Sasvim slučajno pronašla sam naslov "O pisanju", zbirku eseja koju je napisala Anais Nin. Nisam ništa znala o njoj - svrstavala sam ju među žene koje su veliki umjetnici smatrali svojim muzama, kao npr. Lou Andreas-Salome ili Galu Dali, ali Anais nije nalik nijednoj od tih žena. Kao pasionirana ljubiteljica pisane riječi, Anais Nin dobro se snalazila u svim formama, a svoju spisateljsku karijeru započela je knjigom osvrta na D. H. Lawrencea, koju je napisala za samo šesnaest dana.
Zaintrigirala me Anais, žena tužnog pogleda, koja je kao jedanaestogodišnjakinja počela pisati dnevnik i koja ga je pisala sve do kraja svog života (i ja sam svoj počela pisati u toj dobi, a onda se pisanje naposljetku pretočilo u ovaj blog). Objavljeno je nekoliko knjiga dnevnika, a prvi koji je kod nas objavljen, poznat kao "Henry i June" (po njemu je Philip Kaufman 1990. snimio film), predstavlja razdoblje 1931.-1932., kad je Anais živjela u zapadnom predgrađu Pariza, u Louveciennesu.
Tih je godina Anais bila dvadesetosmogodišnjakinja udana žena, njezin suprug bio je Hugh Parker Guiler, Amerikanac, bankar i wannabe filmaš, a njezin život bio je sve samo ne dosadan. Iako su se jako voljeli ("u našim pomirenjima ima očaja; u ljubavi i bijesu osjećam neku novu vrstu nasilja"), njihov je odnos bio izrauban svađama. Oboje su težili slobodi i nekoj novoj vrsti iskustava (orgije su bile jedna od ideja), za koja su držali da ih zajedno ne mogu proživjeti. Čitajući njezine rečenice, gotovo mogu čuti histeriju njihovih svađa, dramu stvaralaštva o kojem su oboje maštali. "Katkad nam se čini da je sada jedina moguća veza među nama to usijanje, intenzitet kao među ljubavnicima", rekla je. Ipak, upoznala je još jednog muškarca koji joj se svidio, Amerikanca koji je, kao i ona, "opijen životom" - Henryja Millera. Privukao ju je njegov um, a nije bio jedini s kojim je istraživala svoju seksualnost (unatoč tome što je njezin suprug bio "dirljivo savršen").
"Doista vjerujem, da nisam pisac, stvaratelj, eksperimentator, mogla bih biti veoma vjerna žena. Visoko cijenim vjernost, ali moj temperament pripada piscu, a ne ženi. Takva rascijepljenost možda se čini djetinjastom, ali je moguća. Ako oduzmemo pretjeran žar i eksploziju ideja, dobijemo ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je neka vrsta savršenstva. Čini mi se glupom i neinteligentnom jer sada su mi na umu veći planovi. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom pokretu. Vjerna je žena samo jedna faza, jedan trenutak, jedan oblik, jedno stanje."
Na fotografiji: Plazma torta
Ona je bila strastvena, bavila se ljubavlju, mrzila je "banku, holandsko slikanje, oralni seks, zabave i hladno kišovito vrijeme". Hm, iako je mrzila Hugovu banku, konvencionalni život njezinog muža uzdržavao je i nju, a kasnije i njezinog ljubavnika Henryja. Lagodan život omogućavao je Nin da živi za ljepotu, a utjelovljenje ljepote za nju je bila Henryjeva žena, June Mansfield. "Henry je pored nje sasvim iščezao. Ona je bila boja, sjaj, čudnovatost", opisala ju je. Započele su aferu koju ni od koga nisu krile. Juneina boemština ju je inspirirala, a Henryjeva razvratna narav ju je opijala - imala je moć nad oboje, "utjecala je na njihovu maštu". Crpili su jedni druge radi pisanja koje su poistovjećivali s disanjem. Obilazeći bordele i hotelske sobe, vodeći se porivima, akteri ove priče su se uvjeravali da su dosegnuli vrhunce sreće, da su otkrili nove svjetove i okusili neograničene slobode. Tužna je istina - samo su željeli da su nekome potrebni, žudjeli su da ih netko zove svojim, da se osjećaju zaštićenima (naime, Anais je pisati počela nakon što ju je napustio otac, koji ju je u djetinjstvu nazivao ružnom djevojčicom). Rastužio me život Anais Nin - te žene s kojom nemam ništa zajedničkoga, ali koja je toliko bila predana pisanju iliti dvostrukom proživljavanju života (jednom u zbilji, jednom na papiru). Sama sebi najgori i najbolji prijatelj, ustrajala je na želji da svako iskustvo iskusi iz prve ruke, često lažući sebi (navodno je svoje laži zapisivala i držala ih u kutiji), a još češće muškarcima, koji su pristajali na sve, samo da bi bili u blizini njezine ranjene duše i nutkajućeg tijela.
"Zarobljena sam između Juneine ljepote i Henryjeva genija. Odana sam im oboje, svakome na svoj način. Svakome od njih pripada jedan dio mene. June volim ludo, nerazumno. Henry mi daje život. June mi daje smrt. Moram odabrati, ali ne mogu. Dati Henryju sve svoje osjećaje prema June za mene je isto kao predati tijelo i dušu."
U zbirci eseja "O pisanju" otkrivamo zreliju Anais Nin (njezine sam rečenice najprije prepisala, a onda sam knjigu naručila s Knjigorije). Iščitavala sam ih pohlepno, slušajući Debussyjevu "Clair de lune" i "Simfoniju u D-molu" Cesara Francka, skladbe koje se često spominju u kontekstu života u Parizu u doba Anais Nin.
