Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson ("Michael Collins") i mladi Cillian Murphy ("Vjetar koji povija ječam"), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!).

Posljednja novela Claire Keegan "So late in a day" počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele "Te sitnice". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz "Lutrije" Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Cathal privodi svoj uredski posao kraju, i, pomalo smotan i rastresen, autobusom se vraća kući i prisjeća se Sabine, zaručnice koja ga je običavala čekati na kraju radnog tjedna kraj Wildeovog spomenika.


Iako čitatelj žali Cathala, nije ovo romantična priča, a Cathal (da, guglam čak i imena kad čitam Claire Keegan!), bez obzira na značenje njegovog imena, nije knight in shining armour koji će vas oboriti s nogu. Je li on krivac ili žrtva ovog prekida ljubavne veze? Ili je žrtva životnih okolnosti? I, što je najvažnije, za čime žali? Iako Claire Keegan redovito u intervjuima tvrdi da nije proračunata, da ona samo služi priči, ona ovdje čitatelju s predumišljajem nudi Cathalov jad na dlanu - računajući na čitateljsku empatiju - a onda ga uvjerava da svom prvom dojmu ne smije vjerovati i da ne živimo u svijetu Billa Furlonga. Ipak, pripovjedačka preciznost Claire Keegan i autentični detalji koji čine njezine likove stvarnima mogla bi od nas učiniti vjernika - možda ima nade i za nesretnike kao što je Cathal.

Čim smo kupili avionske karte za Dublin, pribavila sam i inspirativni vodič "The 500 Hidden Secrets of Dublin" autora Shanea O'Reillyja. Vodič navodi 500 stvari koje moramo znati o Dublinu, i to u 100 kategorija. Vodič, dakako, počinje preporukom restorana - od "5 of the best places for Irish food", "5 must-try burger restaurants" do preporuka za talijansku, azijsku, vegetarijansku kuhinja i dr., a spominje i najbolje tržnice i slastičarnice. Hrana jest detaljno pokrivena, a tek piće... Vodič navodi 105 mjesta na kojima se u Dublin čovjek može opiti (od beer gardena do LGBTQ+ hotspots) - jer Dublin ima više od 750 pubova! Naravno, najviše me zanimaju pubovi u koje je zalazila irska književna krema, kao što je npr. legendarni Kennedy's u kojem su pili Oscar Wilde i Samuel Beckett. (Neću lagati, zanima me i kategorija "5 pubova u koje zalazi Ed Sheeran", ali nju ova knjiga ne poznaje pa sam morala malo i guglati.)

Svaka čast i pubovima i restoranima, ali ja nisam uobičajeni turist - ja želim ležati u Phoenix parku i gledati ljude, želim vidjeti grob Michaela Collinsa na Glasnevin groblju, želim čuti irsku glazbu daleko od Temple Bara, pjevati s uličnim sviračima na Grafton Streetu, nadati se duhovima koji uhode irske dvorce ("A Pocket Guide to Irish Castles" mi je sljedeća must read knjiga).


Zato, čitajući ovaj vodič, najviše su me razveselile kategorije "5 places to go early in the morning", "5 unusual buildings to look out for", "5 marvellous murals and art walls" i dr. Iako ova knjiga poznaje kategoriju "5 literary pubs" i "5 places dedicated to James Joyce", književna scena Dublina zaslužuje vlastiti vodič! Joyce, Swift, Stoker i Shaw samo su neki od legendarnih stanovnika Dublina, a u njemu danas žive pisci kao što su Colm Toibin i Meave Binchy! Nije ni čudo da je 2010. UNESCO proglasio Dublin Gradom književnosti! Voljela bih vidjeti MoLI - Museum of Literature Ireland, Marsh's Library i druge književne atrakcije, ali putujemo s djecom i bit ću zadovoljna ako pročitam stranicu, dvije na Gladnoj klupici kraj pravnog fakulteta. Ah, maštanje je najbolji dio putovanja!


Fotografije: selo moje na brdašcu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...