Preskoči na glavni sadržaj

Domaći pjesnici, da ne kažem - patnici

Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku).

Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)?

"Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave", ispripovijedan u prezentu, obojan sjetom. Kao i uvijek kod Karakaša, svaki odlomak je rečenica, a zarez i dvotočka njegovo su (ne tako) tajno oružje. Iako "Potop" ima nježnost kakvu "Proslava" nema, jer tu je Hana, koja nudi potencijal ljubavnog zapleta, iscrpila me već viđena vrsta neposrednosti - kraj sam dočekala ravnodušna, kao da gledam film koji sam već gledala.

Kad bih ga usporedila s vremenskim prilikama, Karakaševo pisanje bilo bi nalik nebu netom nakon oluje. Ono nudi smiraj ispod crnog neba, ali potrebniji je onima koji imaju životno iskustvo oluje. Pismo Tee Tulić, pak, nalik je magli kroz koju grabiš rukama, sve dok ti prsti ne utonu u nju i ti joj se prepustiš, zaboraviš kuda si krenuo. Za čitanje njezinog pisma ne trebaš iskustvo, trebaš samo biti.


"Ne znam još kako moja kuća izgleda izvana. Niti što je s mojom obitelji. Znam da na njezin krov slijeću leteći otvarači konzervi - galebovi. Od njih nema utočišta ni u sanjariji. Znam i da je moja kuća iznutra kao um dobro situirane, njegovane i zdrave starice. U njoj se gaji strpljivost prema životu i prema bilju. Nešto malo paučine za sreću i zlatni retriver za ljubav. U njoj još nitko nije umro. Moja kuća ne šeta, ne pomjera se ni milimetra. I moj grad je stabilan, neće kliznuti u more. Odavde je lako voljeti bilo koga, biti pitom i mekan. Reciklirati. Odavde je lako plaćati račune za dopunsko osiguranje i slušati sve što doktori kažu. Odavde, s ovog prozora, lako je.

Svatko tko ima ovakvu kuću, može u njoj mirne duše držati i štakora.

Nakon sanjarenja kuće u kući, ostaje kratka nepomičnost tijela. Tijelo postaje bijela kada puna vode."

Kao i kod Karakaša, odnos s ocem tema je i hvaljene knjige "Strvinari starog svijeta". U njoj, otac i kćer žive izoliranim životom nakon smrti majke. Njihov život gubi čvrstinu, čitavo njihovo postojanje prozirno je, nestaje u oblaku izmaglice. Iako njihova kuća jest omeđena zidovima, oni nisu postojani - kroz njih prolaze duhovi, i mogli bi se urušiti svaki tren. Krhki su, kao i njihovi stanari. Iako je Tea Tulić i ranije, u "Kosa posvuda", govorila o gubitku majke, ovaj put govori o onome što ostaje iza njega.

"To da smo mi živi, najviše vidim po našim rukama... Kad me otac svojim žuljevima pogladi po kosi, sve šuška."

Lirski izričaj Tee Tulić, ali i sama tema ‐ gubitak roditelja - podsjetio me na bajkaricu Sheilu Heti (i Tea raspravlja o boji, ali ne o zelenoj, za kojom Heti poseže, nego plavoj - "Kažu da plavo smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne krijepi jer nudi samo bijeg bez osvojene zbilje. Kažu i da je to boja koja živi u prošlosti."). Ipak, protagonistica Tee Tulić ne pretvara se u zeleni list, nego odlazi s ocem u ribe, gledati žestinu mora, jer oni se više ničega ne boje. Valovi života ih nose, oni se prepuštaju neživom, jer više nemaju entuzijazma za živi svijet.


Karakaš i Tulić svidjet će se onima koji razmišljaju u stihovima - oni će pronaći utočište u ovakvoj vrsti proze. Ovi nalik meni pomislit će da istina ne može biti onoliko lijepa koliko su lijepe rečenice koje ju otkrivaju, pomislit će da autor krije svoje tame iza blještavih pjesničkih slika, da balansira na granici pretencionizma i pažljivosti dok bira riječi iz jezičnog kataloga. Oni će možda poželjeti dugu i složenu, realnu rečenicu, onu koju čitaš u tišini, na kuhinjskom stolu, iz sigurnosti svog stana (prozori su zatvoreni!), onu na koju su navikli njihovi, od zbilje satkani, umovi. Poželjet će, ali će, nakon čitanja poezije u prozi, još dugo sanjati u stihovima, bježeći od svojih duša, nespremnih za valove bijesnog mora.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...