Preskoči na glavni sadržaj

Holly Golightly kod svetog Lovre

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem? 


Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva - samo je trebalo odabrati. Međutim, u svakoj od crkava spopale bi me suze koje ne bi prestajale teći, a šibenske gospođe iščuđavale bi se ne znajući da je sasvim normalno da usamljena furešta stvara scenu za vrijeme svete mise, kada je preplavi spoznaja da to nije crkva u koju je odlazila na misu sa svojom obitelji ili u kojoj je pjevala u zboru.

Svoj Tiffany pronašla sam slučajno, nedaleko crkve, ipak, skrivenog među skalama u blizini samostana svete Luce. Iznad franjevačkog samostana i crkve svetog Lovre nalazi se prekrasni srednjovjekovni vrt svetog Lovre - dom mnogih biljaka, od kojih su mi najdraži matičnjak (kojemu listovi limunasto mirišu) i predivne ruže koje imaju onaj starinski miris ruža kakav je danas, ponekad mi se čini, nestao s lica Zemlje. Stoga sam ovu predivnu nedjelju, nakon obilaska grada uz pratnju stručnog vodiča u sklopu Croatian travel festivala, provela sunčajući se u rajskom vrtu u kojem se ne čuju morski valovi i u kojem se potpuno izgubim u dobroj knjizi.


Uzela sam u ruke drugu knjigu mladog profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a koji je djetinjstvo proveo u Međimurju - Kristiana Novaka. Iskreno mogu reći, radosnog srca, nakon duge potrage, da me dugo nijedna knjiga nije oduševila kao Črna mati zemla. 


Pripovjedač je Matija Dolenčec koji je nakon nekoliko uspješnih romana doživio svojevrsnu stvaralačku blokadu. Nakon prekida ljubavne veze s strpljivom Dinom, on nastoji otkriti tajne duboko skrivene u njegovim sjećanjima, a koje ga ograničavaju u njegovom osobnom i profesionalnom životu. Naime, Matija je nakon djetinjstva u međimurskom selu i smrti oca, s obitelji preselio u Zagreb i sve slike iz njegovog djetinjstva su iščeznule - zbog čega je on prisiljen u svakodnevnom životu uvijek iznova kreirati svoje odrastanje, izmišljati priče i likove koji nisu nikada postojali.


Posebno mi se svidio dio knjige u kojem Matija prepričava razvoj veze s Dinom, koju je u nekim trenucima volio upravo očajno, svoje mentalne masturbacije i planiranje plagiranja Murakamija, ili fragmente sjećanja na baku koja se bojala Josipe Lisac i djetinjstva tijekom kojeg je bio uvjeren da se cijeli svijet vrti na neki zanimljiv način dok je on na misi ili u školi, a čim iz njih izađe, da svi nastave živjeti svojim dosadnim životima.

- Broj tri. "U slučaju prekida Dina Gajski i Matija Dolenčec moraju zajedno obići sljedeća mjesta: gdje su se prvi puta vidjeli, gdje su se prvi put poljubili"...
-"Gdje su se prvi puta držali za ruke, gdje su prvi puta osjetili da onaj drugi nije eterično biće čiji znoj ima ćif po deziću"...
- Kaj? Kad?
- Ono kad smo čekali tramvaj, poslije domjenka u Muzeju.
- Ozbiljno?
- Ejsss. Futo si ko veliki. Kiselo. Baš si bio muževan.
- Baš neugodnjak. Ti meni još nisi ni jednom smrduckala. Moraš se malo manje prati. I, zadnje: "mjesto gdje je jedno od njih prvi put shvatilo da više ništa neće biti kao prije".
- Mjesto gdje se za jedno od njih slika svijeta izvrnula.
- Na onom stubištu.
- Na onom stubištu.
- Vratit ćemo se tamo i ponoviti sve o čemu smo pričali te noći. Navući ćemo na sebe i stvari koje smo tada nosili. Nakon toga, ako treba, ponovit ćemo i sve ostalo. I SMS-ove sljedeći dan, i Cedevitu u pauzi za ručak, i sve po redu dane do onoga kad su počeli problemi.
- Vrtjet ćemo se u jednoj te istoj priči, ako treba do kraja života.
- Stotinu tisuća puta.
- E, ajmo sad napravit popis stvari od 4 ili 5 stvari koje moramo raditi da bismo ostali skupa.
- Može. Piši.

Na koji način je Matija povezan s očevom smrti, gubitkom prijatelja, osam samoubojstava, dva demona, lokalnim legendama i događajima iz 1991. pročitajte u ovoj knjizi koja će vas svojom nevjerojatnom lepezom osjećaja i riječima, za koje sam imala dojam da je svaka na svom mjestu, jednostavno progutati.

Primjedbe

  1. od Holly do Novaka :) Šta reć - zaintrigirala si me. Ide knjiga na popis pa će već jednom doć u ruke. A film ...- OBOŽAVAM! Ja izgleda još tražim svoje mjesto :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...