sam zatvorila bilježnicu, nikad je više ne pipnuvši. Činilo mi se nezamislivim da bi se moja mama, moja mama koja je odgojila nas tri, držala sva četiri kuta kuće, uzgajala najljepše povrće u ogromnom vrtu, moja mama koja nikada nije spavala popodne poslije ručka - po cijeli dan izležavala. Taj dnevnik mora da je krio najveće mamine tajne, nešto što je toliko njezino da ja o tome ne smijem nikada saznati, činilo mi se. Kopkala me s vremena na vijeme ta djevojka koja je moja mama bila prije nego je postala moja mama, ali ostavila sam je ondje - u maminim bilježnicama na dnu ormara.

Ipak, to me nije spriječilo da uronim u tuđu intimu, otkrijem tuđe tajne. Čitala sam dnevnik Christiane F., dnevnik Bridget Jones, Anne Frank, i bilo je pitanje vremena kad će mi u ruke dospjeti dnevnik Zlate Filipović. Možda niste čuli za Zlatu, ali trebali biste. 1991. godine Zlata je bila jedanaestogodišnja djevojčica koja je živjela u Sarajevu, i koja je šizila jer se razboljela baš na dan svog rođendana, i pitala se zašto je baš nju snašla takva nesreća da mora odgoditi slavlje na koje su bile pozvane sve njene prijateljice iz razreda. Zlata mi je bila slična u mnogočemu - voljela je ići u kino, gledati spotove na MTV-u i Princa s Bel Aira, čitala je Orlovi rano lete i željela se učlaniti u Madonnin fan club. A onda je počeo rat.

"Rat u Hrvatskoj, rat u Dubrovniku, neki rezervisti u Hercegovini. Mama i tata stalno gledaju vijesti na TV. Zabrinuti su. Mama često plače gledajući užasne slike na TV. Sa prijateljima najviše pričaju o politici. Šta je to politika? Ja pojma nemam. A mnogo me i ne zanima. Sada sam upravo gledala Midnight Caller."

"Danas je taj veliki dan - moj rođendan. Sretan mi rođendan!!! Ali, avaj! Ja sam bolesna. Imam upalu sinusa i neki gnoj mi curi niz ždrijelo. Doduše, ne boli me ništa, ali moram piti antibiotik - "Penbritin" i kapati neke ružne kapi u nos. Strašno peku. Zašto mi se to moralo dogoditi baš na rođendan? E, Bože, Bože, kako nemam sreće! (Zlato, ne budi takav pesimista - nije sve tako crno).!

"Išli smo u podrum - hladni, mračni, ružni podrum. Ovaj naš nije čak ni siguran. Stajali smo mama, tata i ja, zagrljeni u nekom uglu, koji nam se činio sigurnim. U tom mraku, uz mamu i tatu i svu njihovu toplinu, razmišljala sam o odlasku iz Sarajeva."

"Tata ne odlazi na posao. On ne radi. Nas dvoje ostajemo kod kuće iščekujući mamu. Kada sviraju sirene za uzbunu, brinemo se kako će, kada, i da li će stići. Uh, koje olakšanje kada se vrati!"

"Ulice nisu kakve su bile, ljudi ima malo, zabrinuti su, tužni, svi žure spuštenih glava. Nema izloga, izlozi razbijeni, a roba opljačkana. Moja škola pogođena granatom, uništen joj zadnji sprat. Pozorište pogođeno isto tako odvratnim granatama, i ono ranjeno. Ranjeno je strašno puno divni starih sarajevskih kuća. Bila sam kod bake i dede. Kako smo se izgrlili i izljubili! Oboje su plakali od sreće. Oni su mi smršali i ostarjeli za ova 4 mjeseca koliko ih nisam vidjela. Kažu mi da sam narasla, da sam sada velika djevojčica. Priroda čini svoje. Djeca rastu, stariji stare. Tako je to sa onima koji su još živi."

"Među mojim drugaricama, među našim priateljima, u našoj porodici, ima i Srba i Hrvata i Muslimana. Svi čine jedan izmiješan skup i nisam nikad znala ko je Srbin, ko Hrvat, ko Musliman. Sada je politika umiješala svoje prste. Na Srbe stavila "S", na Muslimane stavila "M", na Hrvate "H", hoće da ih razdvoji. A za to je izabrala najgoru i najcrnju olovku - ratnu olovku, koja sam piše nesreću i smrt. Zašto nas ta politika unesrećuje, zašto nas razdvaja, kada mi sami znamo ko je dobar, a ko nije dobar? Sa dobrima se družimo, sa lošim ne. A među dobrima ima i Srba i Hrvata i Muslimana, kao i što među lošim ima isto toliko i jednih i drugih i trećih. Pa, ja to ne razumijem. Doduše, ja sam "mala", a politiku vode "veliki". A čini mi se da bismo mi "mali" to bolje vodili. Rat sigurno ne bismo izabrali."

Plakala sam nad Zlatinim zapisima, pitajući se zašto je tako prokleto teško cijeniti život koji nam je darovan, zašto mi, ljudi, uvijek tražimo više, zašto smo uvijek nezadovoljni, zašto prigovaramo i žalimo se po cijele dane. Iako sam rođena krajem osamdesetih, o ratu se u našoj kući nije govorilo. Godine su prošle nakon što sam saznala na koji način je u ulici blizu naše kuće ubijen moj jedini stric, i nitko me nikad nije učio da bih nekoga trebala mrziti. Iz rata nosim tek par sličica u glavi za koje mi se često čini da ni nisu stvarne, nego su proizvod moje ogromne želje da u sebe usadim iskustvo rata kojeg su drugi osjetili na svojoj koži. Gledala sam godinama na televiziji slike Vukovara i Sarajeva, i nisam ih niti mogla zamisliti onakvima kakvi su bili prije 1991. Za mene su to oduvijek gradovi duhova, gradovi u kojima je vrijeme stalo i bilo mi je prepotresno čitati Zlatin dnevnik i uvidjeti da je i Sarajevo nekada živjelo, da se i za vrijeme rata ondje odvijao život, da su ljudi išli na posao, da su ostavljali ručak neskuhan kad bi začuli padanje granata, da su se djeca rađala i za vrijeme bombardiranja. Zlata je samo željela svoju sobu, željela je svoju glazbu, željela je slaviti rođendane, živjeti bez straha, okupati se u toploj vodi, a ne kišnici, žudjela je za tišinom koju je za opsade Sarajeva zauvijek proparala grmljavina granata. Njena škola, kazalište, firma njenih roditelja, bolnica u kojoj se rodila - sve je srušeno, a njeni prijatelji - poginuli su, ili pobjegli da bi se spasili. Njeno odrastanje, njen život - ukradeni su! Njena svakodnevica svela se na donošenje odluka o kojima djeca ne bi trebala ništa znati, na strah i strepnje. Zašto, pobogu, svoje odrastanje, svoj cijeli život, uzimamo zdravo za gotovo kad je život u miru i uz obitelj o-g-r-o-m-n-a povlastica?

Ne znam, valjda mi ovih dana malo toga ima smisla, Zlatin dnevnik me dotukao kako dugo niti jedan dnevnik nije...

Opet ćemo gledati slike Vukovara, opet ćemo se sjećati, pa poželjeti nove izbore, opet ćemo se žaliti, opet ćemo se seliti iz naše zemlje da bismo živjeli dostojanstveno, da bi dnevnici naše djece bili ispisani u miru i sreći. Godine su prošle, a kao da se ništa nije ni promijenilo. Još uvijek veliki kroje politiku, a mi, mali, bolje bismo ju  iskrojili. Hm, a kada ćemo točno uzeti škare u svoje ruke? Ili, ako ništa drugo, kada ćemo napokon početi živjeti radujući se baš svakoj sitnici, svakom prijateljskom stisku ruke, svakom dosadnom danu koji se čini nedostojnim dnevničkog zapisa?