Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte.


Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od "Znaš da nema bliže"), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvijek govoril, kak da ignorira svet u kojem je prvo pravilo ponašanja - ne talasaj. Znal je japa da bo me moj jezik u životu puno koštal, pa ne razmem kaj me nej ostavil da bar v njegovoj hiži živim vu miru. Novakova profa, baš kakti i mladi policajac (znaju to i ptice na grani - lik je nadahnut stvarnim čovekom), usudil se na svom radnom mestu veliti kaj misli. Zamisli si to. U svijetu u kojem se vsi kunejo u tolerancijo, demokracijo, pravo govora i druge vekše reči, ti mladi nadobudni ljudi vupali su se menjati svet, voščili so da njihova zajednica bode bola neg kak je bila. Zamisli si to. Te je mel vupeša, trebali bi mi reć. Ali, ne - te je mel jezičinu, rekli su ljudi. Nej čudo da je ovaj Novakov roman takvi hit, vsi so se s jezičinom prepoznali. Vsi smo se mi jednom opekli, rekli nekaj kaj ne smemo. Samo, nismo bili taki tutleki, zavezali smo gubicu na vreme. Dobili smo po prstima, jadali se u svoja četiri zida, potražili pomoć psihologa, počeli piti anitidepresive kak bombone, dobili čir na želucu. To kod nas zoveju odrastanje, sazrevanje. Kak je to nekaj poželjno, neki cilj vsakog čoveka. Novakovi su likovi išli do kraja, za istino, za pravico, kaj je razumljivo, jer oni su mladi, nema tu puno za zatepsti. Išli do kraja, zatepli vse, iskali bijeg, vsaki na svoj način. Bil sam im zavidna, ali sem plakala gledajući predstavu (i strašno mi je smetal kad bi se neko nasmijao, jer meni v toj predstavi nej bil smešno baš nikaj!), znajuć da za takve nema hepienda. Znajuć da ne smijem više reči kaj mislim, da ne smijem zajebat, jer sad sem dužnosnik, ne morem si to priuštit - imam režije, imam decu. Šta sem rekel, rekel sem. Jezičina, mir.


JAPA
Čiji si ti brat? Kaj se delaš ko da ne znaš kaj se događalo?!
MARLI
(digne pogled)
Nemam pojma kaj je delo i de je bio zadnjih pol leta. I ti znaš kak i zakaj smo se posvadili, svi smo bili skupa tu.
JAPA
Itekak se dobro zmislim! Rođenog brata si napal kaj da je...
MARLI
Reko sem mu ka on z svojih dvajsti let ne bo dobro prejšo ako bo se svadio i glumio frajera i falio se kak bo on postojalo dopelo v red, makar mu to bilo zadnje...
JAPA
Čuješ kaj si ve reko?! Makar mu bilo zadnje...

Marli cokne jezikom, okrene očima. Japa ga udara šakom u lice, Istvud, Župnik i Seka odguravaju ga od Marlija, koji i dalje stoji nepomično.

JAPA
Kaj obračaš z očemi, pizda ti materina? Brata su ti zaklali, govno jeno! Smrad prokleti!

Japa odbija sjesti za stol, pa ga Župnik i Istvud vlastitom težinom pritišću uza zid."

Kristiana Novaka volimo jer je njegovo pisanje kak igra - linearno pisanje iz jedne perspektive bil bi mu predosadno. U "Slučaju vlastite pogibelji" priča too-cool-for-school-profe, koja je blehnula pred svojim učenicima nekaj kaj nej smela, pisana je iz prvog lica jednine, u ispovjednom tonu prosečnog (međimurskog) milenijalca, a priča o Marliju, bratu policajca, koji je pronađen mrtav mesec dni nakon kaj je je optužil pol svoje postaje za korupcijo, ispisana je u obliku scenarija, i to na međimurskoj kajkavštini. Upravo te dvije (uvjerljive!) događajne linije pravo su osvježenje za naše sive moždane stanice, čak i nama, štokavcima - nej čudo kaj je Kristian Novak za ovaj roman dobil Nagradu Vladimir Nazor, baš neki den. Roman sam zela v ruke dan nakon predstave u izvedbi HNK Varaždin, i, koliko vidim, Ivan Plazibat je reduciral priču na najbitnije likove i ponudio izvrsna scenska rješenja za prikaz dvije narativne linije. Izvanredni glumci (ali svi do jednog... Cindriću sem štela buuuuuat kad je naposletku izašel pred publiku, toliko je bil uvjerljiv!) i dramatična, ali dinamična priča o onima ki zginu pošteno v ovoj našoj jadnoj domovini (zanimljivo, rijetko koji pisac u nas takve vidi kakti likove vrijedne pažnje) tri sata su me držali napetom, a o predstavi, evo, još uvek pripovedam i denes. Pogodil me z temom, kaj reči, u vražju mater. Na kraju predstave sem se štela dići, napravit stending ovejšn, al bil mi neugodno, kam bom sad, tko sem ja da kažem kaj je za stending ovejšn. A jebiga, takvi smo mi, Hrvati, imamo jezičinu samo kad ne treba. Sorry, Kristiane Novače - nije da nisi zaslužio.

"- Ideš, tak sam si i mislila. Javi se odmah svom doktoru da ti napiše barem ovaj tjedan i drugi do srijede, pa budemo vidli kaj dalje. A odmah nakon doktora si najdi najboljeg odvjetnika kojeg moreš platiti...
- Ali ja nemam kaj skrivati!
- To kaj si sad rekla je vrhunski dokaz da ga trebaš. Reši se te svoje umišljene intelektualne superiorsnosti, prestalo je biti simpatično, to ti je moj zadnji dobronamjerni savjet. Trebaš nekoga tko bude umjesto tebe govorio, pametnjakovička, jer ti svaki put kad zineš, zakopaš se dublje.
Nekoliko trenutaka tišin, čekam da nam se objema smiri i uskladi disanje, pa kažem:
- Evo, sad iz savršene žablje perspektive i uz puno poštovanje prema školi i vama, koju sam imala od prvog dana i imat ću i dalje: kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze?
- Joj, daj. A koju istinu?
- Vi sami neprestano govorite o tome kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, par godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titracije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda...
Ravnateljica naprasno ustane, daje mi znak rukom da učinim isto.
- Znaš kaj, mala, nemam ti ja volje ni vremena za prodištvo. Ako itko podržava sve vas nove, dok ste u naponu snage, ja sam. Al sad vidim da ovi stariji...jednostavno skuže kad delaju više štete nego koristi. A ti s ovom trenutku ništ ne kužiš. Ovo ti sad zadnji put velim: Začepi. Zovi doktora, zovi odvjetnika. Pusti njega da govori umjesto tebe."



[Ispričavam se na psovkama, one su tu da se malo ufurate u Novakov stil, a ispričavam se i svim kajkavcima na ovom osvrtu - moram reći da sam ja slavonska štokavka koja nema osjećaj za narječja, koliko god voli književnost i igre riječima. Naime, meni i za Gruntovčane trebaju titlovi i zbog toga sam odvajkada ismijavana u svojoj dragoj familiji. Ovaj osvrt rezultat je trenutne inspiracije, jer tu noć, nakon odgledane predstave, nisam mogla spavati - pa sam se poigrala s internetskim rječnicima. Ako to ne govori o dojmu kojeg je ovo djelo ostavilo na mene... a onda v rit vse.]

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...