Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova "Tajne Irske iz zraka", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu.
Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče pripovijedati o doktoru, pardon, gospodinu Toddu koji je njegovoj supruzi i njemu priopćio da se njezinom životu približava kraj, i čitatelj otkriva drugu pripovjednu liniju.
A onda, već u sljedećem trenu, Max pripovijeda iz sadašnjosti - godinu dana nakon što je njegova supruga Anna saznala da će ju bolest proždrjeti. Smješten je u kući u kojoj su nekoć živjeli Graceovi, a koja je sad pansion koji vodi gospođica Vavasour. On pripovijeda o svojoj supruzi i o svojoj kćerki a čim sadašnjost postane bolna, sakrije se u ljeto djetinjstva, šćućuri se kraj ljetnikovca "Cedrovi" i prisjeća se Chloe Grace, njezina nijemog brata Mylesa, njihovog dlakavog oca i očaravajuće majke koja je u njemu, tek dječaku, budila neobičnu žudnju. Na taj način, nakon teškog gubitka, Max pokušava svijet primati u malim i pažljivo izmjerenim dozama, uči ponovno živjeti među živima.
Svidio mi se narativ čovjeka koji tvrdi da "čovjek nikad ne odraste", uvjeren da su zagonetke odrastanja zanimljivije od spokoja kojeg donese odživljeni život. Zašto nam se naš život, pa čak i naša budućnost, u djetinjim mislima čine uzbudljivijima? Hoću li u starosti i ja bježati u djetinjstvo? Što li ću ondje pronaći, jednom kad se vratim? Hoće li ondje biti sladoleda od kivija i jagode, haljine na točkice, crvenog bicikla, obezglavljenih barbika ili će sve te stvari dotad nestati iz mog sjećanja? Hoću li ondje zateći nedovršene poslove, prešućene razgovore, beskrajne dane čiji ishod cijelog života nastojim promijeniti ili ću naći samo smijeh, esenciju one Gabine "Pamtim samo sretne dane"? Da, spoznaja o našoj krhkosti, i krhkosti onih koje volimo, umije nas natjerati na čudnovata razmišljanja, kako je natjerala i Maxa koji je gledao svoju suprugu kako kopni (nakon opisa Annine patnje, i mene je sjećanje na "Cedrove" izbavljalo iz makabrističkog raspoloženja). No, zašto je Max posegnuo baš za sjećanjem na to davno minulo ljeto? - pitanje je sad.
Irski pisac John Banville nostalgično je sablastan erudit i ljubitelj umjetnosti čiji likovi su često slikarski znalci (i Max je povjesničar umjetnosti, i svoja stanja često uspoređuje s umjetničkim djelima). On gusto niže rečenice, boji se priču uokviriti poglavljima, a vjeran je naturalističkim opisima i liričnim digresijama kojima čitatelja ujedno i umaraju i oduševljavaju. Johna Banvillea oduvijek svrstavaju u košaricu s piscima nadahnutima Beckettom (u Irskoj si nadahnut ili Joyceom ili Beckettom, kažu), (iako se on povodi za Henryjem Jamesom kao uzorom), ali nisam ga doživjela toliko dramatičnim. Čini mi se kao zanimljiv, tvrdoglav i duhovit lik, a osim što piše ovakve refleksivne tekstove, piše i krimiće, a voli knjige Agathe Christie i obožava čokoladu.
Njegov intenzivno melankolični tekst podsjetio me na "Svjetionik" Michaela O'Briena - riječ je o meditativnom tekstu koji zahtjeva strpljenje. Kao i ostali irski pisci, ni Banville ne bježi od emocija. Irci se ne boje ni tuge ni usamljenosti ni bespomoćnosti, a sve ih umiju obrgliti morbidnim humorom - i to je baš žanr koji odgovara mom ukusu.
" - Ti živiš u prošlosti - reče ona.
Bilo mi je na vrh jezika da joj oštro odgovorim, ali sam se suzdržao. Na kraju krajeva, imala je pravo. Život, pravi život, trebao bi sav biti borba, neumorno djelovanje i potvrđivanje u kojemu volja svojom tupom glavom udara o zid svijeta, tako nekako, ali kad pogledam unatrag, vidim da sam veći dio vlastitih snaga uvijek trošio na puko traganje za zaklonom, za udobnošću, za, da, priznajem, za ugodom. Iznenađujuća, da ne kažem šokantna spoznaja. Nekoć sam se smatrao nekom vrstom gusara koji sve namjernike dočekuje s kratkim mačem u zubima, ali sada moram priznati da je to bila zabluda. Biti skriven, zaštićen, čuvan, to je sve što sam ikada istinski želio, ukopati se u neko mjesto materničke topline i šćućuriti se ondje, skriven od ravnodušnog pogleda neba i od ozljeda nesmiljenih vjetrova. Eto zašto je prošlost za mene takvo utočište, k njoj ja žudno hrlim trljajući ruke i otresajući sa sebe hladnu sadašnjost i još hladniju budućnost. A ipak, kakav život zapravo ima ta prošlost? Ona je na kraju krajeva samo ono što je nekoć bila sadašnjost, sadašnjost koja je prošla i ništa više. A ipak."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)