Preskoči na glavni sadržaj

Wannabe gospođa Dalloway

"Sljedeći mjesec čitat ćemo Gospođu Dalloway Virginije Woolf", dogovorile smo na book clubu. No, krasno. Gospođa Dalloway. Goooospoooođa Daaaaalloooowaaaay. Bože, čak joj i ime zvuči dosadno. Knjiga o običnoj gospođi koja voli pripremati zabave. Hm. Možda je baš to knjiga koja je natjerala sirotu Virginiju da natrpa svoje džepove kamenjem i utopi se u vijugavoj rijeci Ouse iz koje je nisu izvukli gotovo tri tjedna. Da, to je bilo uglavnom sve što sam znala o Virginiji Woolf i njenom opusu, a svojedobno sam se smatrala velikom feministicom, sram me reći, tako da sam se sa zanimanjem uhvatila čitanja kratke, ali komplicirane knjige o svakodnevici jedne obične žene.


No, kako su i obične žene poprilično komplicirane, i kako je Virginia popularna postala upravo zbog uvođenja pojma romana struje svijesti (je li zato odabrala rijeku za svoje posljednje boravište?) u književnost, moram priznati da sam u tom jednom danu Clarisse Dalloway poprilično izgubila i napatila. Moja struja svijesti bila je jača od njene, koliko god se ja trudila go with the flow. Moram sutra napisati rješenje o namirenju, ali prvo moram smisliti što ćemo za ručak, možda da kupim nešto pri povratku kući?, moram i Franki kupiti pelene, u Kauflandu su na akciji, morala bih javiti šogorici da su pelene na akciji u Kauflandu, ma ona meni nikada ne javi, morala bih se javiti zubaru i dogovoriti termin za popravljanje ovog zuba, ova crna rupa mi stoji već mjesecima, tako slabo vodim računa o svom zdravlju, morala bih kupiti vitamine, moram Franku natjerati da jede više mandarina, e, da, moram otići kupiti mandarine na pijac, ali ne kod one gospođe koja laže da su slađe od prvog poljupca, uostalom, kome je prvi poljubac bio sladak, hm, pitam se gdje li je sada prvi dečko kojeg sam poljubila, mislim da je na Fejsu pisalo da je u Irskoj, Irska je tako lijepa zemlja, i ja ih tamo išla, ali ne trbuhom za kruhom, joj, jedem previše kruha...you get the point.


Gospođa Dalloway vjerojatno je najteža knjiga koju sam ikada čitala, i zaista mi je bila izazov. Jedan dan u životu londonske gospođe koja organizira must-go zabavu na koju će doći i njena ljubav iz mladosti sve je, samo ne dosadno štivo. Pisana je divnim jezikom koji se čini poput valova rijeke - ponekad se valovi smire, a ponekad se uzburkaju. Trebalo bi ju čitati sa stopostotnom koncentracijom, ali čitanje će vam se isplatiti. Mislim da bi Gospođu Dalloway osobito trebali proučiti muškarci kako bi bar na tren dobili uvid u tajne ženskog mozga koji istovremeno može biti sebičan, ali i velikodušan, koji može biti depresivan, ali i sreću pronaći u cvijetu ili svježem zraku koji dopire kroz otvoren prozor. Takve smo mi žene - neprestano se borimo same sa sobom, svakog dana nastojimo skupiti sve svoje komadiće u cjelinu koju ćemo predstaviti ljudima koji nas okružuju.

Osim što svoju sreću nastoji pronaći u sitnicama, gospođa Dalloway osobito uživa u posredovanju pri upoznavanju ljudi, pa čak i onih koji je smatraju plitkom, ni ne sluteći kakve sve struje njome struje. Pitala je jedna od cura na book club sastanku bismo li mogli živjeti kao gospođa Dalloway, uživajući u povezivanju ljudi koji se, da nije nje, nikada ne bi niti sreli, a kroz glavu mi je prošla rečenica koju mi je razredna kolegica uputila u srednjoj školi, a koja je tog dana zasjela na prvo mjesto top ljestvice omiljenih mi komplimenata: "Ti si ljepilo ovog razreda." Dok se drugima ljepljenje komadića kolektiva (čitaj: organiziranje partyja ili godišnjice mature) čini trošenjem vremena, neke osobe u tome prepoznaju svoju svrhu - ta netko i to mora. Mislim, ne mora, ali radost i živost koju izazovu takve osobe u drugima posebno ispunjuju čovjeka - zato sam se i ja, poput prave pravcate gospođe Dalloway (ali bez služinčadi kojoj bih delegirala određene poslove - jer u tome sam jako dobra), uvijek trpala u organizacije raznih okupljanja, u bilježenje nostalgičnih trenutaka, i brižljivo čuvanje uspomena na njih. I uvijek ću se trpati, vjerojatno. Clarissa, we're like two peas in a pod.


"Koliko li je milijuna puta ona vidjela svoje lice, i uvijek s istim stezanjem! Pućila je usne kad se gledala u zrcalu. To je činila zato da svoje lice usmjeri. Takva je bila ona - usmjerena; poput strijele; odlučna. Takva je bila ona kad je neki napor, neki poziv upućen njoj da bude ono što jest, skupljao zajedno te dijelove za koje je samo ona znala kako su različiti, kako nespojivi i kako su složeni tako samo za svijet u jedno središte, jedan dijamant, jednu ženu koja je sjedila u svom salonu i predstavljala sastajalište, bez sumnje ozračenje nečijih sumornih života, utočište za usamljene, možda; ona je pomagala mladim ljudima, bili su joj zahvalni; pokušavala je da bude uvijek ista, ne pokazujući nikada ni truna od svih svojih drugih značajki - grešaka, ljubomora, taština, sumnji, kao ta lady Burton koja je nije pozvala na ručak; što je, pomisli ona (počešljavši napokon kosu), do krajnosti podlo! Ali, gdje joj je haljina?"

P.S. Medenjaci su napravljeni prema receptu s bloga Vukovarke Sandre Reci peci (klikni za link) koju izrazito simpatiziram, i jao, što su dobri!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta