Preskoči na glavni sadržaj

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...