Preskoči na glavni sadržaj

O majčinim suzama

Proteklog vikenda opet sam slušala vukovarske priče, i opet mi se srce rasparalo, raspalo. Uvijek me te priče diraju u najbolnije točke moga bića, ali ovoga puta činilo mi se kao da sam po prvi put doista čula vukovarske majke. Gledala sam snimke rasplakanih žena s djecom koje su u vukovarskoj bolnici htjele pronaći zaklon, i koje su s olakšanjem dočekale evakuaciju koja ih je, umjesto u slobodu, odvela u srpske logore ili u smrt. Gledala sam ih i pokušala, samo pokušala, na kratku sekundu, zamisliti sebe u sličnoj situaciji - da s malim djetetom, uplašena i promrzla stojim u gomili ljudi koja drhti od straha, strepeći za svoje dijete koje je gladno, kojem je guza mokra, koje plače i vuče me za ruku, u odjeći koja ga ne može zašititi od studeni, dok nebo iznad nas vrišti. Gledala sam ih i plakala, od nemoći, od bijesa, od žalosti. Može li čovjeka snaći veća tuga od ratne tuge?

Hrabrost vukovarskih majki natjerala me da se zapitam - jesam li ja dovoljno jaka za svoje dijete?

Htjela sam biti majka koja nikada ne plače, koja sve preživi. Htjela sam biti majka koja svom djetetu daje slobodu, koja prepoznaje njegove posebnosti i koja ih brižljivo čuva poput najsjajnijeg bisera. Htjela sam biti majka koja svoje dijete ne pritišće svojim očekivanjima, koja svoje dijete ne uspoređuje s drugom djecom. Htjela sam biti majka koja će dijete naučiti da je površnost najveća boljka ovog svijeta, i inspirirati ga da traži ono vrijedno ispod površine.

A nisam to bila. Bila sam slaba i sebična. Puno sam puta zaspala u suzama, ali i probdjela noć uplakana. Nisam imala snage. Nisam mogla pronaći rješenje, nisam mogla shvatiti gdje sam pogriješila. Mislila sam da nismo jedna za drugu, nas dvije. Nisam nikada do kraja prihvatila svoju djevojčicu kakva doista jest - i srce me boli kad je drugi tretiraju kao dijete s posebnim potrebama jer, tako je i ja često tretiram. Ipak, drugi je ne poznaju, ne uviđaju njenu genijalnost, njen humor i njen ritam - ja bih trebala biti drugačija od njih.

Čitala sam proteklih dana knjige o majkama - o majkama koje su ovdje, a bolje da nisu, i o majkama koje nisu uz svoju djecu, a ona bi voljela da jesu - jer nitko ne može zamijeniti majku, ona je ljepilo koje naše komadiće drži na okupu, čak i kad se njoj samoj čini da se iznutra raspada. Ona nas uči da ne nosimo najlonke uz sandale, ona nas uči kako se peku palačinke, ona nas uči da ćemo u životu puno puta pasti, ali i ustati.

To malo vragolasto čudo ovisi o meni. O m-e-n-i, i ako ja nisam u svakom trenutku svog života jaka za nju, s njom, tko će biti?


"Moć molitve ne ovisi o tome koliko ih znaš, objašnjava Sofia. Molitva nije čarobna formula, a same riječi ne znače ama baš ništa. Ono što je važno si ti dok ih izgovaraš: ako se uspiješ dobro koncentrirati, isključiti sve što ti odvlači pozornost i misliti samo na ono što želiš zamoliti ga, onda postoji mogućnost da te on sasluša. Čak i sa samo jednom molitvom. U protivnom ih možeš znati i milijun, ali će i dalje biti kao da razgovaraš sa zidom."

"Kako se točno osjeća? Kao kad se na nekoj glatkoj površini rastvori pukotina: na staklu, na komadu leda, ljusci jajeta. Prava riječ je okrhnuto. Eto kako se osjeća. A pukotina se sada širi naočigled."

"Marta nikad nije uspjela saznati kako je to saznao i zašto ju je odlučio spasiti. Ali, odonda je počela vjerovati da ljudima treba pomagati i bez određenog razloga, štoviše, pogotovo tada, i to jednostavno zato što je netko drugi u odgovarajućem trenutku pomogao njoj, to je nešto poput duga koji se prenosi između onoga tko pruža ruku i onoga tko se utapa, duga koji čovjek nikada ne prestane podmirivati."

"Kraj ljubavi je bespravno nastanjena kuća."

"Za sobom ostavljaju kosu zapletenu o četku i šalice u sudoperu, donje rublje ostavljeno na podu u kupaonici, zgnječene opuške u pepeljarama, više nisu djevojke, već tragovi djevojaka, i odlaze u školu."
Paolo Cognetti, Sofija se uvijek odijeva u crno



"Ime i prezime dio su koordinata koje nas vežu za određeni prostor. Znam tko sam jer znam kome pripadam, znam koje je sokove crpilo moje korijenje, odakle dolazim, koje crte mog lica govore da sam to baš ja, koje me obiteljske osobine krase. Čak je i naša narav povezana s našim porijeklom. Donedavno, dok još nisam pročitala pisma, sve mi je bilo savršeno jasno, moje ime, moj položaj, moja zemljopisna povezanost s točno određenim krajolikom za koji sam bila vezana dugim lancem predaka, moja borba za manjinski jezik kojim su svi oni govorili i koji sam osjećala svojim iz dubie duše jer je ponajprije pripadao mom rodu..."

"Meni je sjećanje nužno, bez sjećanja smo mrtvi. Sjećanje je duša svakog čovjeka, a ja možda upravo zato tako uporno tražim polovicu svoje duše."

Carme Riera, Polovica duše

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo