Preskoči na glavni sadržaj

Domaći pjesnici, da ne kažem - patnici

Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku).

Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)?

"Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave", ispripovijedan u prezentu, obojan sjetom. Kao i uvijek kod Karakaša, svaki odlomak je rečenica, a zarez i dvotočka njegovo su (ne tako) tajno oružje. Iako "Potop" ima nježnost kakvu "Proslava" nema, jer tu je Hana, koja nudi potencijal ljubavnog zapleta, iscrpila me već viđena vrsta neposrednosti - kraj sam dočekala ravnodušna, kao da gledam film koji sam već gledala.

Kad bih ga usporedila s vremenskim prilikama, Karakaševo pisanje bilo bi nalik nebu netom nakon oluje. Ono nudi smiraj ispod crnog neba, ali potrebniji je onima koji imaju životno iskustvo oluje. Pismo Tee Tulić, pak, nalik je magli kroz koju grabiš rukama, sve dok ti prsti ne utonu u nju i ti joj se prepustiš, zaboraviš kuda si krenuo. Za čitanje njezinog pisma ne trebaš iskustvo, trebaš samo biti.


"Ne znam još kako moja kuća izgleda izvana. Niti što je s mojom obitelji. Znam da na njezin krov slijeću leteći otvarači konzervi - galebovi. Od njih nema utočišta ni u sanjariji. Znam i da je moja kuća iznutra kao um dobro situirane, njegovane i zdrave starice. U njoj se gaji strpljivost prema životu i prema bilju. Nešto malo paučine za sreću i zlatni retriver za ljubav. U njoj još nitko nije umro. Moja kuća ne šeta, ne pomjera se ni milimetra. I moj grad je stabilan, neće kliznuti u more. Odavde je lako voljeti bilo koga, biti pitom i mekan. Reciklirati. Odavde je lako plaćati račune za dopunsko osiguranje i slušati sve što doktori kažu. Odavde, s ovog prozora, lako je.

Svatko tko ima ovakvu kuću, može u njoj mirne duše držati i štakora.

Nakon sanjarenja kuće u kući, ostaje kratka nepomičnost tijela. Tijelo postaje bijela kada puna vode."

Kao i kod Karakaša, odnos s ocem tema je i hvaljene knjige "Strvinari starog svijeta". U njoj, otac i kćer žive izoliranim životom nakon smrti majke. Njihov život gubi čvrstinu, čitavo njihovo postojanje prozirno je, nestaje u oblaku izmaglice. Iako njihova kuća jest omeđena zidovima, oni nisu postojani - kroz njih prolaze duhovi, i mogli bi se urušiti svaki tren. Krhki su, kao i njihovi stanari. Iako je Tea Tulić i ranije, u "Kosa posvuda", govorila o gubitku majke, ovaj put govori o onome što ostaje iza njega.

"To da smo mi živi, najviše vidim po našim rukama... Kad me otac svojim žuljevima pogladi po kosi, sve šuška."

Lirski izričaj Tee Tulić, ali i sama tema ‐ gubitak roditelja - podsjetio me na bajkaricu Sheilu Heti (i Tea raspravlja o boji, ali ne o zelenoj, za kojom Heti poseže, nego plavoj - "Kažu da plavo smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne krijepi jer nudi samo bijeg bez osvojene zbilje. Kažu i da je to boja koja živi u prošlosti."). Ipak, protagonistica Tee Tulić ne pretvara se u zeleni list, nego odlazi s ocem u ribe, gledati žestinu mora, jer oni se više ničega ne boje. Valovi života ih nose, oni se prepuštaju neživom, jer više nemaju entuzijazma za živi svijet.


Karakaš i Tulić svidjet će se onima koji razmišljaju u stihovima - oni će pronaći utočište u ovakvoj vrsti proze. Ovi nalik meni pomislit će da istina ne može biti onoliko lijepa koliko su lijepe rečenice koje ju otkrivaju, pomislit će da autor krije svoje tame iza blještavih pjesničkih slika, da balansira na granici pretencionizma i pažljivosti dok bira riječi iz jezičnog kataloga. Oni će možda poželjeti dugu i složenu, realnu rečenicu, onu koju čitaš u tišini, na kuhinjskom stolu, iz sigurnosti svog stana (prozori su zatvoreni!), onu na koju su navikli njihovi, od zbilje satkani, umovi. Poželjet će, ali će, nakon čitanja poezije u prozi, još dugo sanjati u stihovima, bježeći od svojih duša, nespremnih za valove bijesnog mora.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...