Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson ("Michael Collins") i mladi Cillian Murphy ("Vjetar koji povija ječam"), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!).

Posljednja novela Claire Keegan "So late in a day" počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele "Te sitnice". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz "Lutrije" Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Cathal privodi svoj uredski posao kraju, i, pomalo smotan i rastresen, autobusom se vraća kući i prisjeća se Sabine, zaručnice koja ga je običavala čekati na kraju radnog tjedna kraj Wildeovog spomenika.


Iako čitatelj žali Cathala, nije ovo romantična priča, a Cathal (da, guglam čak i imena kad čitam Claire Keegan!), bez obzira na značenje njegovog imena, nije knight in shining armour koji će vas oboriti s nogu. Je li on krivac ili žrtva ovog prekida ljubavne veze? Ili je žrtva životnih okolnosti? I, što je najvažnije, za čime žali? Iako Claire Keegan redovito u intervjuima tvrdi da nije proračunata, da ona samo služi priči, ona ovdje čitatelju s predumišljajem nudi Cathalov jad na dlanu - računajući na čitateljsku empatiju - a onda ga uvjerava da svom prvom dojmu ne smije vjerovati i da ne živimo u svijetu Billa Furlonga. Ipak, pripovjedačka preciznost Claire Keegan i autentični detalji koji čine njezine likove stvarnima mogla bi od nas učiniti vjernika - možda ima nade i za nesretnike kao što je Cathal.

Čim smo kupili avionske karte za Dublin, pribavila sam i inspirativni vodič "The 500 Hidden Secrets of Dublin" autora Shanea O'Reillyja. Vodič navodi 500 stvari koje moramo znati o Dublinu, i to u 100 kategorija. Vodič, dakako, počinje preporukom restorana - od "5 of the best places for Irish food", "5 must-try burger restaurants" do preporuka za talijansku, azijsku, vegetarijansku kuhinja i dr., a spominje i najbolje tržnice i slastičarnice. Hrana jest detaljno pokrivena, a tek piće... Vodič navodi 105 mjesta na kojima se u Dublin čovjek može opiti (od beer gardena do LGBTQ+ hotspots) - jer Dublin ima više od 750 pubova! Naravno, najviše me zanimaju pubovi u koje je zalazila irska književna krema, kao što je npr. legendarni Kennedy's u kojem su pili Oscar Wilde i Samuel Beckett. (Neću lagati, zanima me i kategorija "5 pubova u koje zalazi Ed Sheeran", ali nju ova knjiga ne poznaje pa sam morala malo i guglati.)

Svaka čast i pubovima i restoranima, ali ja nisam uobičajeni turist - ja želim ležati u Phoenix parku i gledati ljude, želim vidjeti grob Michaela Collinsa na Glasnevin groblju, želim čuti irsku glazbu daleko od Temple Bara, pjevati s uličnim sviračima na Grafton Streetu, nadati se duhovima koji uhode irske dvorce ("A Pocket Guide to Irish Castles" mi je sljedeća must read knjiga).


Zato, čitajući ovaj vodič, najviše su me razveselile kategorije "5 places to go early in the morning", "5 unusual buildings to look out for", "5 marvellous murals and art walls" i dr. Iako ova knjiga poznaje kategoriju "5 literary pubs" i "5 places dedicated to James Joyce", književna scena Dublina zaslužuje vlastiti vodič! Joyce, Swift, Stoker i Shaw samo su neki od legendarnih stanovnika Dublina, a u njemu danas žive pisci kao što su Colm Toibin i Meave Binchy! Nije ni čudo da je 2010. UNESCO proglasio Dublin Gradom književnosti! Voljela bih vidjeti MoLI - Museum of Literature Ireland, Marsh's Library i druge književne atrakcije, ali putujemo s djecom i bit ću zadovoljna ako pročitam stranicu, dvije na Gladnoj klupici kraj pravnog fakulteta. Ah, maštanje je najbolji dio putovanja!


Fotografije: selo moje na brdašcu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...