Preskoči na glavni sadržaj

Domaći pjesnici, da ne kažem - patnici

Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku).

Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)?

"Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave", ispripovijedan u prezentu, obojan sjetom. Kao i uvijek kod Karakaša, svaki odlomak je rečenica, a zarez i dvotočka njegovo su (ne tako) tajno oružje. Iako "Potop" ima nježnost kakvu "Proslava" nema, jer tu je Hana, koja nudi potencijal ljubavnog zapleta, iscrpila me već viđena vrsta neposrednosti - kraj sam dočekala ravnodušna, kao da gledam film koji sam već gledala.

Kad bih ga usporedila s vremenskim prilikama, Karakaševo pisanje bilo bi nalik nebu netom nakon oluje. Ono nudi smiraj ispod crnog neba, ali potrebniji je onima koji imaju životno iskustvo oluje. Pismo Tee Tulić, pak, nalik je magli kroz koju grabiš rukama, sve dok ti prsti ne utonu u nju i ti joj se prepustiš, zaboraviš kuda si krenuo. Za čitanje njezinog pisma ne trebaš iskustvo, trebaš samo biti.


"Ne znam još kako moja kuća izgleda izvana. Niti što je s mojom obitelji. Znam da na njezin krov slijeću leteći otvarači konzervi - galebovi. Od njih nema utočišta ni u sanjariji. Znam i da je moja kuća iznutra kao um dobro situirane, njegovane i zdrave starice. U njoj se gaji strpljivost prema životu i prema bilju. Nešto malo paučine za sreću i zlatni retriver za ljubav. U njoj još nitko nije umro. Moja kuća ne šeta, ne pomjera se ni milimetra. I moj grad je stabilan, neće kliznuti u more. Odavde je lako voljeti bilo koga, biti pitom i mekan. Reciklirati. Odavde je lako plaćati račune za dopunsko osiguranje i slušati sve što doktori kažu. Odavde, s ovog prozora, lako je.

Svatko tko ima ovakvu kuću, može u njoj mirne duše držati i štakora.

Nakon sanjarenja kuće u kući, ostaje kratka nepomičnost tijela. Tijelo postaje bijela kada puna vode."

Kao i kod Karakaša, odnos s ocem tema je i hvaljene knjige "Strvinari starog svijeta". U njoj, otac i kćer žive izoliranim životom nakon smrti majke. Njihov život gubi čvrstinu, čitavo njihovo postojanje prozirno je, nestaje u oblaku izmaglice. Iako njihova kuća jest omeđena zidovima, oni nisu postojani - kroz njih prolaze duhovi, i mogli bi se urušiti svaki tren. Krhki su, kao i njihovi stanari. Iako je Tea Tulić i ranije, u "Kosa posvuda", govorila o gubitku majke, ovaj put govori o onome što ostaje iza njega.

"To da smo mi živi, najviše vidim po našim rukama... Kad me otac svojim žuljevima pogladi po kosi, sve šuška."

Lirski izričaj Tee Tulić, ali i sama tema ‐ gubitak roditelja - podsjetio me na bajkaricu Sheilu Heti (i Tea raspravlja o boji, ali ne o zelenoj, za kojom Heti poseže, nego plavoj - "Kažu da plavo smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne krijepi jer nudi samo bijeg bez osvojene zbilje. Kažu i da je to boja koja živi u prošlosti."). Ipak, protagonistica Tee Tulić ne pretvara se u zeleni list, nego odlazi s ocem u ribe, gledati žestinu mora, jer oni se više ničega ne boje. Valovi života ih nose, oni se prepuštaju neživom, jer više nemaju entuzijazma za živi svijet.


Karakaš i Tulić svidjet će se onima koji razmišljaju u stihovima - oni će pronaći utočište u ovakvoj vrsti proze. Ovi nalik meni pomislit će da istina ne može biti onoliko lijepa koliko su lijepe rečenice koje ju otkrivaju, pomislit će da autor krije svoje tame iza blještavih pjesničkih slika, da balansira na granici pretencionizma i pažljivosti dok bira riječi iz jezičnog kataloga. Oni će možda poželjeti dugu i složenu, realnu rečenicu, onu koju čitaš u tišini, na kuhinjskom stolu, iz sigurnosti svog stana (prozori su zatvoreni!), onu na koju su navikli njihovi, od zbilje satkani, umovi. Poželjet će, ali će, nakon čitanja poezije u prozi, još dugo sanjati u stihovima, bježeći od svojih duša, nespremnih za valove bijesnog mora.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...