"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško.
Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti.
Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes of Darkness") i da na samom početku nisam bila sigurna kako će tema pandemije utjecati na mene. No, stisnula sam zube (otud i ova dentalna protetika u nastavku teksta) i nastavila čitati.
"Nema više interneta. Nema više društvenih mreža, nema više listanja kroz litanije snova, nervoznih nadanja i fotografija hrane, nema više vapaja za pomoći, izraza zadovoljstva i ažuriranja statusa veze s ikonama cijelih ili slomljenih srca, planova da se nađemo poslije, molbi, prigovora, čežnji, slika beba zakrabuljenih u medvjede ili paprike za Noć vještica. Nema više čitanja i komentiranja tuđih života i, sukladno tome, osjećaja da si manje usamljen u svojoj sobi. Nema više avatara."
Arthurovi i Jeevanovi zadnji trenuci normalnosti okončani su poglavljem "Nema više..." u kojem autorica kroji svijet u kojem je 99% populacije pandemija izbrisala s lica zemlje, a priča se, potom, nastavlja dvadeset godina nakon izbijanja gripe. "Dvadeset godina nakon zadnjeg putovanja zrakoplovom Putujuća simfonija sporo se i u karavanima kretala pod usijanim nebom", saznajemo o postapokaliptičnoj Zemlji. Simfonija je, naime, kazališno-glazbena trupa koja putuje Amerikom i izvodi Shakespearova djela, jer ono malo preživjelih želi rekonstrukciju starog svijeta, želi ono najbolje iz doba koje je prethodilo pandemiji (atmosfera ove priče jest nalik atmosferi serije "The Walking Dead", a opasnost ovdje ne predstavljaju zombiji nego kontroverzni prorok i njegova svita). Njihov je moto "Jer preživljavanje nije dovoljno", kojeg je autorica preuzela iz jedne od epizoda "Star Trek: Voyager" - ta ju je rečenica nadahnula na razmišljanje o onome što čini naše svjetove vrijednima divljenja. Iako trupa ima puno članova, priča se fokusira na Kirsten, djevojku koja je kao djevojčica glumila u "Kralju Learu", predstavi na kraju koje je preminuo Arthur Leander. Ona sada skuplja stare izreske iz novina o Arthuru, koji je bio celebrity u svijetu kojeg više nema - i ta ju navika umiruje. Sljedeći dio knjige vraća čitatelja u prošlost, u trenutak kada bljesak fotoparata paparazza zasljepljuje Arthura Leandera i njegovu tada prijateljicu, a kasnije suprugu, Mirandu, pa saznajemo nešto više o njihovim životima... You get the point. Čitanje ovog romana nalik je ljuštenju slojeva luka i podsjetilo me na "Atlas oblaka" Davida Mitchella, u kojem, također, čitatelj prati nekoliko likova u nekoliko vremenskih dimenzija, a sve se njihove priče savršeno nadopunjuju i naposljetku čine cjelinu. Ne mogu reći da sam fan takvih romana - nestrpljivci poput mene izgubit će živce čekajući zaključak priče svog omiljenog junaka. No, ne dajte se vi smesti, jer poglavlja Emily St. John Mandel su kratka i koncizna, teku poput bistrih potočića kojima se čitatelj može osvježiti nakon dugog radnog dana, a to je više nego dovoljno da u priči, koju je autorica vješto i lijepo ispreplela i zaokružila, uživate.
