Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson ("Michael Collins") i mladi Cillian Murphy ("Vjetar koji povija ječam"), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!).

Posljednja novela Claire Keegan "So late in a day" počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele "Te sitnice". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz "Lutrije" Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Cathal privodi svoj uredski posao kraju, i, pomalo smotan i rastresen, autobusom se vraća kući i prisjeća se Sabine, zaručnice koja ga je običavala čekati na kraju radnog tjedna kraj Wildeovog spomenika.


Iako čitatelj žali Cathala, nije ovo romantična priča, a Cathal (da, guglam čak i imena kad čitam Claire Keegan!), bez obzira na značenje njegovog imena, nije knight in shining armour koji će vas oboriti s nogu. Je li on krivac ili žrtva ovog prekida ljubavne veze? Ili je žrtva životnih okolnosti? I, što je najvažnije, za čime žali? Iako Claire Keegan redovito u intervjuima tvrdi da nije proračunata, da ona samo služi priči, ona ovdje čitatelju s predumišljajem nudi Cathalov jad na dlanu - računajući na čitateljsku empatiju - a onda ga uvjerava da svom prvom dojmu ne smije vjerovati i da ne živimo u svijetu Billa Furlonga. Ipak, pripovjedačka preciznost Claire Keegan i autentični detalji koji čine njezine likove stvarnima mogla bi od nas učiniti vjernika - možda ima nade i za nesretnike kao što je Cathal.

Čim smo kupili avionske karte za Dublin, pribavila sam i inspirativni vodič "The 500 Hidden Secrets of Dublin" autora Shanea O'Reillyja. Vodič navodi 500 stvari koje moramo znati o Dublinu, i to u 100 kategorija. Vodič, dakako, počinje preporukom restorana - od "5 of the best places for Irish food", "5 must-try burger restaurants" do preporuka za talijansku, azijsku, vegetarijansku kuhinja i dr., a spominje i najbolje tržnice i slastičarnice. Hrana jest detaljno pokrivena, a tek piće... Vodič navodi 105 mjesta na kojima se u Dublin čovjek može opiti (od beer gardena do LGBTQ+ hotspots) - jer Dublin ima više od 750 pubova! Naravno, najviše me zanimaju pubovi u koje je zalazila irska književna krema, kao što je npr. legendarni Kennedy's u kojem su pili Oscar Wilde i Samuel Beckett. (Neću lagati, zanima me i kategorija "5 pubova u koje zalazi Ed Sheeran", ali nju ova knjiga ne poznaje pa sam morala malo i guglati.)

Svaka čast i pubovima i restoranima, ali ja nisam uobičajeni turist - ja želim ležati u Phoenix parku i gledati ljude, želim vidjeti grob Michaela Collinsa na Glasnevin groblju, želim čuti irsku glazbu daleko od Temple Bara, pjevati s uličnim sviračima na Grafton Streetu, nadati se duhovima koji uhode irske dvorce ("A Pocket Guide to Irish Castles" mi je sljedeća must read knjiga).


Zato, čitajući ovaj vodič, najviše su me razveselile kategorije "5 places to go early in the morning", "5 unusual buildings to look out for", "5 marvellous murals and art walls" i dr. Iako ova knjiga poznaje kategoriju "5 literary pubs" i "5 places dedicated to James Joyce", književna scena Dublina zaslužuje vlastiti vodič! Joyce, Swift, Stoker i Shaw samo su neki od legendarnih stanovnika Dublina, a u njemu danas žive pisci kao što su Colm Toibin i Meave Binchy! Nije ni čudo da je 2010. UNESCO proglasio Dublin Gradom književnosti! Voljela bih vidjeti MoLI - Museum of Literature Ireland, Marsh's Library i druge književne atrakcije, ali putujemo s djecom i bit ću zadovoljna ako pročitam stranicu, dvije na Gladnoj klupici kraj pravnog fakulteta. Ah, maštanje je najbolji dio putovanja!


Fotografije: selo moje na brdašcu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...