Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte.


Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od "Znaš da nema bliže"), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvijek govoril, kak da ignorira svet u kojem je prvo pravilo ponašanja - ne talasaj. Znal je japa da bo me moj jezik u životu puno koštal, pa ne razmem kaj me nej ostavil da bar v njegovoj hiži živim vu miru. Novakova profa, baš kakti i mladi policajac (znaju to i ptice na grani - lik je nadahnut stvarnim čovekom), usudil se na svom radnom mestu veliti kaj misli. Zamisli si to. U svijetu u kojem se vsi kunejo u tolerancijo, demokracijo, pravo govora i druge vekše reči, ti mladi nadobudni ljudi vupali su se menjati svet, voščili so da njihova zajednica bode bola neg kak je bila. Zamisli si to. Te je mel vupeša, trebali bi mi reć. Ali, ne - te je mel jezičinu, rekli su ljudi. Nej čudo da je ovaj Novakov roman takvi hit, vsi so se s jezičinom prepoznali. Vsi smo se mi jednom opekli, rekli nekaj kaj ne smemo. Samo, nismo bili taki tutleki, zavezali smo gubicu na vreme. Dobili smo po prstima, jadali se u svoja četiri zida, potražili pomoć psihologa, počeli piti anitidepresive kak bombone, dobili čir na želucu. To kod nas zoveju odrastanje, sazrevanje. Kak je to nekaj poželjno, neki cilj vsakog čoveka. Novakovi su likovi išli do kraja, za istino, za pravico, kaj je razumljivo, jer oni su mladi, nema tu puno za zatepsti. Išli do kraja, zatepli vse, iskali bijeg, vsaki na svoj način. Bil sam im zavidna, ali sem plakala gledajući predstavu (i strašno mi je smetal kad bi se neko nasmijao, jer meni v toj predstavi nej bil smešno baš nikaj!), znajuć da za takve nema hepienda. Znajuć da ne smijem više reči kaj mislim, da ne smijem zajebat, jer sad sem dužnosnik, ne morem si to priuštit - imam režije, imam decu. Šta sem rekel, rekel sem. Jezičina, mir.


JAPA
Čiji si ti brat? Kaj se delaš ko da ne znaš kaj se događalo?!
MARLI
(digne pogled)
Nemam pojma kaj je delo i de je bio zadnjih pol leta. I ti znaš kak i zakaj smo se posvadili, svi smo bili skupa tu.
JAPA
Itekak se dobro zmislim! Rođenog brata si napal kaj da je...
MARLI
Reko sem mu ka on z svojih dvajsti let ne bo dobro prejšo ako bo se svadio i glumio frajera i falio se kak bo on postojalo dopelo v red, makar mu to bilo zadnje...
JAPA
Čuješ kaj si ve reko?! Makar mu bilo zadnje...

Marli cokne jezikom, okrene očima. Japa ga udara šakom u lice, Istvud, Župnik i Seka odguravaju ga od Marlija, koji i dalje stoji nepomično.

JAPA
Kaj obračaš z očemi, pizda ti materina? Brata su ti zaklali, govno jeno! Smrad prokleti!

Japa odbija sjesti za stol, pa ga Župnik i Istvud vlastitom težinom pritišću uza zid."

Kristiana Novaka volimo jer je njegovo pisanje kak igra - linearno pisanje iz jedne perspektive bil bi mu predosadno. U "Slučaju vlastite pogibelji" priča too-cool-for-school-profe, koja je blehnula pred svojim učenicima nekaj kaj nej smela, pisana je iz prvog lica jednine, u ispovjednom tonu prosečnog (međimurskog) milenijalca, a priča o Marliju, bratu policajca, koji je pronađen mrtav mesec dni nakon kaj je je optužil pol svoje postaje za korupcijo, ispisana je u obliku scenarija, i to na međimurskoj kajkavštini. Upravo te dvije (uvjerljive!) događajne linije pravo su osvježenje za naše sive moždane stanice, čak i nama, štokavcima - nej čudo kaj je Kristian Novak za ovaj roman dobil Nagradu Vladimir Nazor, baš neki den. Roman sam zela v ruke dan nakon predstave u izvedbi HNK Varaždin, i, koliko vidim, Ivan Plazibat je reduciral priču na najbitnije likove i ponudio izvrsna scenska rješenja za prikaz dvije narativne linije. Izvanredni glumci (ali svi do jednog... Cindriću sem štela buuuuuat kad je naposletku izašel pred publiku, toliko je bil uvjerljiv!) i dramatična, ali dinamična priča o onima ki zginu pošteno v ovoj našoj jadnoj domovini (zanimljivo, rijetko koji pisac u nas takve vidi kakti likove vrijedne pažnje) tri sata su me držali napetom, a o predstavi, evo, još uvek pripovedam i denes. Pogodil me z temom, kaj reči, u vražju mater. Na kraju predstave sem se štela dići, napravit stending ovejšn, al bil mi neugodno, kam bom sad, tko sem ja da kažem kaj je za stending ovejšn. A jebiga, takvi smo mi, Hrvati, imamo jezičinu samo kad ne treba. Sorry, Kristiane Novače - nije da nisi zaslužio.

"- Ideš, tak sam si i mislila. Javi se odmah svom doktoru da ti napiše barem ovaj tjedan i drugi do srijede, pa budemo vidli kaj dalje. A odmah nakon doktora si najdi najboljeg odvjetnika kojeg moreš platiti...
- Ali ja nemam kaj skrivati!
- To kaj si sad rekla je vrhunski dokaz da ga trebaš. Reši se te svoje umišljene intelektualne superiorsnosti, prestalo je biti simpatično, to ti je moj zadnji dobronamjerni savjet. Trebaš nekoga tko bude umjesto tebe govorio, pametnjakovička, jer ti svaki put kad zineš, zakopaš se dublje.
Nekoliko trenutaka tišin, čekam da nam se objema smiri i uskladi disanje, pa kažem:
- Evo, sad iz savršene žablje perspektive i uz puno poštovanje prema školi i vama, koju sam imala od prvog dana i imat ću i dalje: kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze?
- Joj, daj. A koju istinu?
- Vi sami neprestano govorite o tome kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, par godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titracije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda...
Ravnateljica naprasno ustane, daje mi znak rukom da učinim isto.
- Znaš kaj, mala, nemam ti ja volje ni vremena za prodištvo. Ako itko podržava sve vas nove, dok ste u naponu snage, ja sam. Al sad vidim da ovi stariji...jednostavno skuže kad delaju više štete nego koristi. A ti s ovom trenutku ništ ne kužiš. Ovo ti sad zadnji put velim: Začepi. Zovi doktora, zovi odvjetnika. Pusti njega da govori umjesto tebe."



[Ispričavam se na psovkama, one su tu da se malo ufurate u Novakov stil, a ispričavam se i svim kajkavcima na ovom osvrtu - moram reći da sam ja slavonska štokavka koja nema osjećaj za narječja, koliko god voli književnost i igre riječima. Naime, meni i za Gruntovčane trebaju titlovi i zbog toga sam odvajkada ismijavana u svojoj dragoj familiji. Ovaj osvrt rezultat je trenutne inspiracije, jer tu noć, nakon odgledane predstave, nisam mogla spavati - pa sam se poigrala s internetskim rječnicima. Ako to ne govori o dojmu kojeg je ovo djelo ostavilo na mene... a onda v rit vse.]

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...