O majčinim suzama

Proteklog vikenda opet sam slušala vukovarske priče, i opet mi se srce rasparalo, raspalo. Uvijek me te priče diraju u najbolnije točke moga bića, ali ovoga puta činilo mi se kao da sam po prvi put doista čula vukovarske majke. Gledala sam snimke rasplakanih žena s djecom koje su u vukovarskoj bolnici htjele pronaći zaklon, i koje su s olakšanjem dočekale evakuaciju koja ih je, umjesto u slobodu, odvela u srpske logore ili u smrt. Gledala sam ih i pokušala, samo pokušala, na kratku sekundu, zamisliti sebe u sličnoj situaciji - da s malim djetetom, uplašena i promrzla stojim u gomili ljudi koja drhti od straha, strepeći za svoje dijete koje je gladno, kojem je guza mokra, koje plače i vuče me za ruku, u odjeći koja ga ne može zašititi od studeni, dok nebo iznad nas vrišti. Gledala sam ih i plakala, od nemoći, od bijesa, od žalosti. Može li čovjeka snaći veća tuga od ratne tuge?

Hrabrost vukovarskih majki natjerala me da se zapitam - jesam li ja dovoljno jaka za svoje dijete?

Htjela sam biti majka koja nikada ne plače, koja sve preživi. Htjela sam biti majka koja svom djetetu daje slobodu, koja prepoznaje njegove posebnosti i koja ih brižljivo čuva poput najsjajnijeg bisera. Htjela sam biti majka koja svoje dijete ne pritišće svojim očekivanjima, koja svoje dijete ne uspoređuje s drugom djecom. Htjela sam biti majka koja će dijete naučiti da je površnost najveća boljka ovog svijeta, i inspirirati ga da traži ono vrijedno ispod površine.

A nisam to bila. Bila sam slaba i sebična. Puno sam puta zaspala u suzama, ali i probdjela noć uplakana. Nisam imala snage. Nisam mogla pronaći rješenje, nisam mogla shvatiti gdje sam pogriješila. Mislila sam da nismo jedna za drugu, nas dvije. Nisam nikada do kraja prihvatila svoju djevojčicu kakva doista jest - i srce me boli kad je drugi tretiraju kao dijete s posebnim potrebama jer, tako je i ja često tretiram. Ipak, drugi je ne poznaju, ne uviđaju njenu genijalnost, njen humor i njen ritam - ja bih trebala biti drugačija od njih.

Čitala sam proteklih dana knjige o majkama - o majkama koje su ovdje, a bolje da nisu, i o majkama koje nisu uz svoju djecu, a ona bi voljela da jesu - jer nitko ne može zamijeniti majku, ona je ljepilo koje naše komadiće drži na okupu, čak i kad se njoj samoj čini da se iznutra raspada. Ona nas uči da ne nosimo najlonke uz sandale, ona nas uči kako se peku palačinke, ona nas uči da ćemo u životu puno puta pasti, ali i ustati.

To malo vragolasto čudo ovisi o meni. O m-e-n-i, i ako ja nisam u svakom trenutku svog života jaka za nju, s njom, tko će biti?

"Moć molitve ne ovisi o tome koliko ih znaš, objašnjava Sofia. Molitva nije čarobna formula, a same riječi ne znače ama baš ništa. Ono što je važno si ti dok ih izgovaraš: ako se uspiješ dobro koncentrirati, isključiti sve što ti odvlači pozornost i misliti samo na ono što želiš zamoliti ga, onda postoji mogućnost da te on sasluša. Čak i sa samo jednom molitvom. U protivnom ih možeš znati i milijun, ali će i dalje biti kao da razgovaraš sa zidom."

"Kako se točno osjeća? Kao kad se na nekoj glatkoj površini rastvori pukotina: na staklu, na komadu leda, ljusci jajeta. Prava riječ je okrhnuto. Eto kako se osjeća. A pukotina se sada širi naočigled."

"Marta nikad nije uspjela saznati kako je to saznao i zašto ju je odlučio spasiti. Ali, odonda je počela vjerovati da ljudima treba pomagati i bez određenog razloga, štoviše, pogotovo tada, i to jednostavno zato što je netko drugi u odgovarajućem trenutku pomogao njoj, to je nešto poput duga koji se prenosi između onoga tko pruža ruku i onoga tko se utapa, duga koji čovjek nikada ne prestane podmirivati."

"Kraj ljubavi je bespravno nastanjena kuća."

"Za sobom ostavljaju kosu zapletenu o četku i šalice u sudoperu, donje rublje ostavljeno na podu u kupaonici, zgnječene opuške u pepeljarama, više nisu djevojke, već tragovi djevojaka, i odlaze u školu."

Paolo Cognetti, Sofija se uvijek odijeva u crno

"Ime i prezime dio su koordinata koje nas vežu za određeni prostor. Znam tko sam jer znam kome pripadam, znam koje je sokove crpilo moje korijenje, odakle dolazim, koje crte mog lica govore da sam to baš ja, koje me obiteljske osobine krase. Čak je i naša narav povezana s našim porijeklom. Donedavno, dok još nisam pročitala pisma, sve mi je bilo savršeno jasno, moje ime, moj položaj, moja zemljopisna povezanost s točno određenim krajolikom za koji sam bila vezana dugim lancem predaka, moja borba za manjinski jezik kojim su svi oni govorili i koji sam osjećala svojim iz dubie duše jer je ponajprije pripadao mom rodu..."

"Meni je sjećanje nužno, bez sjećanja smo mrtvi. Sjećanje je duša svakog čovjeka, a ja možda upravo zato tako uporno tražim polovicu svoje duše."

Carme Riera, Polovica duše