Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu.
Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Dragoš) obraduju poklonu, one brinu da se prije spavanja čitaju najljepše božićne priče, one brinu da stan miriši na cimet i čokoladu, one brinu da dani budu ispunjeni druženjima s prijateljima, a da večeri budu rezervirane za filmske projekcije ("Aljaska", "Svi psi idu u nebo", "E.T.", "Jack Frost", "Vlak u snijegu" i "Grinch" neki su od mojih izbora) uz kokice. Tate su logistička i moralna podrška, mora im se priznati, ali mame su nadležne za strategiju, njihov mozak nikad ne spava - mame brinu o sreći. No, na kraju dana, ponekad mame uplakane čučnu kraj pećnice i čekaju da se ispeče ta zadnja tura kolača za školski sajam koji se nikad neće ni održati, a djeca dobiju vrijednu životnu lekciju - nemoguće je neprestano biti sretan, a pokušavati svakodnevno usrećiti sve oko sebe strašno je iscrpljujuće.
 |
| Djedov brk |
Majčinstvo predstavlja neprestano balansiranje između krajnje nezrelog i krajnje odgovornog ponašanja - voljela bih ja jutra provesti u pidžami, da u miru i tišini pogledam crtić (zgodan je Netflixov "This Christmas" za koji je Ed Sheeran napisao pjesmu, a ne bi bilo loše ni pogledati "Božić Charlieja Browna"), ili pročitam neku od zgoda Krta, Vodenštakora, ludog Žapca i Jazavca ili, pak, obitelji Mumina, a onda se sjetim da moram djeci (koja danima, otkad su gledala "Vlak u snijegu", povazdan višeglasno pjevaju "Kokotiček lepo poje" i kidaju mi živce) pedeset puta ponoviti da se obuku i operu zube, razdvajati ih posvađane, miriti i opominjati, pripremiti doručak, ručak i pokoju jezikovu juhu, i, k vragu, još i to, otići na posao i donositi odluke i o tuđim životima, kao da mi o mojem nije dovoljno. Umjesto da širim radosnu vijest, širim samo nervozu, čini mi se. Možda sam ipak trebala organizirati kakvo putovanje, ili obiteljsko fotografiranje ili susret s Djedom Mrazom, nešto čarobno što bi djeca pamtila, umjesto da pamte živčanu i umornu mamu?
"Što čovjeku treba da bi bio sretan? Što tebe čini sretnom?" pitala sam Franku, očajna, kad su već djeca stručnjaci za takvu vrstu emocija. "Obitelj! Prijatelji! Škola!" odgovorila je spremno, dodajući da je sretno dijete, ali da oko nje ima i namrgođene djece ("Ne vole svi školu, znaš") i namrgođenih ljudi. "A što njima treba, da ne budu namrgođeni? Što tebe razveseli kad si namrgođena?" "Ti!" rekla je i zagrlila me. "Grljenjeeee!" pridružio joj se i Juraj.
Možda bismo za predsjednika države trebali izabrati dijete - dječja mudrost redovito me ostavlja bez teksta.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)