Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za Plavom pticom

Posljednje nedjelje u godini probudila sam se čangrizava - svi ti pogledi unatrag i sva ta preispitivanja protekle godine učinila su me nervoznom. Naime, učinilo mi se da, koliko god se trudimo stvoriti lijepe uspomene, oni manje lijepi događaji ostave gorak okus u našim ustima, kvare ukupan dojam. Koliko god se trudili ispljunuti gorčinu, ona se lijepi za naš jezik i podsjeća nas da se ne smijemo opustiti, da nam sreća lako može odletjeti iz ruku. S tim pelinom na duši, natjerala sam djecu da poslije ručka sjednu pred televizor, uvjerena da će me "Moje pjesme, moji snovi" razveseliti - samo zato jer me dan ranije do suza ganula pjesma Julie Andrews i prave Marije von Trapp ("Edelweiss"), na koju sam naletjela na Facebooku (moj je život jedna velika igra asocijacija, valjda vam je to već jasno).

Iako je djeci najdraža scena filma ona u kojoj Maria s djecom pjeva "Do-re-mi", meni je najdraža scena u kojoj se djeca boje grmljavine, a Maria ih tješi pjesmom "The favorite things". "When the dog bites, when the bee stings, when I'm feeling sad, I simply remember my favorite things and then I don't feel so bad", pjevala je Maria, a identičnim receptom poslužio se i belgijski dramaturg Maurice Maeterlinck, jedini Belgijac koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj drami "Plava ptica". Na pojam "plave ptice" književnost me podsjeća svako malo - mnoga su djela nadahnuta njome jer brojni su autori koji tragaju za njom, tom "velikom tajnom stvari i sreće", za kojom u potragu kreću djevojčica i dječak na nagovor šepave i ćorave vile, i to u vrijeme Božića.


Plava ptica u folkloru mnogih naroda simbol je sreće i blagostanja. Smatrana je i duhovnom životinjom koja vodi prema životu ispunjenom radošću, a čest je pratitelj junaka u bajkama. Onaj tko uoči plavu pticu, treba ju shvatiti kao znak da se prilagodi ljepoti života i prilikama koje ga okružuju, kažu interneti. U svakom slučaju, plava ptica simbol je promjene (Maeterlinck je jedan od zagriženih simbolista), i nekako mi se čini sasvim logičnim da se ova Maeterlinckova knjižica cijelu godinu nalazi na mojoj to-be-read listi, a da sam ju u ruke uzela baš na izmaku godine.

"...nebo je posvuda kad se grlimo."

"Plava ptica" bajkovita je drama u dvanaest slika, koja je u posljednjih sto godina mnogo puta adaptirana za kazalište i film. Glavni likovi djeca su drvosječe, Tytyl i Mytyl, koje vila Citrinela šalje u potragu za Plavom pticom, i to uz pratnju likova kao što su Dijamant, Vatra, Voda, Pas, Mačka, Mlijeko, Šećer, Kruh i dr. Oni Pticu traže i kod preminulih bake i djeda, koji su živi u Zemlji sjećanja dokle god se na njih misli ("Moliti znači sjećati se."), u Šumi, među oživjelim stablima ("Lipina je duša mirna, domaća, srdačna; Bukvina elegantna i žustra; Brezina bijela, suzdržana i nemirna...") i životinjama, u Kraljevstvu budućnosti, gdje prebivaju nerođena djeca. Putem susreću Najkrupnije Sreće Zemlje, "koje se mogu vidjeti prostim okom", Dječje sreće, nemilosrdno Vrijeme, ali i Kućne sreće, koje su mi se najviše svidjele i koje su me nadahnule da razmislim o svojim plavim (krhkim) srećama - onima koje dođu nakon straha i onima koje me čine živom svakog dana. Takvo nježno nadahnuće i bistriji pogled na stvari priželjkivao je vjerojatno i sam Maeterlinck svojim čitateljima (i gledateljima) pišući o neuhvatljivoj Plavoj ptici. Možda zaista nije moguće postići stanje bezbrižne sreće - krilata nam sreća redovito izmiče. Ipak, valja se podsjetiti da ima mašte, ljubavi i radosti i u samoj potrazi, na koju smo od Svjetlosti pozvani. 

"TYLTYL
Čudno je, mama, to je i tvoj glas; ali govoriš ljepše nego doma...

MAJČINSKA LJUBAV
Doma ima mnogo posla i nema vremena. Ali i ono što se ne kaže može se čuti. Sad kad si me vidio, hoćeš li me prepoznati u kućnoj haljini kad se sutra vratiš kući?!"



STRAHOVITE SREĆE
Letjeti
Zauzeti se za sebe
Ostvariti planove
Donijeti odluku
Vratiti se na strašna mjesta
Brinuti o svom zdravlju
Pomiriti se
Vidjeti ljepotu u svakom danu
Moliti za drugoga
Ne ostati svoj

SVAKODNEVNE SREĆE
Zagrljaji
Prijatelji koji te pitaju: "Što čitaš?" i "Kako zubi?"
Muževo pjevanje
Priče za laku noć
Bicikl i glazba u ušima
Kave i razgovori o kupusu
Prijatelji kod kojih si uvijek dobrodošao (i koji su kod tebe uvijek dobrodošli)
Miris lipe u Osijeku
Sunce na prozorčiću
Čitanje na klupici
"Prijatelji" poslijepodne
Dom i susjedstvo
Mamin poziv
Vino, smijeh i retro glazba
Nova knjiga, novi početak


"Na Zemlji ima mnogo više sreća nego što bi čovjek mislio; samo što većinu nikad ne otkrije."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...