Preskoči na glavni sadržaj

Inati se Slavonijo!

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti?

Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih ja danas bila svoja, sita, slobodna!


Kad mi je u životu teško, sjetim se malenih žena od kojih sam potekla. U mojoj obitelji duga je tradicija zvana - tri kćeri. Naime, moja je šukunbaka Manda imala tri kćeri - moju prabaku Janju i njene sestre Anu i Franjku. Lozu je nastavila Janja rodivši tri kćeri (rodila ih je zapravo šest, između ostalog i blizanke, ali samo tri su preživjele djetinjstvo) - moju baku Julku i njene sestre Anicu i Veru. Moja je baka sredinom 20. stoljeća rodila kćer Janju, koja je umrla kao novorođenče - našu malu tetku, kako je od milja zovemo - te moju majku, njenu sestru, plus - nenadanog ujaka. Moja majka imala je čast nastaviti tu xx lozu stvorivši moje dvije mlađe sestre i moju malenkost. Koliko li je patnje i tuge pogodilo moje žene dok su stvarale obitelji! Rađale su i sahranjivale svoju djecu, ratovi su im ispraznili postelje, bile su gladne, žedne, a često su i same podlijegale bolestima. No, sigurna sam, bile su borci i danas bi s ponosom gledale na ono što su ispod neba ostavile za sobom.


Izgubim se ponekad gledajući požutjelu fotografiju šukunbake s tri kćeri, nastalu u dvorištu seoske škole. Zamislite moju sreću kada sam lani, u hrpi bakinih starih krpa pronašla požutjele dijelove njihove nošnje, i to iste one koje su nosile prije točno sto godina u školskom dvorištu. Čini mi se kao da nikada ranije nisam tako stvarno dodirnula svoje korijene! Dotaknuti slova koja su pratetke izvezle pod svjetlom petrolejke za mene je bilo ravno pronalasku svetog grala!


Život nikada nije bio lak, ali to ne znači da nije vrijedan življenja. Treba ga prigrliti kakav god bio, kakve god nevolje sa sobom nosio, jer svaki čovjek u sebi nosi sjeme budućnosti, koliko god se ona ponekad činila neizvjesnom. Nadam se da će Slavonci pronaći snagu u onima koji su se s prirodom borili prije njih, da će utjehu pronaći u nošnjama koje su za oštrih zima izvezle njihove šukunbake i pratetke, da će im biti lakše kad čuju zvuk tamburice i kad se ponovno, nakon što se pozdrave sa Savom, pozlate naša polja.

Visoka žuta žita 

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

                                                            D. Tadijanović

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...