Na samom početku Anais veli da piše "pjesnički unutar proznog kostura i zahtjeva prava romanopisca" jer želi da se njezinim djelima prilazi izravno čulima, onako kako se prilazi slikarstvu i glazbi. Ona možda piše o životu koji mi je stran, da ne kažem - odbojan, ali piše predivno. Njezine rečenice imaju melodiju, imaju boje, imaju mirise, imaju vlastiti život.
"Noću, svaki čovjek sniva slikovitošću pjesnika, ali danju poruče i odbija svijet umjetnika, kao da se ne radi i o njegovom svijetu, čak dotle da aktivnost snova svrstava u simptome neuroze, iako je u stvari riječ o simptomu kreativnosti pritajenom u svakom čovjeku."
Ona se ne boji svojih neuroza i ima jasnu viziju o pisanju, smatra strah od prirode uzrokom jalovosti u životu i u pisanju, smatrajući da se žene snažnije bore protiv represije, da su bliže prirodi. Sviđa mi se njezina odlučnost - ona smatra da romani portretiraju izgovore, a ne iskustva, dok ona žudi za "zrelosti u iskustvu", ona vjeruje da sve moramo doživjeti emocionalno da bismo širili naš vid (možda prije par godina ne bih povjerovala u takve teze, ali i ovaj blog dokazuje da i književnosti prilazim izrazito emocionalno, da druge za mene nema).
Anais Nin često se spominje u kontekstu psihoanalitike, a u "O pisanju" njezin interes za pronicanjem unutarnjeg dolazi do izražaja. Ona tvrdi da se pisac mora uhvatiti u koštac s unutarnjim da bi razumio vanjsko, da bi razumio povijesni kontekst, donio odluke unutar njega. Neustrašivo, u dnevnicima je pokušala uhvatiti "žive trenutke", a njezin polet, prvi put nakon dugo vremena, ponukao me da pišem dnevnik, da otkrivam svoje neuroze papiru, "individualno, osobno i originalno".
"Kad bismo mogli neurozu prihvatiti kao dio naše ljudskosti, ona bi prestala biti "događaj" u književnosti i postala bi jedan od najbogatijih izvora proznog pisanja."
"Stalno izbjegavanje emocionalnog iskustva stvorilo je nezrelost, koja svako iskustvo pretvara u traumatičan šok, iz kojeg ljudsko biće ne izvlači snagu ili razvoj, već neurozu."
Anais vjeruje u mlade pisce i preporučuje im da radije pišu neprestano, umjesto da "stalno ispravljaju jednu stranicu sve dok se ne uništi". Pisci se boje izložiti pravo ja, čak i kad ne pišu o sebi - ona neustrašivo spominje unutarnjeg cenzora i tabue nametnute od društva, koji su prepreka pisanju, ističući važnost simbolizma i "umjetnosti kao najučinkovitijeg načina prevladavanja ljudskog otpora prema istini", uvjerena u dragocjenost subjektivnog pisanja.
"Iznenađujuće je koliko dobro čovjek piše, ako misli kako ga nitko neće čitati."
Onako kako je Patty Smith vjerodostojno opisala život gladujućeg umjetnika u New Yorku u ludim sedamdesetima, tako je Anais Nin ikona ekstravagantnog života dobrostojećih umjetnika u Parizu tridesetih godina. Svi ti životi meni predstavljaju nadrealnu spekulaciju, u njima se ne pronalazim - svoj život nalazim izvan margina tekstova pjesnika koji su izgubljeni u svojoj slobodi. Moj život je ograničen društvenim obrascima i mojim konvencionalnim odlukama, ali te me odluke čine ranjivom i snažnom (oduvijek cijenim odlučnost kao vrlinu), čine me čovjekom - čovjekom koji brine o drugima, jer voli da se o njemu brine. Ne sanjam o životu po nagonima, svjesna sam postojanja ostatka svijeta u svakom trenutku i uvjerena sam da previše izbora nije nikoga usrećilo. Ipak, u knjigama se rado vraćam na taj izvor nesreće - pardon, umjetnosti - puna razumijevanja i sućuti, ali s jasnom mišlju - nikad od mene neće biti umjetnika.
"Žena budućnosti koja se rađa danas bit će žena potpuno slobodna od krivnje za stvaranje i za svoj samorazvoj. Bit će to žena u skladu sa svojom vlastitom snagom, ne nužno zvanom muškom ili ekscentričnom ili pomalo neprirodnom. Zamišljam kako će biti vrlo mirna u svojoj snazi i spokojstvu, žena koja će znati kako razgovarati s djevom i sa muškarcima koje je se ponekad boje. Muškarcu je vilo teško s ovim samorazvojem žene, ali ne bi mu trebalo biti - jer, umjesto ovisnosti, imat će partnera. Imat će nekog zbog koga neće svakog dana osjećati kako ulazi u bitku protiv svijeta kako bi podržao suprugu i dijete ili djetetu nalik suprugu. Žena budućnosti nikad neće pokušati živjeti posredno kroz muškarca, potičući ga i gurajući u očaj, kako bi ispunio nešto što bi u zbilji ona sama trebala učiniti. Stoga je moja prva slika - ona nije agresivna, ona je spokojna, ona je sigurna, ona ima pouzdanja, ona je sposobna razvijati svoje vještine, ona je sposobna tražiti prostor za sebe."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)