Preskoči na glavni sadržaj

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...