Preskoči na glavni sadržaj

Inati se Slavonijo!

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti?

Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih ja danas bila svoja, sita, slobodna!


Kad mi je u životu teško, sjetim se malenih žena od kojih sam potekla. U mojoj obitelji duga je tradicija zvana - tri kćeri. Naime, moja je šukunbaka Manda imala tri kćeri - moju prabaku Janju i njene sestre Anu i Franjku. Lozu je nastavila Janja rodivši tri kćeri (rodila ih je zapravo šest, između ostalog i blizanke, ali samo tri su preživjele djetinjstvo) - moju baku Julku i njene sestre Anicu i Veru. Moja je baka sredinom 20. stoljeća rodila kćer Janju, koja je umrla kao novorođenče - našu malu tetku, kako je od milja zovemo - te moju majku, njenu sestru, plus - nenadanog ujaka. Moja majka imala je čast nastaviti tu xx lozu stvorivši moje dvije mlađe sestre i moju malenkost. Koliko li je patnje i tuge pogodilo moje žene dok su stvarale obitelji! Rađale su i sahranjivale svoju djecu, ratovi su im ispraznili postelje, bile su gladne, žedne, a često su i same podlijegale bolestima. No, sigurna sam, bile su borci i danas bi s ponosom gledale na ono što su ispod neba ostavile za sobom.


Izgubim se ponekad gledajući požutjelu fotografiju šukunbake s tri kćeri, nastalu u dvorištu seoske škole. Zamislite moju sreću kada sam lani, u hrpi bakinih starih krpa pronašla požutjele dijelove njihove nošnje, i to iste one koje su nosile prije točno sto godina u školskom dvorištu. Čini mi se kao da nikada ranije nisam tako stvarno dodirnula svoje korijene! Dotaknuti slova koja su pratetke izvezle pod svjetlom petrolejke za mene je bilo ravno pronalasku svetog grala!


Život nikada nije bio lak, ali to ne znači da nije vrijedan življenja. Treba ga prigrliti kakav god bio, kakve god nevolje sa sobom nosio, jer svaki čovjek u sebi nosi sjeme budućnosti, koliko god se ona ponekad činila neizvjesnom. Nadam se da će Slavonci pronaći snagu u onima koji su se s prirodom borili prije njih, da će utjehu pronaći u nošnjama koje su za oštrih zima izvezle njihove šukunbake i pratetke, da će im biti lakše kad čuju zvuk tamburice i kad se ponovno, nakon što se pozdrave sa Savom, pozlate naša polja.

Visoka žuta žita 

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

                                                            D. Tadijanović

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...