Preskoči na glavni sadržaj

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...