Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate.

Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutros u parku jednu mamu kako govori malecnom sinu: "Mili, tobogan je blatan i mokar, cijeli ćeš se zaprljati ako se budeš spuštao", a on kaže: "Dobro, onda se idemo ljuljati". Ja isto to kažem Franki, a ona vrišti još desetak minuta i pokušava se silom popeti na tobogan, sve dok joj pažnju ne preusmjerim na nešto fantastičnije od tobogana. Zvuči jednostavno, zar ne? Ali, preusmjeriti pažnju najtvrdoglavijem biću na svijetu, i to pedesetak puta na dan....Uh.

Ima kratku pažnju i zato ne uspijeva usvojiti nova znanja, pa tako ni govor - rekla je psihologinja, i dala nam puno savjeta i trikova kako da joj pažnju "produljimo". Nije prošlo ni mjesec dana, a mi vidimo male pomake - Franka nas odjednom gleda i sluša s pažnjom na kakvu nismo navikli, pa nam je lakše prebroditi svaki dan, pronaći male pobjede u njemu. Ipak, ne mogu se ne zapitati - jesam li ja kriva, jesam li je razmazila, naučila da sve dobije istog trena kada i zatraži? Kao i svi roditelji, učinili bismo sve za svoje dijete, a kao neiskusni roditelji, zasigurno smo joj previše udovoljavali. Jer ne daj Bože da dijete zaplače, i da taj plač traje dulje od dvije sekunde, pa dijete će dobiti fras. Neprestano se pitamo jesmo li dovoljno s njom razgovarali, jesmo li joj dali da gleda previše crtića, a onda vidimo da naši prijatelji svako malo djecu, bez imalo grižnje savjesti, povjeravaju bakama i djedovima, da im djeca satima kao začarana stoje pred televizorom dok svira majmunski ples, pa se i dalje grizemo, i nije nam jasno - u čemu smo pogriješili?

Nije tajna da volim žensko pismo, ali moram priznati da sam djela Irene Vrkljan do sada čitala u prolazu, ne posvećujući se dovoljno njenim riječima. Bila sam srednjoškolka kad sam se prvi put susrela s njenim knjigama i nisam ni mogla razumijeti njene priče, za koje sada znam - u isto vrijeme su tako bolne, ali i tako utješne. Njena legendarna Svila, škare stvorila mi se u rukama i nisam se mogla odvojiti od nje. Sve u njenim riječima čini mi se tako poznatim, tako toplim, kao da sam u majčinom zagrljaju, kao da mirišem domaće kolače s jabukama, kao da tonem u nedjeljno popodne.

Svila, škare Irenina su priča o odrastanju u obitelji koja je nalik svim drugim obiteljima, njenom pokušaju da se otarasi duhova svog djetinjstva i počne živjeti svoj život. Majka je opterećena svojom prošlošću, jer bakin odgoj, da je najvažniji privid, postat će jedino tlo da kome njena majka stoji, otac uzdržava obitelj (a ona je jasno osjećala taj njegov teret - to da on radi za njih), a Irena sa svakom od dvije sestre pokušava pronaći zajednički jezik (dok one žale što godinama ne osjećaju sestrino zanimanje za njihov život i biće).

"I ja sam htjela uloviti leptira, ali on se divlje trzao u mojoj ruci i ja sam ga odmah pustila. Na prstima je ostao fini, smeđi prah. Djeca su me zlokobno ismijavala govoreći: bilo je besmisleno pustiti ga, tako divan primjerak, da čim dirnemo leptira i otaremo prah s krila on ionako više ne može živjeti. Traži ga, traži, sigurno mrtav negdje leži u travi. Očajno sam molila majku koja je sjedila u bijeloj vrtnoj stolici da otputujemo kući. Djeca anđela su se smijala, smijala se i majka. Uvijek nas lošem uči onaj koji tašto misli da sve najbolje zna. I ja sam shvatila da stati na pola puta znači isto što i ići do kraja. Moramo se čuvati početka. Otada me fini smeđi prah uvijek podsjeća na iglu, koja potom slijedi."

Čini mi se da bih trebala sve knjige, koje sam do sada u životu pročitala, pročitati ponovno - naime, sada ih gledam očima roditelja, a ne djeteta koje se skriva iza prvog lica. Roditelj se svakog dana pita je li učinio dovoljno za svoje dijete, je li donio najbolju odluku, hoće li ga njegovi izbori obilježiti za cijeli život, pa mi je bilo posebno teško čitati o odlukama Ireninih roditelja koje su obilježile njeno odrastanje, njezine odnose s ljudima, njenu intimnu budućnost. Imamo li zaista takvu moć nad drugim ljudskim bićem?

"Taj zastor bio je i pred onim prozorom u Beogradu, kad su me, imala sam deset godina, usred noći izvukli iz kreveta. Tata je bio pripit i još u smokingu, mama je sa svojim debelim trbuhom u sedmom mjesecu stajala pred tim zastorom kod prozora. Oni su se svađali, on se djetinje zaljubio u neku tajnicu u uredu, ona mu je poklonila smeđu vazu, ta vaza je sada kod Vere u Homburgu, mama je plakala, govorila je o nesreći i o svom stanju. Tata je vikao, dovukao me grubo u sredinu sobe i upitao kod koga bih htjela ostati u slučaju rastave. Znam još, trenutak sam bila sigurna da bih htjela ostati s njim, a zatim ništa nisam mogla reći, osjećala sam se kao raspolovljena po sredini, šutjela sam i drhtala stojeći u sobi u dugoj noćnoj košulji. On me tad divlje zagrlio. Odgurnula sam njegove ruke, stražno sam se uplašila, no istovremeno sam ga požalila, tu njegovu tugu i traženje utjehe u meni. U sobi je mirisalo po vinu, mislim da se oboje stajali kao ukočeni, zavladala je potpuna tišina i ja sam se odšuljala u krevet."

Ljubav je ponekad teška, iako ne bi trebala biti. Tko smo mi, a kakvima nas vide naša djece, pitanje je koje si često postavljam. Održati partnerski odnos dovoljno je teško i bez pritiska koji stvara pomisao da smo uzor svojoj djeci. Pa ćemo se svađati, možda i šutjeti, i griješit ćemo. Sami sa sobom, povrijedit ćemo i partnera, a kolateralna žrtva svake naše slabost bit će dijete. 

Možda nam nitko ne može reći tajnu odgoja, ne možemo predvidjeti sve situacije, ali ne možemo si ni prestati predbacivati tuge našeg djeteta. No, možda ni nije tajna u besprijekornim odgojnim metodama, možda samo trebamo biti otvoreni jednog dana kad nas naše dijete suoči sa svojim problemima. Možda razgovorom i istinom možemo naučiti dijete jednu neprocjenjivu lekciju - da roditelji griješe, da se pogriješiti smije, ali da se smije i oprostiti. A možda se jednog dana, kad se suočimo sa svojim ostarjelim roditeljima i stavimo sve karte na stol, sjetimo - te iste lekcije.

"Da li sam vidjela djetinjstvo , mladost samo zbog toga jer je prošla? Da li je prijeteća bezpovijesnost sadašnjice ona tuđina koja nas svagdje zatječe? Hladan zagrljaj vremena koje dopušta samo opise obrisa obješenih ili umrlih? Jedino nas vlastita biografija zaustavlja na onoj točki na kojoj nas je i zatekla. Otvara nam oči."