Preskoči na glavni sadržaj

Holly Golightly kod svetog Lovre

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem? 


Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva - samo je trebalo odabrati. Međutim, u svakoj od crkava spopale bi me suze koje ne bi prestajale teći, a šibenske gospođe iščuđavale bi se ne znajući da je sasvim normalno da usamljena furešta stvara scenu za vrijeme svete mise, kada je preplavi spoznaja da to nije crkva u koju je odlazila na misu sa svojom obitelji ili u kojoj je pjevala u zboru.

Svoj Tiffany pronašla sam slučajno, nedaleko crkve, ipak, skrivenog među skalama u blizini samostana svete Luce. Iznad franjevačkog samostana i crkve svetog Lovre nalazi se prekrasni srednjovjekovni vrt svetog Lovre - dom mnogih biljaka, od kojih su mi najdraži matičnjak (kojemu listovi limunasto mirišu) i predivne ruže koje imaju onaj starinski miris ruža kakav je danas, ponekad mi se čini, nestao s lica Zemlje. Stoga sam ovu predivnu nedjelju, nakon obilaska grada uz pratnju stručnog vodiča u sklopu Croatian travel festivala, provela sunčajući se u rajskom vrtu u kojem se ne čuju morski valovi i u kojem se potpuno izgubim u dobroj knjizi.


Uzela sam u ruke drugu knjigu mladog profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a koji je djetinjstvo proveo u Međimurju - Kristiana Novaka. Iskreno mogu reći, radosnog srca, nakon duge potrage, da me dugo nijedna knjiga nije oduševila kao Črna mati zemla. 


Pripovjedač je Matija Dolenčec koji je nakon nekoliko uspješnih romana doživio svojevrsnu stvaralačku blokadu. Nakon prekida ljubavne veze s strpljivom Dinom, on nastoji otkriti tajne duboko skrivene u njegovim sjećanjima, a koje ga ograničavaju u njegovom osobnom i profesionalnom životu. Naime, Matija je nakon djetinjstva u međimurskom selu i smrti oca, s obitelji preselio u Zagreb i sve slike iz njegovog djetinjstva su iščeznule - zbog čega je on prisiljen u svakodnevnom životu uvijek iznova kreirati svoje odrastanje, izmišljati priče i likove koji nisu nikada postojali.


Posebno mi se svidio dio knjige u kojem Matija prepričava razvoj veze s Dinom, koju je u nekim trenucima volio upravo očajno, svoje mentalne masturbacije i planiranje plagiranja Murakamija, ili fragmente sjećanja na baku koja se bojala Josipe Lisac i djetinjstva tijekom kojeg je bio uvjeren da se cijeli svijet vrti na neki zanimljiv način dok je on na misi ili u školi, a čim iz njih izađe, da svi nastave živjeti svojim dosadnim životima.

- Broj tri. "U slučaju prekida Dina Gajski i Matija Dolenčec moraju zajedno obići sljedeća mjesta: gdje su se prvi puta vidjeli, gdje su se prvi put poljubili"...
-"Gdje su se prvi puta držali za ruke, gdje su prvi puta osjetili da onaj drugi nije eterično biće čiji znoj ima ćif po deziću"...
- Kaj? Kad?
- Ono kad smo čekali tramvaj, poslije domjenka u Muzeju.
- Ozbiljno?
- Ejsss. Futo si ko veliki. Kiselo. Baš si bio muževan.
- Baš neugodnjak. Ti meni još nisi ni jednom smrduckala. Moraš se malo manje prati. I, zadnje: "mjesto gdje je jedno od njih prvi put shvatilo da više ništa neće biti kao prije".
- Mjesto gdje se za jedno od njih slika svijeta izvrnula.
- Na onom stubištu.
- Na onom stubištu.
- Vratit ćemo se tamo i ponoviti sve o čemu smo pričali te noći. Navući ćemo na sebe i stvari koje smo tada nosili. Nakon toga, ako treba, ponovit ćemo i sve ostalo. I SMS-ove sljedeći dan, i Cedevitu u pauzi za ručak, i sve po redu dane do onoga kad su počeli problemi.
- Vrtjet ćemo se u jednoj te istoj priči, ako treba do kraja života.
- Stotinu tisuća puta.
- E, ajmo sad napravit popis stvari od 4 ili 5 stvari koje moramo raditi da bismo ostali skupa.
- Može. Piši.

Na koji način je Matija povezan s očevom smrti, gubitkom prijatelja, osam samoubojstava, dva demona, lokalnim legendama i događajima iz 1991. pročitajte u ovoj knjizi koja će vas svojom nevjerojatnom lepezom osjećaja i riječima, za koje sam imala dojam da je svaka na svom mjestu, jednostavno progutati.

Primjedbe

  1. od Holly do Novaka :) Šta reć - zaintrigirala si me. Ide knjiga na popis pa će već jednom doć u ruke. A film ...- OBOŽAVAM! Ja izgleda još tražim svoje mjesto :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...