Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina" jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte.


Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od "Znaš da nema bliže"), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvijek govoril, kak da ignorira svet u kojem je prvo pravilo ponašanja - ne talasaj. Znal je japa da bo me moj jezik u životu puno koštal, pa ne razmem kaj me nej ostavil da bar v njegovoj hiži živim vu miru. Novakova profa, baš kakti i mladi policajac (znaju to i ptice na grani - lik je nadahnut stvarnim čovekom), usudil se na svom radnom mestu veliti kaj misli. Zamisli si to. U svijetu u kojem se vsi kunejo u tolerancijo, demokracijo, pravo govora i druge vekše reči, ti mladi nadobudni ljudi vupali su se menjati svet, voščili so da njihova zajednica bode bola neg kak je bila. Zamisli si to. Te je mel vupeša, trebali bi mi reć. Ali, ne - te je mel jezičinu, rekli su ljudi. Nej čudo da je ovaj Novakov roman takvi hit, vsi so se s jezičinom prepoznali. Vsi smo se mi jednom opekli, rekli nekaj kaj ne smemo. Samo, nismo bili taki tutleki, zavezali smo gubicu na vreme. Dobili smo po prstima, jadali se u svoja četiri zida, potražili pomoć psihologa, počeli piti anitidepresive kak bombone, dobili čir na želucu. To kod nas zoveju odrastanje, sazrevanje. Kak je to nekaj poželjno, neki cilj vsakog čoveka. Novakovi su likovi išli do kraja, za istino, za pravico, kaj je razumljivo, jer oni su mladi, nema tu puno za zatepsti. Išli do kraja, zatepli vse, iskali bijeg, vsaki na svoj način. Bil sam im zavidna, ali sem plakala gledajući predstavu (i strašno mi je smetal kad bi se neko nasmijao, jer meni v toj predstavi nej bil smešno baš nikaj!), znajuć da za takve nema hepienda. Znajuć da ne smijem više reči kaj mislim, da ne smijem zajebat, jer sad sem dužnosnik, ne morem si to priuštit - imam režije, imam decu. Šta sem rekel, rekel sem. Jezičina, mir.


JAPA
Čiji si ti brat? Kaj se delaš ko da ne znaš kaj se događalo?!
MARLI
(digne pogled)
Nemam pojma kaj je delo i de je bio zadnjih pol leta. I ti znaš kak i zakaj smo se posvadili, svi smo bili skupa tu.
JAPA
Itekak se dobro zmislim! Rođenog brata si napal kaj da je...
MARLI
Reko sem mu ka on z svojih dvajsti let ne bo dobro prejšo ako bo se svadio i glumio frajera i falio se kak bo on postojalo dopelo v red, makar mu to bilo zadnje...
JAPA
Čuješ kaj si ve reko?! Makar mu bilo zadnje...

Marli cokne jezikom, okrene očima. Japa ga udara šakom u lice, Istvud, Župnik i Seka odguravaju ga od Marlija, koji i dalje stoji nepomično.

JAPA
Kaj obračaš z očemi, pizda ti materina? Brata su ti zaklali, govno jeno! Smrad prokleti!

Japa odbija sjesti za stol, pa ga Župnik i Istvud vlastitom težinom pritišću uza zid."

Kristiana Novaka volimo jer je njegovo pisanje kak igra - linearno pisanje iz jedne perspektive bil bi mu predosadno. U "Slučaju vlastite pogibelji" priča too-cool-for-school-profe, koja je blehnula pred svojim učenicima nekaj kaj nej smela, pisana je iz prvog lica jednine, u ispovjednom tonu prosečnog (međimurskog) milenijalca, a priča o Marliju, bratu policajca, koji je pronađen mrtav mesec dni nakon kaj je je optužil pol svoje postaje za korupcijo, ispisana je u obliku scenarija, i to na međimurskoj kajkavštini. Upravo te dvije (uvjerljive!) događajne linije pravo su osvježenje za naše sive moždane stanice, čak i nama, štokavcima - nej čudo kaj je Kristian Novak za ovaj roman dobil Nagradu Vladimir Nazor, baš neki den. Roman sam zela v ruke dan nakon predstave u izvedbi HNK Varaždin, i, koliko vidim, Ivan Plazibat je reduciral priču na najbitnije likove i ponudio izvrsna scenska rješenja za prikaz dvije narativne linije. Izvanredni glumci (ali svi do jednog... Cindriću sem štela buuuuuat kad je naposletku izašel pred publiku, toliko je bil uvjerljiv!) i dramatična, ali dinamična priča o onima ki zginu pošteno v ovoj našoj jadnoj domovini (zanimljivo, rijetko koji pisac u nas takve vidi kakti likove vrijedne pažnje) tri sata su me držali napetom, a o predstavi, evo, još uvek pripovedam i denes. Pogodil me z temom, kaj reči, u vražju mater. Na kraju predstave sem se štela dići, napravit stending ovejšn, al bil mi neugodno, kam bom sad, tko sem ja da kažem kaj je za stending ovejšn. A jebiga, takvi smo mi, Hrvati, imamo jezičinu samo kad ne treba. Sorry, Kristiane Novače - nije da nisi zaslužio.

"- Ideš, tak sam si i mislila. Javi se odmah svom doktoru da ti napiše barem ovaj tjedan i drugi do srijede, pa budemo vidli kaj dalje. A odmah nakon doktora si najdi najboljeg odvjetnika kojeg moreš platiti...
- Ali ja nemam kaj skrivati!
- To kaj si sad rekla je vrhunski dokaz da ga trebaš. Reši se te svoje umišljene intelektualne superiorsnosti, prestalo je biti simpatično, to ti je moj zadnji dobronamjerni savjet. Trebaš nekoga tko bude umjesto tebe govorio, pametnjakovička, jer ti svaki put kad zineš, zakopaš se dublje.
Nekoliko trenutaka tišin, čekam da nam se objema smiri i uskladi disanje, pa kažem:
- Evo, sad iz savršene žablje perspektive i uz puno poštovanje prema školi i vama, koju sam imala od prvog dana i imat ću i dalje: kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze?
- Joj, daj. A koju istinu?
- Vi sami neprestano govorite o tome kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, par godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titracije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda...
Ravnateljica naprasno ustane, daje mi znak rukom da učinim isto.
- Znaš kaj, mala, nemam ti ja volje ni vremena za prodištvo. Ako itko podržava sve vas nove, dok ste u naponu snage, ja sam. Al sad vidim da ovi stariji...jednostavno skuže kad delaju više štete nego koristi. A ti s ovom trenutku ništ ne kužiš. Ovo ti sad zadnji put velim: Začepi. Zovi doktora, zovi odvjetnika. Pusti njega da govori umjesto tebe."



[Ispričavam se na psovkama, one su tu da se malo ufurate u Novakov stil, a ispričavam se i svim kajkavcima na ovom osvrtu - moram reći da sam ja slavonska štokavka koja nema osjećaj za narječja, koliko god voli književnost i igre riječima. Naime, meni i za Gruntovčane trebaju titlovi i zbog toga sam odvajkada ismijavana u svojoj dragoj familiji. Ovaj osvrt rezultat je trenutne inspiracije, jer tu noć, nakon odgledane predstave, nisam mogla spavati - pa sam se poigrala s internetskim rječnicima. Ako to ne govori o dojmu kojeg je ovo djelo ostavilo na mene... a onda v rit vse.]

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...