Preskoči na glavni sadržaj

Pišem, dakle, jesam

Jedan, dva, tri, četiri. Svake minute netko se rađa, netko umire. Netko se bori za prvi zrak, netko izdiše svoj posljednji dah. Rađanje, umiranje - to razumijem. Sve ovo između mi je nepoznanica. Što je to, taj život - kako ga živjeti, i kako se oživjeti?

Ponekad mi se čini da smo uistinu živi samo kad smo sretni, ili kad smo krajnje nesretni - kad su emocije preintenzivne za podnijeti. Kad sam sretna, kad nemam briga (znači: nikad), putem s posla gledam ljudima u oči, pokušavam ih (u)vidjeti, saznati u tih par sekundi našeg susreta njihove tajne, ono što ih pokreće, kome se nadaju, čeka li ih netko kod kuće. Kad sam nesretna, pak, dođem kući s posla, a da se puta niti ne sjećam. Jednostavno, noge mi pružaju korak po uhodanim stazama, a glava je miljama daleko. Onih dana kad sam negdje između, tad mi život prolazi pred očima u rečenicama - hrpa rečenica oblikuje zamršeno klupko mojih misli, i imam neodoljivu, ponekad bolnu, potrebu napisati nešto, nešto potpuno moje, nešto što moram odaslati u neku nevidljivu sferu svijeta, da bi lebdjelo u zraku. Tih dana nastojim odmrsiti svoje misli, posložiti ih i zabilježiti, kako bi me u svako doba podsjetile da se život sastoji od dobrih, ali i loših dana, i da ću ih sve, ne samo preživjeti, nego proživjeti. Podsjećaju me da volim, da ne mrzim, da teturam, da padam, ali i da dišem i postojim. Pisanje bloga prisiljava me da ovih prosječnih dana, u kojima se nikada ne dogodi ništa posebno, vidim dobro u ljudima, u sebi, da obratim pažnju na život koji bi me u suprotnome mogao lako zaobići.


Netko pjeva, netko slika, netko kuha, netko prstima izrađuje čuda - ja nisam rođena za neke velike stvari, samo oduvijek imam potrebu nešto reći, reći to olovkom i papirom. Prvi tekst objavljen mi je u školskim novinama, u Svibanjskim zvucima, u trećem razredu, ako se ne varam. Pisala sam o našem obiteljskom papagaju Kikiju i bila silno ponosna što je učiteljica prepoznala moj talent (ne'š ti talenta - tekst se sastojao od pet rečenica). I prije toga sam sastavke koje smo morali pisati u školi prepisivala u jednu bilježnicu i umišljala si da je to moja knjiga. Bila sam pisac, i gotovo, nitko mi nije mogao to oduzeti. Moja potreba za pisanjem s godinama je samo rasla, a naposljetku sam se i s mužem spetljala pišući SMS poruke (uživo mu nisam znala reći kako se zovem - God bless technology). U srednjoj školi pisala sam za web stranicu našeg razreda, za školski list sam radila intervjue i nastojala izazvati emocije u generaciji koja ih se nije bojala imati, a najveći guilty pleasure bilo mi je ispravljanje školskih zadaćnica prije nego su ih moje kolege davale profesorici hrvatskog jezika na ocjenjivanje. Na studiju sam bila u ekipi entuzijasta koji su pokrenuli studentski list u vrijeme kada su portali preuzimali glavnu riječ u obavještajnom svijetu, a danas pišem rješenja - o ovrsi, o sudskim troškovima, o....zzzzzzz, zaspali ste, sigurna sam. Ukratko, pisana riječ oduvijek me izvlačila iz tame, oduvijek me gurala u neki poseban svijet, mijenjala me, i još uvijek me mijenja.


Možda nisam pisac, not really. Moja djela nikad nećete čitati u školskoj lektiri, a ja nikada neću primiti nagradu za svoje baljezganje, ali ovaj mali organizam u obliku bloga moj je mali dnevnik koji ima moć dotaknuti nekoga, koji može nekome poručiti da nije sam, koji može nekoga nasmijati, koji mene, što je najnevjerojatnije, može oživjeti i u najcrnjim danima. Stoga, hvala vam od srca što ga doživljavate, što ga uvažavate i čitate već pet godina!


DOBITNICA BLIND DEJTA S KNJIGOM JE KRISTINA PERIĆ, KOJA JOŠ OVE GODINE NIŠTA NIJE OSVOJILA I KOJA SAD TO VIŠE NE MOŽE REĆI!

Primjedbe

  1. Ponovit ću kako divno prenosiš emocije i misli i opet sam se pronašla u tvojim riječima. Pisanje je melem za dušu pa makar to bilo samo pisanje za blog koje će vidjeti stotinjak ljudi. Barem što se mene tiče čini mi se da na taj način više dopiremo do ljudi koji su nam slični i mi nešto time dobivamo zauzvrat, osim olakšanja da svoje misli pustimo u svijet.

    OdgovoriIzbriši
  2. Evo da se i ovdje zahvalim... Pisala sam jutros komentar ali nešto sam izgleda zeznula jer nije objavljen.
    Kao što sam ti već napisala, lako se pronaći u tvojim tekstovima, ponekad poželim da se i ja tako lijepo znam izražavati. :)

    Ovo gore je lijepo rečeno... treba uživati u malim stvarima! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala vam, cure, lijepo je vidjeti da imam toliko srodnih duša <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...