Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za Plavom pticom

Posljednje nedjelje u godini probudila sam se čangrizava - svi ti pogledi unatrag i sva ta preispitivanja protekle godine učinila su me nervoznom. Naime, učinilo mi se da, koliko god se trudimo stvoriti lijepe uspomene, oni manje lijepi događaji ostave gorak okus u našim ustima, kvare ukupan dojam. Koliko god se trudili ispljunuti gorčinu, ona se lijepi za naš jezik i podsjeća nas da se ne smijemo opustiti, da nam sreća lako može odletjeti iz ruku. S tim pelinom na duši, natjerala sam djecu da poslije ručka sjednu pred televizor, uvjerena da će me "Moje pjesme, moji snovi" razveseliti - samo zato jer me dan ranije do suza ganula pjesma Julie Andrews i prave Marije von Trapp ("Edelweiss"), na koju sam naletjela na Facebooku (moj je život jedna velika igra asocijacija, valjda vam je to već jasno).

Iako je djeci najdraža scena filma ona u kojoj Maria s djecom pjeva "Do-re-mi", meni je najdraža scena u kojoj se djeca boje grmljavine, a Maria ih tješi pjesmom "The favorite things". "When the dog bites, when the bee stings, when I'm feeling sad, I simply remember my favorite things and then I don't feel so bad", pjevala je Maria, a identičnim receptom poslužio se i belgijski dramaturg Maurice Maeterlinck, jedini Belgijac koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj drami "Plava ptica". Na pojam "plave ptice" književnost me podsjeća svako malo - mnoga su djela nadahnuta njome jer brojni su autori koji tragaju za njom, tom "velikom tajnom stvari i sreće", za kojom u potragu kreću djevojčica i dječak na nagovor šepave i ćorave vile, i to u vrijeme Božića.


Plava ptica u folkloru mnogih naroda simbol je sreće i blagostanja. Smatrana je i duhovnom životinjom koja vodi prema životu ispunjenom radošću, a čest je pratitelj junaka u bajkama. Onaj tko uoči plavu pticu, treba ju shvatiti kao znak da se prilagodi ljepoti života i prilikama koje ga okružuju, kažu interneti. U svakom slučaju, plava ptica simbol je promjene (Maeterlinck je jedan od zagriženih simbolista), i nekako mi se čini sasvim logičnim da se ova Maeterlinckova knjižica cijelu godinu nalazi na mojoj to-be-read listi, a da sam ju u ruke uzela baš na izmaku godine.

"...nebo je posvuda kad se grlimo."

"Plava ptica" bajkovita je drama u dvanaest slika, koja je u posljednjih sto godina mnogo puta adaptirana za kazalište i film. Glavni likovi djeca su drvosječe, Tytyl i Mytyl, koje vila Citrinela šalje u potragu za Plavom pticom, i to uz pratnju likova kao što su Dijamant, Vatra, Voda, Pas, Mačka, Mlijeko, Šećer, Kruh i dr. Oni Pticu traže i kod preminulih bake i djeda, koji su živi u Zemlji sjećanja dokle god se na njih misli ("Moliti znači sjećati se."), u Šumi, među oživjelim stablima ("Lipina je duša mirna, domaća, srdačna; Bukvina elegantna i žustra; Brezina bijela, suzdržana i nemirna...") i životinjama, u Kraljevstvu budućnosti, gdje prebivaju nerođena djeca. Putem susreću Najkrupnije Sreće Zemlje, "koje se mogu vidjeti prostim okom", Dječje sreće, nemilosrdno Vrijeme, ali i Kućne sreće, koje su mi se najviše svidjele i koje su me nadahnule da razmislim o svojim plavim (krhkim) srećama - onima koje dođu nakon straha i onima koje me čine živom svakog dana. Takvo nježno nadahnuće i bistriji pogled na stvari priželjkivao je vjerojatno i sam Maeterlinck svojim čitateljima (i gledateljima) pišući o neuhvatljivoj Plavoj ptici. Možda zaista nije moguće postići stanje bezbrižne sreće - krilata nam sreća redovito izmiče. Ipak, valja se podsjetiti da ima mašte, ljubavi i radosti i u samoj potrazi, na koju smo od Svjetlosti pozvani. 

"TYLTYL
Čudno je, mama, to je i tvoj glas; ali govoriš ljepše nego doma...

MAJČINSKA LJUBAV
Doma ima mnogo posla i nema vremena. Ali i ono što se ne kaže može se čuti. Sad kad si me vidio, hoćeš li me prepoznati u kućnoj haljini kad se sutra vratiš kući?!"



STRAHOVITE SREĆE
Letjeti
Zauzeti se za sebe
Ostvariti planove
Donijeti odluku
Vratiti se na strašna mjesta
Brinuti o svom zdravlju
Pomiriti se
Vidjeti ljepotu u svakom danu
Moliti za drugoga
Ne ostati svoj

SVAKODNEVNE SREĆE
Zagrljaji
Prijatelji koji te pitaju: "Što čitaš?" i "Kako zubi?"
Muževo pjevanje
Priče za laku noć
Bicikl i glazba u ušima
Kave i razgovori o kupusu
Prijatelji kod kojih si uvijek dobrodošao (i koji su kod tebe uvijek dobrodošli)
Miris lipe u Osijeku
Sunce na prozorčiću
Čitanje na klupici
"Prijatelji" poslijepodne
Dom i susjedstvo
Mamin poziv
Vino, smijeh i retro glazba
Nova knjiga, novi početak


"Na Zemlji ima mnogo više sreća nego što bi čovjek mislio; samo što većinu nikad ne otkrije."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...