Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za Plavom pticom

Posljednje nedjelje u godini probudila sam se čangrizava - svi ti pogledi unatrag i sva ta preispitivanja protekle godine učinila su me nervoznom. Naime, učinilo mi se da, koliko god se trudimo stvoriti lijepe uspomene, oni manje lijepi događaji ostave gorak okus u našim ustima, kvare ukupan dojam. Koliko god se trudili ispljunuti gorčinu, ona se lijepi za naš jezik i podsjeća nas da se ne smijemo opustiti, da nam sreća lako može odletjeti iz ruku. S tim pelinom na duši, natjerala sam djecu da poslije ručka sjednu pred televizor, uvjerena da će me "Moje pjesme, moji snovi" razveseliti - samo zato jer me dan ranije do suza ganula pjesma Julie Andrews i prave Marije von Trapp ("Edelweiss"), na koju sam naletjela na Facebooku (moj je život jedna velika igra asocijacija, valjda vam je to već jasno).

Iako je djeci najdraža scena filma ona u kojoj Maria s djecom pjeva "Do-re-mi", meni je najdraža scena u kojoj se djeca boje grmljavine, a Maria ih tješi pjesmom "The favorite things". "When the dog bites, when the bee stings, when I'm feeling sad, I simply remember my favorite things and then I don't feel so bad", pjevala je Maria, a identičnim receptom poslužio se i belgijski dramaturg Maurice Maeterlinck, jedini Belgijac koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj drami "Plava ptica". Na pojam "plave ptice" književnost me podsjeća svako malo - mnoga su djela nadahnuta njome jer brojni su autori koji tragaju za njom, tom "velikom tajnom stvari i sreće", za kojom u potragu kreću djevojčica i dječak na nagovor šepave i ćorave vile, i to u vrijeme Božića.


Plava ptica u folkloru mnogih naroda simbol je sreće i blagostanja. Smatrana je i duhovnom životinjom koja vodi prema životu ispunjenom radošću, a čest je pratitelj junaka u bajkama. Onaj tko uoči plavu pticu, treba ju shvatiti kao znak da se prilagodi ljepoti života i prilikama koje ga okružuju, kažu interneti. U svakom slučaju, plava ptica simbol je promjene (Maeterlinck je jedan od zagriženih simbolista), i nekako mi se čini sasvim logičnim da se ova Maeterlinckova knjižica cijelu godinu nalazi na mojoj to-be-read listi, a da sam ju u ruke uzela baš na izmaku godine.

"...nebo je posvuda kad se grlimo."

"Plava ptica" bajkovita je drama u dvanaest slika, koja je u posljednjih sto godina mnogo puta adaptirana za kazalište i film. Glavni likovi djeca su drvosječe, Tytyl i Mytyl, koje vila Citrinela šalje u potragu za Plavom pticom, i to uz pratnju likova kao što su Dijamant, Vatra, Voda, Pas, Mačka, Mlijeko, Šećer, Kruh i dr. Oni Pticu traže i kod preminulih bake i djeda, koji su živi u Zemlji sjećanja dokle god se na njih misli ("Moliti znači sjećati se."), u Šumi, među oživjelim stablima ("Lipina je duša mirna, domaća, srdačna; Bukvina elegantna i žustra; Brezina bijela, suzdržana i nemirna...") i životinjama, u Kraljevstvu budućnosti, gdje prebivaju nerođena djeca. Putem susreću Najkrupnije Sreće Zemlje, "koje se mogu vidjeti prostim okom", Dječje sreće, nemilosrdno Vrijeme, ali i Kućne sreće, koje su mi se najviše svidjele i koje su me nadahnule da razmislim o svojim plavim (krhkim) srećama - onima koje dođu nakon straha i onima koje me čine živom svakog dana. Takvo nježno nadahnuće i bistriji pogled na stvari priželjkivao je vjerojatno i sam Maeterlinck svojim čitateljima (i gledateljima) pišući o neuhvatljivoj Plavoj ptici. Možda zaista nije moguće postići stanje bezbrižne sreće - krilata nam sreća redovito izmiče. Ipak, valja se podsjetiti da ima mašte, ljubavi i radosti i u samoj potrazi, na koju smo od Svjetlosti pozvani. 

"TYLTYL
Čudno je, mama, to je i tvoj glas; ali govoriš ljepše nego doma...

MAJČINSKA LJUBAV
Doma ima mnogo posla i nema vremena. Ali i ono što se ne kaže može se čuti. Sad kad si me vidio, hoćeš li me prepoznati u kućnoj haljini kad se sutra vratiš kući?!"



STRAHOVITE SREĆE
Letjeti
Zauzeti se za sebe
Ostvariti planove
Donijeti odluku
Vratiti se na strašna mjesta
Brinuti o svom zdravlju
Pomiriti se
Vidjeti ljepotu u svakom danu
Moliti za drugoga
Ne ostati svoj

SVAKODNEVNE SREĆE
Zagrljaji
Prijatelji koji te pitaju: "Što čitaš?" i "Kako zubi?"
Muževo pjevanje
Priče za laku noć
Bicikl i glazba u ušima
Kave i razgovori o kupusu
Prijatelji kod kojih si uvijek dobrodošao (i koji su kod tebe uvijek dobrodošli)
Miris lipe u Osijeku
Sunce na prozorčiću
Čitanje na klupici
"Prijatelji" poslijepodne
Dom i susjedstvo
Mamin poziv
Vino, smijeh i retro glazba
Nova knjiga, novi početak


"Na Zemlji ima mnogo više sreća nego što bi čovjek mislio; samo što većinu nikad ne otkrije."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...