Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson ("Michael Collins") i mladi Cillian Murphy ("Vjetar koji povija ječam"), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!).

Posljednja novela Claire Keegan "So late in a day" počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele "Te sitnice". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz "Lutrije" Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Cathal privodi svoj uredski posao kraju, i, pomalo smotan i rastresen, autobusom se vraća kući i prisjeća se Sabine, zaručnice koja ga je običavala čekati na kraju radnog tjedna kraj Wildeovog spomenika.


Iako čitatelj žali Cathala, nije ovo romantična priča, a Cathal (da, guglam čak i imena kad čitam Claire Keegan!), bez obzira na značenje njegovog imena, nije knight in shining armour koji će vas oboriti s nogu. Je li on krivac ili žrtva ovog prekida ljubavne veze? Ili je žrtva životnih okolnosti? I, što je najvažnije, za čime žali? Iako Claire Keegan redovito u intervjuima tvrdi da nije proračunata, da ona samo služi priči, ona ovdje čitatelju s predumišljajem nudi Cathalov jad na dlanu - računajući na čitateljsku empatiju - a onda ga uvjerava da svom prvom dojmu ne smije vjerovati i da ne živimo u svijetu Billa Furlonga. Ipak, pripovjedačka preciznost Claire Keegan i autentični detalji koji čine njezine likove stvarnima mogla bi od nas učiniti vjernika - možda ima nade i za nesretnike kao što je Cathal.

Čim smo kupili avionske karte za Dublin, pribavila sam i inspirativni vodič "The 500 Hidden Secrets of Dublin" autora Shanea O'Reillyja. Vodič navodi 500 stvari koje moramo znati o Dublinu, i to u 100 kategorija. Vodič, dakako, počinje preporukom restorana - od "5 of the best places for Irish food", "5 must-try burger restaurants" do preporuka za talijansku, azijsku, vegetarijansku kuhinja i dr., a spominje i najbolje tržnice i slastičarnice. Hrana jest detaljno pokrivena, a tek piće... Vodič navodi 105 mjesta na kojima se u Dublin čovjek može opiti (od beer gardena do LGBTQ+ hotspots) - jer Dublin ima više od 750 pubova! Naravno, najviše me zanimaju pubovi u koje je zalazila irska književna krema, kao što je npr. legendarni Kennedy's u kojem su pili Oscar Wilde i Samuel Beckett. (Neću lagati, zanima me i kategorija "5 pubova u koje zalazi Ed Sheeran", ali nju ova knjiga ne poznaje pa sam morala malo i guglati.)

Svaka čast i pubovima i restoranima, ali ja nisam uobičajeni turist - ja želim ležati u Phoenix parku i gledati ljude, želim vidjeti grob Michaela Collinsa na Glasnevin groblju, želim čuti irsku glazbu daleko od Temple Bara, pjevati s uličnim sviračima na Grafton Streetu, nadati se duhovima koji uhode irske dvorce ("A Pocket Guide to Irish Castles" mi je sljedeća must read knjiga).


Zato, čitajući ovaj vodič, najviše su me razveselile kategorije "5 places to go early in the morning", "5 unusual buildings to look out for", "5 marvellous murals and art walls" i dr. Iako ova knjiga poznaje kategoriju "5 literary pubs" i "5 places dedicated to James Joyce", književna scena Dublina zaslužuje vlastiti vodič! Joyce, Swift, Stoker i Shaw samo su neki od legendarnih stanovnika Dublina, a u njemu danas žive pisci kao što su Colm Toibin i Meave Binchy! Nije ni čudo da je 2010. UNESCO proglasio Dublin Gradom književnosti! Voljela bih vidjeti MoLI - Museum of Literature Ireland, Marsh's Library i druge književne atrakcije, ali putujemo s djecom i bit ću zadovoljna ako pročitam stranicu, dvije na Gladnoj klupici kraj pravnog fakulteta. Ah, maštanje je najbolji dio putovanja!


Fotografije: selo moje na brdašcu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...