Moj tata Raymond Carver

Iako kažu da tek danas djeca previše gledaju televiziju, koliko me sjećanje služi, moje sestre i ja oduvijek smo ju obožavale. Stajale smo pred televizorom i blejale i plesale i uvijek izvodile neki show. Televizija je uvijek tandrkala, kako kaže moja mama, barem negdje u pozadini. Voljele smo crtiće, glazbene spotove i filmove. Uvijek je kod nas u funkciji bila neka videokazeta iz videokluba i znamo se prisjetiti kako smo najveće filmske hitove pogledale baš na svom kućnom videu, pa i kako finale filma Redovnice nastupaju nismo nikada zapamtile jer ga je netko presnimio jednom od epizoda serije Prijatelji. Filmovi su nas oduvijek inspirirali, svaku na drugi način – ja sam bila opsjednuta pravnim serijama i filmovima, pa sam htjela postati Ally McBeal i boriti se za ljudska prava, D. je zahvaljujući filmovima naučila engleski prije nego materinji jezik pa ga danas predaje malim neznalicama u osnovnoj školi, a V. nas je sve nadmašila – ona je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i postala filmski redatelj. Iz filmova sam naučila razne pametne i razne nebitne stvari, i često mi, dok gledam filmove, na pamet padaju razne ideje, a čak i moj izbor knjiga u knjižnici nerijetko se temelji na filmskim referencama.

Raymond Carver privukao je moju pažnju upravo u filmu Stuck in love (Lily Collins, I love you), koji je ovih dana i na televizijskom programu. Glavni lik uspješni je književnik čija djeca kreću njegovim stopama, i koji, unatoč uspjehu, u ljubavi, odnosno bračnom životu, i nije tako sretan. U nadi da će mu se voljena supruga vratiti, pokušavajući opisati ljubav i sve što ona donosi, on citira Raymonda Carvera na jednom okupljanju. “I could hear my heart beating. I could hear everyone's heart. I could hear the human noise we sat there making, not one of us moving, not even when the room went dark”, napisao je Carver u svojoj O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, i ja sam se dala upecati. Posudila sam Carvera u knjižnici i čitala njegove kratke priče i po nekoliko puta, ponekad jer su mi bile nejasne, a ponekad jer su bile toliko jednostavne. On, kad priča o ljudskim odnosima, ne upotrebljava matafore i ukrasne pridjeve, a ipak trodimenzionalno uspijeva dočarati taj jedan trenutak u čovjekovom životu. Od njih sedamnaest, najdraža mi je prva priča “Zašto ne plešete?” koja mi je u trenu prirasla k srcu, kao da sam i sama doživjela sličnu situaciju – situaciju u kojoj mi se ponašanje drugog čovjeka činilo kao ludost samo zato jer se nisam željela niti zamisliti u njegovoj koži.

Kad bolje razmislim, Carverov minimalistički stil pomalo me podsjeća na mog tatu, koji, iako legenda, zauzima premalo prostora na mom blogu. Ne, on nije književnik, niti pripovjedač, dapače. On je jedan jednostavan čovjek koji se često ne zna izraziti, a koji silno želi poručiti neke velike stvari, baš poput Carvera, čini mi se, koji je, ipak, uspio pronaći svoj glas, i svoju publiku. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije mi namjera izbanalizirati Carvera, naprotiv, nego samo htjedoh reći da ponekad najveće priče, one koje se urežu čovjeku u pamćenje, budu zapakirane u jednostavni, nenacifrani, pa možda i u neugledni paket – poput onog u koji je upakirana videokazeta iz videoteke, ili poput tatine anegdote bez početka i kraja.

P.S. Kiflice su s bloga Domaćica (klik na link) - Sanja bira najbolje kolače i toplo ju preporučujem.