Preskoči na glavni sadržaj

Wannabe gospođa Dalloway

"Sljedeći mjesec čitat ćemo Gospođu Dalloway Virginije Woolf", dogovorile smo na book clubu. No, krasno. Gospođa Dalloway. Goooospoooođa Daaaaalloooowaaaay. Bože, čak joj i ime zvuči dosadno. Knjiga o običnoj gospođi koja voli pripremati zabave. Hm. Možda je baš to knjiga koja je natjerala sirotu Virginiju da natrpa svoje džepove kamenjem i utopi se u vijugavoj rijeci Ouse iz koje je nisu izvukli gotovo tri tjedna. Da, to je bilo uglavnom sve što sam znala o Virginiji Woolf i njenom opusu, a svojedobno sam se smatrala velikom feministicom, sram me reći, tako da sam se sa zanimanjem uhvatila čitanja kratke, ali komplicirane knjige o svakodnevici jedne obične žene.


No, kako su i obične žene poprilično komplicirane, i kako je Virginia popularna postala upravo zbog uvođenja pojma romana struje svijesti (je li zato odabrala rijeku za svoje posljednje boravište?) u književnost, moram priznati da sam u tom jednom danu Clarisse Dalloway poprilično izgubila i napatila. Moja struja svijesti bila je jača od njene, koliko god se ja trudila go with the flow. Moram sutra napisati rješenje o namirenju, ali prvo moram smisliti što ćemo za ručak, možda da kupim nešto pri povratku kući?, moram i Franki kupiti pelene, u Kauflandu su na akciji, morala bih javiti šogorici da su pelene na akciji u Kauflandu, ma ona meni nikada ne javi, morala bih se javiti zubaru i dogovoriti termin za popravljanje ovog zuba, ova crna rupa mi stoji već mjesecima, tako slabo vodim računa o svom zdravlju, morala bih kupiti vitamine, moram Franku natjerati da jede više mandarina, e, da, moram otići kupiti mandarine na pijac, ali ne kod one gospođe koja laže da su slađe od prvog poljupca, uostalom, kome je prvi poljubac bio sladak, hm, pitam se gdje li je sada prvi dečko kojeg sam poljubila, mislim da je na Fejsu pisalo da je u Irskoj, Irska je tako lijepa zemlja, i ja ih tamo išla, ali ne trbuhom za kruhom, joj, jedem previše kruha...you get the point.


Gospođa Dalloway vjerojatno je najteža knjiga koju sam ikada čitala, i zaista mi je bila izazov. Jedan dan u životu londonske gospođe koja organizira must-go zabavu na koju će doći i njena ljubav iz mladosti sve je, samo ne dosadno štivo. Pisana je divnim jezikom koji se čini poput valova rijeke - ponekad se valovi smire, a ponekad se uzburkaju. Trebalo bi ju čitati sa stopostotnom koncentracijom, ali čitanje će vam se isplatiti. Mislim da bi Gospođu Dalloway osobito trebali proučiti muškarci kako bi bar na tren dobili uvid u tajne ženskog mozga koji istovremeno može biti sebičan, ali i velikodušan, koji može biti depresivan, ali i sreću pronaći u cvijetu ili svježem zraku koji dopire kroz otvoren prozor. Takve smo mi žene - neprestano se borimo same sa sobom, svakog dana nastojimo skupiti sve svoje komadiće u cjelinu koju ćemo predstaviti ljudima koji nas okružuju.

Osim što svoju sreću nastoji pronaći u sitnicama, gospođa Dalloway osobito uživa u posredovanju pri upoznavanju ljudi, pa čak i onih koji je smatraju plitkom, ni ne sluteći kakve sve struje njome struje. Pitala je jedna od cura na book club sastanku bismo li mogli živjeti kao gospođa Dalloway, uživajući u povezivanju ljudi koji se, da nije nje, nikada ne bi niti sreli, a kroz glavu mi je prošla rečenica koju mi je razredna kolegica uputila u srednjoj školi, a koja je tog dana zasjela na prvo mjesto top ljestvice omiljenih mi komplimenata: "Ti si ljepilo ovog razreda." Dok se drugima ljepljenje komadića kolektiva (čitaj: organiziranje partyja ili godišnjice mature) čini trošenjem vremena, neke osobe u tome prepoznaju svoju svrhu - ta netko i to mora. Mislim, ne mora, ali radost i živost koju izazovu takve osobe u drugima posebno ispunjuju čovjeka - zato sam se i ja, poput prave pravcate gospođe Dalloway (ali bez služinčadi kojoj bih delegirala određene poslove - jer u tome sam jako dobra), uvijek trpala u organizacije raznih okupljanja, u bilježenje nostalgičnih trenutaka, i brižljivo čuvanje uspomena na njih. I uvijek ću se trpati, vjerojatno. Clarissa, we're like two peas in a pod.


"Koliko li je milijuna puta ona vidjela svoje lice, i uvijek s istim stezanjem! Pućila je usne kad se gledala u zrcalu. To je činila zato da svoje lice usmjeri. Takva je bila ona - usmjerena; poput strijele; odlučna. Takva je bila ona kad je neki napor, neki poziv upućen njoj da bude ono što jest, skupljao zajedno te dijelove za koje je samo ona znala kako su različiti, kako nespojivi i kako su složeni tako samo za svijet u jedno središte, jedan dijamant, jednu ženu koja je sjedila u svom salonu i predstavljala sastajalište, bez sumnje ozračenje nečijih sumornih života, utočište za usamljene, možda; ona je pomagala mladim ljudima, bili su joj zahvalni; pokušavala je da bude uvijek ista, ne pokazujući nikada ni truna od svih svojih drugih značajki - grešaka, ljubomora, taština, sumnji, kao ta lady Burton koja je nije pozvala na ručak; što je, pomisli ona (počešljavši napokon kosu), do krajnosti podlo! Ali, gdje joj je haljina?"

P.S. Medenjaci su napravljeni prema receptu s bloga Vukovarke Sandre Reci peci (klikni za link) koju izrazito simpatiziram, i jao, što su dobri!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...