Preskoči na glavni sadržaj

Pišem, dakle, jesam

Jedan, dva, tri, četiri. Svake minute netko se rađa, netko umire. Netko se bori za prvi zrak, netko izdiše svoj posljednji dah. Rađanje, umiranje - to razumijem. Sve ovo između mi je nepoznanica. Što je to, taj život - kako ga živjeti, i kako se oživjeti?

Ponekad mi se čini da smo uistinu živi samo kad smo sretni, ili kad smo krajnje nesretni - kad su emocije preintenzivne za podnijeti. Kad sam sretna, kad nemam briga (znači: nikad), putem s posla gledam ljudima u oči, pokušavam ih (u)vidjeti, saznati u tih par sekundi našeg susreta njihove tajne, ono što ih pokreće, kome se nadaju, čeka li ih netko kod kuće. Kad sam nesretna, pak, dođem kući s posla, a da se puta niti ne sjećam. Jednostavno, noge mi pružaju korak po uhodanim stazama, a glava je miljama daleko. Onih dana kad sam negdje između, tad mi život prolazi pred očima u rečenicama - hrpa rečenica oblikuje zamršeno klupko mojih misli, i imam neodoljivu, ponekad bolnu, potrebu napisati nešto, nešto potpuno moje, nešto što moram odaslati u neku nevidljivu sferu svijeta, da bi lebdjelo u zraku. Tih dana nastojim odmrsiti svoje misli, posložiti ih i zabilježiti, kako bi me u svako doba podsjetile da se život sastoji od dobrih, ali i loših dana, i da ću ih sve, ne samo preživjeti, nego proživjeti. Podsjećaju me da volim, da ne mrzim, da teturam, da padam, ali i da dišem i postojim. Pisanje bloga prisiljava me da ovih prosječnih dana, u kojima se nikada ne dogodi ništa posebno, vidim dobro u ljudima, u sebi, da obratim pažnju na život koji bi me u suprotnome mogao lako zaobići.


Netko pjeva, netko slika, netko kuha, netko prstima izrađuje čuda - ja nisam rođena za neke velike stvari, samo oduvijek imam potrebu nešto reći, reći to olovkom i papirom. Prvi tekst objavljen mi je u školskim novinama, u Svibanjskim zvucima, u trećem razredu, ako se ne varam. Pisala sam o našem obiteljskom papagaju Kikiju i bila silno ponosna što je učiteljica prepoznala moj talent (ne'š ti talenta - tekst se sastojao od pet rečenica). I prije toga sam sastavke koje smo morali pisati u školi prepisivala u jednu bilježnicu i umišljala si da je to moja knjiga. Bila sam pisac, i gotovo, nitko mi nije mogao to oduzeti. Moja potreba za pisanjem s godinama je samo rasla, a naposljetku sam se i s mužem spetljala pišući SMS poruke (uživo mu nisam znala reći kako se zovem - God bless technology). U srednjoj školi pisala sam za web stranicu našeg razreda, za školski list sam radila intervjue i nastojala izazvati emocije u generaciji koja ih se nije bojala imati, a najveći guilty pleasure bilo mi je ispravljanje školskih zadaćnica prije nego su ih moje kolege davale profesorici hrvatskog jezika na ocjenjivanje. Na studiju sam bila u ekipi entuzijasta koji su pokrenuli studentski list u vrijeme kada su portali preuzimali glavnu riječ u obavještajnom svijetu, a danas pišem rješenja - o ovrsi, o sudskim troškovima, o....zzzzzzz, zaspali ste, sigurna sam. Ukratko, pisana riječ oduvijek me izvlačila iz tame, oduvijek me gurala u neki poseban svijet, mijenjala me, i još uvijek me mijenja.


Možda nisam pisac, not really. Moja djela nikad nećete čitati u školskoj lektiri, a ja nikada neću primiti nagradu za svoje baljezganje, ali ovaj mali organizam u obliku bloga moj je mali dnevnik koji ima moć dotaknuti nekoga, koji može nekome poručiti da nije sam, koji može nekoga nasmijati, koji mene, što je najnevjerojatnije, može oživjeti i u najcrnjim danima. Stoga, hvala vam od srca što ga doživljavate, što ga uvažavate i čitate već pet godina!


DOBITNICA BLIND DEJTA S KNJIGOM JE KRISTINA PERIĆ, KOJA JOŠ OVE GODINE NIŠTA NIJE OSVOJILA I KOJA SAD TO VIŠE NE MOŽE REĆI!

Primjedbe

  1. Ponovit ću kako divno prenosiš emocije i misli i opet sam se pronašla u tvojim riječima. Pisanje je melem za dušu pa makar to bilo samo pisanje za blog koje će vidjeti stotinjak ljudi. Barem što se mene tiče čini mi se da na taj način više dopiremo do ljudi koji su nam slični i mi nešto time dobivamo zauzvrat, osim olakšanja da svoje misli pustimo u svijet.

    OdgovoriIzbriši
  2. Evo da se i ovdje zahvalim... Pisala sam jutros komentar ali nešto sam izgleda zeznula jer nije objavljen.
    Kao što sam ti već napisala, lako se pronaći u tvojim tekstovima, ponekad poželim da se i ja tako lijepo znam izražavati. :)

    Ovo gore je lijepo rečeno... treba uživati u malim stvarima! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala vam, cure, lijepo je vidjeti da imam toliko srodnih duša <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca