Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte.


Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od "Znaš da nema bliže"), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvijek govoril, kak da ignorira svet u kojem je prvo pravilo ponašanja - ne talasaj. Znal je japa da bo me moj jezik u životu puno koštal, pa ne razmem kaj me nej ostavil da bar v njegovoj hiži živim vu miru. Novakova profa, baš kakti i mladi policajac (znaju to i ptice na grani - lik je nadahnut stvarnim čovekom), usudil se na svom radnom mestu veliti kaj misli. Zamisli si to. U svijetu u kojem se vsi kunejo u tolerancijo, demokracijo, pravo govora i druge vekše reči, ti mladi nadobudni ljudi vupali su se menjati svet, voščili so da njihova zajednica bode bola neg kak je bila. Zamisli si to. Te je mel vupeša, trebali bi mi reć. Ali, ne - te je mel jezičinu, rekli su ljudi. Nej čudo da je ovaj Novakov roman takvi hit, vsi so se s jezičinom prepoznali. Vsi smo se mi jednom opekli, rekli nekaj kaj ne smemo. Samo, nismo bili taki tutleki, zavezali smo gubicu na vreme. Dobili smo po prstima, jadali se u svoja četiri zida, potražili pomoć psihologa, počeli piti anitidepresive kak bombone, dobili čir na želucu. To kod nas zoveju odrastanje, sazrevanje. Kak je to nekaj poželjno, neki cilj vsakog čoveka. Novakovi su likovi išli do kraja, za istino, za pravico, kaj je razumljivo, jer oni su mladi, nema tu puno za zatepsti. Išli do kraja, zatepli vse, iskali bijeg, vsaki na svoj način. Bil sam im zavidna, ali sem plakala gledajući predstavu (i strašno mi je smetal kad bi se neko nasmijao, jer meni v toj predstavi nej bil smešno baš nikaj!), znajuć da za takve nema hepienda. Znajuć da ne smijem više reči kaj mislim, da ne smijem zajebat, jer sad sem dužnosnik, ne morem si to priuštit - imam režije, imam decu. Šta sem rekel, rekel sem. Jezičina, mir.


JAPA
Čiji si ti brat? Kaj se delaš ko da ne znaš kaj se događalo?!
MARLI
(digne pogled)
Nemam pojma kaj je delo i de je bio zadnjih pol leta. I ti znaš kak i zakaj smo se posvadili, svi smo bili skupa tu.
JAPA
Itekak se dobro zmislim! Rođenog brata si napal kaj da je...
MARLI
Reko sem mu ka on z svojih dvajsti let ne bo dobro prejšo ako bo se svadio i glumio frajera i falio se kak bo on postojalo dopelo v red, makar mu to bilo zadnje...
JAPA
Čuješ kaj si ve reko?! Makar mu bilo zadnje...

Marli cokne jezikom, okrene očima. Japa ga udara šakom u lice, Istvud, Župnik i Seka odguravaju ga od Marlija, koji i dalje stoji nepomično.

JAPA
Kaj obračaš z očemi, pizda ti materina? Brata su ti zaklali, govno jeno! Smrad prokleti!

Japa odbija sjesti za stol, pa ga Župnik i Istvud vlastitom težinom pritišću uza zid."

Kristiana Novaka volimo jer je njegovo pisanje kak igra - linearno pisanje iz jedne perspektive bil bi mu predosadno. U "Slučaju vlastite pogibelji" priča too-cool-for-school-profe, koja je blehnula pred svojim učenicima nekaj kaj nej smela, pisana je iz prvog lica jednine, u ispovjednom tonu prosečnog (međimurskog) milenijalca, a priča o Marliju, bratu policajca, koji je pronađen mrtav mesec dni nakon kaj je je optužil pol svoje postaje za korupcijo, ispisana je u obliku scenarija, i to na međimurskoj kajkavštini. Upravo te dvije (uvjerljive!) događajne linije pravo su osvježenje za naše sive moždane stanice, čak i nama, štokavcima - nej čudo kaj je Kristian Novak za ovaj roman dobil Nagradu Vladimir Nazor, baš neki den. Roman sam zela v ruke dan nakon predstave u izvedbi HNK Varaždin, i, koliko vidim, Ivan Plazibat je reduciral priču na najbitnije likove i ponudio izvrsna scenska rješenja za prikaz dvije narativne linije. Izvanredni glumci (ali svi do jednog... Cindriću sem štela buuuuuat kad je naposletku izašel pred publiku, toliko je bil uvjerljiv!) i dramatična, ali dinamična priča o onima ki zginu pošteno v ovoj našoj jadnoj domovini (zanimljivo, rijetko koji pisac u nas takve vidi kakti likove vrijedne pažnje) tri sata su me držali napetom, a o predstavi, evo, još uvek pripovedam i denes. Pogodil me z temom, kaj reči, u vražju mater. Na kraju predstave sem se štela dići, napravit stending ovejšn, al bil mi neugodno, kam bom sad, tko sem ja da kažem kaj je za stending ovejšn. A jebiga, takvi smo mi, Hrvati, imamo jezičinu samo kad ne treba. Sorry, Kristiane Novače - nije da nisi zaslužio.

"- Ideš, tak sam si i mislila. Javi se odmah svom doktoru da ti napiše barem ovaj tjedan i drugi do srijede, pa budemo vidli kaj dalje. A odmah nakon doktora si najdi najboljeg odvjetnika kojeg moreš platiti...
- Ali ja nemam kaj skrivati!
- To kaj si sad rekla je vrhunski dokaz da ga trebaš. Reši se te svoje umišljene intelektualne superiorsnosti, prestalo je biti simpatično, to ti je moj zadnji dobronamjerni savjet. Trebaš nekoga tko bude umjesto tebe govorio, pametnjakovička, jer ti svaki put kad zineš, zakopaš se dublje.
Nekoliko trenutaka tišin, čekam da nam se objema smiri i uskladi disanje, pa kažem:
- Evo, sad iz savršene žablje perspektive i uz puno poštovanje prema školi i vama, koju sam imala od prvog dana i imat ću i dalje: kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze?
- Joj, daj. A koju istinu?
- Vi sami neprestano govorite o tome kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, par godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titracije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda...
Ravnateljica naprasno ustane, daje mi znak rukom da učinim isto.
- Znaš kaj, mala, nemam ti ja volje ni vremena za prodištvo. Ako itko podržava sve vas nove, dok ste u naponu snage, ja sam. Al sad vidim da ovi stariji...jednostavno skuže kad delaju više štete nego koristi. A ti s ovom trenutku ništ ne kužiš. Ovo ti sad zadnji put velim: Začepi. Zovi doktora, zovi odvjetnika. Pusti njega da govori umjesto tebe."



[Ispričavam se na psovkama, one su tu da se malo ufurate u Novakov stil, a ispričavam se i svim kajkavcima na ovom osvrtu - moram reći da sam ja slavonska štokavka koja nema osjećaj za narječja, koliko god voli književnost i igre riječima. Naime, meni i za Gruntovčane trebaju titlovi i zbog toga sam odvajkada ismijavana u svojoj dragoj familiji. Ovaj osvrt rezultat je trenutne inspiracije, jer tu noć, nakon odgledane predstave, nisam mogla spavati - pa sam se poigrala s internetskim rječnicima. Ako to ne govori o dojmu kojeg je ovo djelo ostavilo na mene... a onda v rit vse.]

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Spisateljice biraju

Moja se Franka ovog mjeseca uhvatila u koštac sa svojom prvom velikom (čitaj: dužoj od dvadesetak stranica) lektirom, Nazorovim "Bijelim jelenom". Ona u tom procesu ne uživa koliko bih ja željela - uz nezaobilazno križanje ruku na prsima ona pući usnice i govori: "Mama, radije bih čitala Izadoru Moon! (hej, svatko ima svoju omiljenu likicu!)", ali ja se svejedno (ili - baš zato) trudim razgovarati s njom o pročitanom. Jer, nije bitno ni mjesto ni vrijeme radnje (tome me poučio prosjak Luka iz Julijanine " Tko se boji lika još "), a ni Nazorov stil pisanja, bitan je taj lik male guščarice Anke koja spava u jelenjem ležaju i čini dobro svim žiteljima Vranje, samozatajno i velikodušno. Njezin duh pretapa se u poruku koju devetogodišnjaci trebaju primiti u svoja srca, ona je nesebični lik kojem trebaju dopustiti da ih povede za ručicu kroz mračnu šumu zvanu život. Prepoznavanje, maštanje, nadahnuće, empatija - nije to od roda, to je od književnosti koja nam po

Put posut lišćem i zubatim suncem

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu

Bit će sarme ove zime

Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pis

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu

Na kavi s Julijanom

Već sutra pakirat ću kofere i uputiti se kući, gdje me čeka ludnica koja uključuje jednu djevojačku zabavu i jedno vjenčanje, stoga je ovaj utorak savršen za uživanje u suncu, rahatlokumu i - kavi.            „...baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.“ Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava. Iako mi je to oduvijek bila velika želja, Julijanu, književnicu i docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nikada nisam osobno srela. Na našem prvom dejtu, književnom susretu u mojoj srednjoj školi – koju je i sama pohađala, a na koji sam ponijela sve njezine knjige u nadi da će na njima ostaviti svoj pečat, nije se pojavila, a ni nakon njega sudbina nije htjela da se sretnemo. Potpis sam dobila, pa čak i čestitku za rođendan, ali se susretu ili kavi s Julijanom i dalje mogu samo radova