Preskoči na glavni sadržaj

Inati se Slavonijo!

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti?

Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih ja danas bila svoja, sita, slobodna!


Kad mi je u životu teško, sjetim se malenih žena od kojih sam potekla. U mojoj obitelji duga je tradicija zvana - tri kćeri. Naime, moja je šukunbaka Manda imala tri kćeri - moju prabaku Janju i njene sestre Anu i Franjku. Lozu je nastavila Janja rodivši tri kćeri (rodila ih je zapravo šest, između ostalog i blizanke, ali samo tri su preživjele djetinjstvo) - moju baku Julku i njene sestre Anicu i Veru. Moja je baka sredinom 20. stoljeća rodila kćer Janju, koja je umrla kao novorođenče - našu malu tetku, kako je od milja zovemo - te moju majku, njenu sestru, plus - nenadanog ujaka. Moja majka imala je čast nastaviti tu xx lozu stvorivši moje dvije mlađe sestre i moju malenkost. Koliko li je patnje i tuge pogodilo moje žene dok su stvarale obitelji! Rađale su i sahranjivale svoju djecu, ratovi su im ispraznili postelje, bile su gladne, žedne, a često su i same podlijegale bolestima. No, sigurna sam, bile su borci i danas bi s ponosom gledale na ono što su ispod neba ostavile za sobom.


Izgubim se ponekad gledajući požutjelu fotografiju šukunbake s tri kćeri, nastalu u dvorištu seoske škole. Zamislite moju sreću kada sam lani, u hrpi bakinih starih krpa pronašla požutjele dijelove njihove nošnje, i to iste one koje su nosile prije točno sto godina u školskom dvorištu. Čini mi se kao da nikada ranije nisam tako stvarno dodirnula svoje korijene! Dotaknuti slova koja su pratetke izvezle pod svjetlom petrolejke za mene je bilo ravno pronalasku svetog grala!


Život nikada nije bio lak, ali to ne znači da nije vrijedan življenja. Treba ga prigrliti kakav god bio, kakve god nevolje sa sobom nosio, jer svaki čovjek u sebi nosi sjeme budućnosti, koliko god se ona ponekad činila neizvjesnom. Nadam se da će Slavonci pronaći snagu u onima koji su se s prirodom borili prije njih, da će utjehu pronaći u nošnjama koje su za oštrih zima izvezle njihove šukunbake i pratetke, da će im biti lakše kad čuju zvuk tamburice i kad se ponovno, nakon što se pozdrave sa Savom, pozlate naša polja.

Visoka žuta žita 

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

                                                            D. Tadijanović
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...
Objavi komentar
Pročitajte više

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...
Objavi komentar
Pročitajte više