Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte.


Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od "Znaš da nema bliže"), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvijek govoril, kak da ignorira svet u kojem je prvo pravilo ponašanja - ne talasaj. Znal je japa da bo me moj jezik u životu puno koštal, pa ne razmem kaj me nej ostavil da bar v njegovoj hiži živim vu miru. Novakova profa, baš kakti i mladi policajac (znaju to i ptice na grani - lik je nadahnut stvarnim čovekom), usudil se na svom radnom mestu veliti kaj misli. Zamisli si to. U svijetu u kojem se vsi kunejo u tolerancijo, demokracijo, pravo govora i druge vekše reči, ti mladi nadobudni ljudi vupali su se menjati svet, voščili so da njihova zajednica bode bola neg kak je bila. Zamisli si to. Te je mel vupeša, trebali bi mi reć. Ali, ne - te je mel jezičinu, rekli su ljudi. Nej čudo da je ovaj Novakov roman takvi hit, vsi so se s jezičinom prepoznali. Vsi smo se mi jednom opekli, rekli nekaj kaj ne smemo. Samo, nismo bili taki tutleki, zavezali smo gubicu na vreme. Dobili smo po prstima, jadali se u svoja četiri zida, potražili pomoć psihologa, počeli piti anitidepresive kak bombone, dobili čir na želucu. To kod nas zoveju odrastanje, sazrevanje. Kak je to nekaj poželjno, neki cilj vsakog čoveka. Novakovi su likovi išli do kraja, za istino, za pravico, kaj je razumljivo, jer oni su mladi, nema tu puno za zatepsti. Išli do kraja, zatepli vse, iskali bijeg, vsaki na svoj način. Bil sam im zavidna, ali sem plakala gledajući predstavu (i strašno mi je smetal kad bi se neko nasmijao, jer meni v toj predstavi nej bil smešno baš nikaj!), znajuć da za takve nema hepienda. Znajuć da ne smijem više reči kaj mislim, da ne smijem zajebat, jer sad sem dužnosnik, ne morem si to priuštit - imam režije, imam decu. Šta sem rekel, rekel sem. Jezičina, mir.


JAPA
Čiji si ti brat? Kaj se delaš ko da ne znaš kaj se događalo?!
MARLI
(digne pogled)
Nemam pojma kaj je delo i de je bio zadnjih pol leta. I ti znaš kak i zakaj smo se posvadili, svi smo bili skupa tu.
JAPA
Itekak se dobro zmislim! Rođenog brata si napal kaj da je...
MARLI
Reko sem mu ka on z svojih dvajsti let ne bo dobro prejšo ako bo se svadio i glumio frajera i falio se kak bo on postojalo dopelo v red, makar mu to bilo zadnje...
JAPA
Čuješ kaj si ve reko?! Makar mu bilo zadnje...

Marli cokne jezikom, okrene očima. Japa ga udara šakom u lice, Istvud, Župnik i Seka odguravaju ga od Marlija, koji i dalje stoji nepomično.

JAPA
Kaj obračaš z očemi, pizda ti materina? Brata su ti zaklali, govno jeno! Smrad prokleti!

Japa odbija sjesti za stol, pa ga Župnik i Istvud vlastitom težinom pritišću uza zid."

Kristiana Novaka volimo jer je njegovo pisanje kak igra - linearno pisanje iz jedne perspektive bil bi mu predosadno. U "Slučaju vlastite pogibelji" priča too-cool-for-school-profe, koja je blehnula pred svojim učenicima nekaj kaj nej smela, pisana je iz prvog lica jednine, u ispovjednom tonu prosečnog (međimurskog) milenijalca, a priča o Marliju, bratu policajca, koji je pronađen mrtav mesec dni nakon kaj je je optužil pol svoje postaje za korupcijo, ispisana je u obliku scenarija, i to na međimurskoj kajkavštini. Upravo te dvije (uvjerljive!) događajne linije pravo su osvježenje za naše sive moždane stanice, čak i nama, štokavcima - nej čudo kaj je Kristian Novak za ovaj roman dobil Nagradu Vladimir Nazor, baš neki den. Roman sam zela v ruke dan nakon predstave u izvedbi HNK Varaždin, i, koliko vidim, Ivan Plazibat je reduciral priču na najbitnije likove i ponudio izvrsna scenska rješenja za prikaz dvije narativne linije. Izvanredni glumci (ali svi do jednog... Cindriću sem štela buuuuuat kad je naposletku izašel pred publiku, toliko je bil uvjerljiv!) i dramatična, ali dinamična priča o onima ki zginu pošteno v ovoj našoj jadnoj domovini (zanimljivo, rijetko koji pisac u nas takve vidi kakti likove vrijedne pažnje) tri sata su me držali napetom, a o predstavi, evo, još uvek pripovedam i denes. Pogodil me z temom, kaj reči, u vražju mater. Na kraju predstave sem se štela dići, napravit stending ovejšn, al bil mi neugodno, kam bom sad, tko sem ja da kažem kaj je za stending ovejšn. A jebiga, takvi smo mi, Hrvati, imamo jezičinu samo kad ne treba. Sorry, Kristiane Novače - nije da nisi zaslužio.

"- Ideš, tak sam si i mislila. Javi se odmah svom doktoru da ti napiše barem ovaj tjedan i drugi do srijede, pa budemo vidli kaj dalje. A odmah nakon doktora si najdi najboljeg odvjetnika kojeg moreš platiti...
- Ali ja nemam kaj skrivati!
- To kaj si sad rekla je vrhunski dokaz da ga trebaš. Reši se te svoje umišljene intelektualne superiorsnosti, prestalo je biti simpatično, to ti je moj zadnji dobronamjerni savjet. Trebaš nekoga tko bude umjesto tebe govorio, pametnjakovička, jer ti svaki put kad zineš, zakopaš se dublje.
Nekoliko trenutaka tišin, čekam da nam se objema smiri i uskladi disanje, pa kažem:
- Evo, sad iz savršene žablje perspektive i uz puno poštovanje prema školi i vama, koju sam imala od prvog dana i imat ću i dalje: kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze?
- Joj, daj. A koju istinu?
- Vi sami neprestano govorite o tome kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, par godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titracije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda...
Ravnateljica naprasno ustane, daje mi znak rukom da učinim isto.
- Znaš kaj, mala, nemam ti ja volje ni vremena za prodištvo. Ako itko podržava sve vas nove, dok ste u naponu snage, ja sam. Al sad vidim da ovi stariji...jednostavno skuže kad delaju više štete nego koristi. A ti s ovom trenutku ništ ne kužiš. Ovo ti sad zadnji put velim: Začepi. Zovi doktora, zovi odvjetnika. Pusti njega da govori umjesto tebe."



[Ispričavam se na psovkama, one su tu da se malo ufurate u Novakov stil, a ispričavam se i svim kajkavcima na ovom osvrtu - moram reći da sam ja slavonska štokavka koja nema osjećaj za narječja, koliko god voli književnost i igre riječima. Naime, meni i za Gruntovčane trebaju titlovi i zbog toga sam odvajkada ismijavana u svojoj dragoj familiji. Ovaj osvrt rezultat je trenutne inspiracije, jer tu noć, nakon odgledane predstave, nisam mogla spavati - pa sam se poigrala s internetskim rječnicima. Ako to ne govori o dojmu kojeg je ovo djelo ostavilo na mene... a onda v rit vse.]

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...