"Bilo je trenutaka u kojima su članovi Putujuće simfonije mislili da je ono što rade plemenito. Netko bi rekao nešto nadahnuto o važnosti umjetnosti dok bi sjedili oko logorske vatre i svima bi te noći bilo lakše zaspati. Bilo je, međutim, i onih drugih trenutaka, kada se ono što su radili činilo kao težak i opasan način preživljavanja koji nije vrijedan sve te muke. Ti bi drugi trenuci prevladavali u situacijama kada bi se morali utaboriti na otvorenom, između boravaka u naseljenim mjestima, kada bi bili istjerani iz nasiljem obuzetih gradića pred nišanom pušaka, kada bi putovali po snijegu ili kiši kroz opasno područje i kada bi svi glumci i glazbenici pješačili s puškama i samostrelima u rukama, a konji izdisali velike oblike pare. Takvi bi trenuci nastupali kada su se smrzavali, kad bi se bojali, kad bi im noge bile mokre ili pak u situacijama u kakvoj su se upravo nalazili. Neumoljiva vrućina srpnja tlačila ih je s užarena neba, a posvuda oko njih prostirala se tek nepregledna i gusta šuma. Pješačili su po sat vremena u komadu u neprekidnoj strepnji da im je poremećeni prorok za petama sa svojim ljudima i sve su se vrijeme prepirali, ni sami svjesni da to čine zato da bi zaboravili na užasan strah."
Moram reći da me tema ove knjige obuzela i da sam danima razmišljala o onome što svakodnevno uzimam zdravo za gotovo (brinulo me i što nemam vještina za preživljavanje) - šalicu espressa, tablete protiv peludnog rinitisa, zubnu noćnu udlagu, Google, pozive, poruke, gradsku knjižnicu, vrtić, školu, kvartovski Konzum u kojem popričam sa "susjedom", reprize "Prijatelja" na televiziji, vožnju biciklom, automobilom, samu kupnju avionske karte (probat ću se sjetiti autoričinog oduševljenja zrakoplovima jednom, kad se nađem u zraku), ali i o onome što je u našem svijetu vrijedno sačuvati (toliko je toga!). Emily St. John Mandel željela je prikazati život umjetnika, ali i iscjeljujući utjecaj umjetnosti na naše živote. U trenutku kad se svijet ruši, netko negdje izvodi Shakespearea (note to self: pogledati bar jednu šeksipirijansku predstavu), crta strip, sklada pjesmu ili uživa u dobroj knjizi. Netko u umjetnosti pronalazi frivolnost, a netko utočište, veselje, inspiraciju, svrhu, sebe. Cijenimo li stvaralaštvo dovoljno? Zašto jedni druge na kavi ne pitamo - što si zadnje stvorio, što te nadahnulo, o čemu maštaš, koja pjesma trešti iz tvojih slušalica dok bicikliraš do posla? Čini mi se da se često pronalazimo u besmislenim razgovorima u kojima sa sugovornicima izmjenjujemo suhoparne podatke, samo kako bismo poštedjeli svoju emocionalnu angažiranost, kako bismo zatajili svoje talente, kako bismo zaštitili svoje snove. Ponekad u takvim trenucima svijet zastane. A onda se ponovno pokrene, i ništa se nikada ne mijenja.
Ova me knjiga rastužila, uznemirila, ali razgalila. Zbog nje sam poželjela pogledati i TV seriju "Station Eleven", ali i pročitati "The Stand" Stephena Kinga, roman koji se temelji na istoj premisi - preživljavanju nakon apokalipse. Poglavlja "Postaje Jedanaest" o civilizaciji koja je opstala u zračnoj luci Severn Cityja najviše su me ganula. Svidio mi se Carl, Arthurov prijatelj, korporativni stručnjak koji vodi Muzej civilizacije, u kojem se čuvaju svi artefakti prošlosti, svijeta prije kraha. Svidio mi se mir kojim je prožet taj novi svijet na terminalu. Svidjela mi se nada u stanovnicima zračne luke. Nikad se nisu prestali nadati da će se jednom svjetla vratiti i da će se oni vratiti kući, uvjereni da se ponekad tek na ruševinama može izgraditi novi, bolji svijet - onaj u kojem ćemo svaki dan provesti onako kako nam srce želi, voleći i stvarajući.
Fotografije: ostaci bivše Bijele kasarne ili Kasarne Milan Stanivuković u Osijeku (na putu za ordinaciju dentalne protetike na FDMZ-u)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)