Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za Plavom pticom

Posljednje nedjelje u godini probudila sam se čangrizava - svi ti pogledi unatrag i sva ta preispitivanja protekle godine učinila su me nervoznom. Naime, učinilo mi se da, koliko god se trudimo stvoriti lijepe uspomene, oni manje lijepi događaji ostave gorak okus u našim ustima, kvare ukupan dojam. Koliko god se trudili ispljunuti gorčinu, ona se lijepi za naš jezik i podsjeća nas da se ne smijemo opustiti, da nam sreća lako može odletjeti iz ruku. S tim pelinom na duši, natjerala sam djecu da poslije ručka sjednu pred televizor, uvjerena da će me "Moje pjesme, moji snovi" razveseliti - samo zato jer me dan ranije do suza ganula pjesma Julie Andrews i prave Marije von Trapp ("Edelweiss"), na koju sam naletjela na Facebooku (moj je život jedna velika igra asocijacija, valjda vam je to već jasno).

Iako je djeci najdraža scena filma ona u kojoj Maria s djecom pjeva "Do-re-mi", meni je najdraža scena u kojoj se djeca boje grmljavine, a Maria ih tješi pjesmom "The favorite things". "When the dog bites, when the bee stings, when I'm feeling sad, I simply remember my favorite things and then I don't feel so bad", pjevala je Maria, a identičnim receptom poslužio se i belgijski dramaturg Maurice Maeterlinck, jedini Belgijac koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj drami "Plava ptica". Na pojam "plave ptice" književnost me podsjeća svako malo - mnoga su djela nadahnuta njome jer brojni su autori koji tragaju za njom, tom "velikom tajnom stvari i sreće", za kojom u potragu kreću djevojčica i dječak na nagovor šepave i ćorave vile, i to u vrijeme Božića.


Plava ptica u folkloru mnogih naroda simbol je sreće i blagostanja. Smatrana je i duhovnom životinjom koja vodi prema životu ispunjenom radošću, a čest je pratitelj junaka u bajkama. Onaj tko uoči plavu pticu, treba ju shvatiti kao znak da se prilagodi ljepoti života i prilikama koje ga okružuju, kažu interneti. U svakom slučaju, plava ptica simbol je promjene (Maeterlinck je jedan od zagriženih simbolista), i nekako mi se čini sasvim logičnim da se ova Maeterlinckova knjižica cijelu godinu nalazi na mojoj to-be-read listi, a da sam ju u ruke uzela baš na izmaku godine.

"...nebo je posvuda kad se grlimo."

"Plava ptica" bajkovita je drama u dvanaest slika, koja je u posljednjih sto godina mnogo puta adaptirana za kazalište i film. Glavni likovi djeca su drvosječe, Tytyl i Mytyl, koje vila Citrinela šalje u potragu za Plavom pticom, i to uz pratnju likova kao što su Dijamant, Vatra, Voda, Pas, Mačka, Mlijeko, Šećer, Kruh i dr. Oni Pticu traže i kod preminulih bake i djeda, koji su živi u Zemlji sjećanja dokle god se na njih misli ("Moliti znači sjećati se."), u Šumi, među oživjelim stablima ("Lipina je duša mirna, domaća, srdačna; Bukvina elegantna i žustra; Brezina bijela, suzdržana i nemirna...") i životinjama, u Kraljevstvu budućnosti, gdje prebivaju nerođena djeca. Putem susreću Najkrupnije Sreće Zemlje, "koje se mogu vidjeti prostim okom", Dječje sreće, nemilosrdno Vrijeme, ali i Kućne sreće, koje su mi se najviše svidjele i koje su me nadahnule da razmislim o svojim plavim (krhkim) srećama - onima koje dođu nakon straha i onima koje me čine živom svakog dana. Takvo nježno nadahnuće i bistriji pogled na stvari priželjkivao je vjerojatno i sam Maeterlinck svojim čitateljima (i gledateljima) pišući o neuhvatljivoj Plavoj ptici. Možda zaista nije moguće postići stanje bezbrižne sreće - krilata nam sreća redovito izmiče. Ipak, valja se podsjetiti da ima mašte, ljubavi i radosti i u samoj potrazi, na koju smo od Svjetlosti pozvani. 

"TYLTYL
Čudno je, mama, to je i tvoj glas; ali govoriš ljepše nego doma...

MAJČINSKA LJUBAV
Doma ima mnogo posla i nema vremena. Ali i ono što se ne kaže može se čuti. Sad kad si me vidio, hoćeš li me prepoznati u kućnoj haljini kad se sutra vratiš kući?!"



STRAHOVITE SREĆE
Letjeti
Zauzeti se za sebe
Ostvariti planove
Donijeti odluku
Vratiti se na strašna mjesta
Brinuti o svom zdravlju
Pomiriti se
Vidjeti ljepotu u svakom danu
Moliti za drugoga
Ne ostati svoj

SVAKODNEVNE SREĆE
Zagrljaji
Prijatelji koji te pitaju: "Što čitaš?" i "Kako zubi?"
Muževo pjevanje
Priče za laku noć
Bicikl i glazba u ušima
Kave i razgovori o kupusu
Prijatelji kod kojih si uvijek dobrodošao (i koji su kod tebe uvijek dobrodošli)
Miris lipe u Osijeku
Sunce na prozorčiću
Čitanje na klupici
"Prijatelji" poslijepodne
Dom i susjedstvo
Mamin poziv
Vino, smijeh i retro glazba
Nova knjiga, novi početak


"Na Zemlji ima mnogo više sreća nego što bi čovjek mislio; samo što većinu nikad ne otkrije."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...