Preskoči na glavni sadržaj

Što je muškarac bez brkova?

Sestre me oduvijek sprdaju jer sam obožavateljica romantičnih komedija, kao da je loše što sanjam o svijetu jednostavnijem od ovog u kojem živimo. Momak sretne djevojku...i ništa drugo nije bitno. Na tom principu bi svijet trebao funkcionirati.

Otkad svjesno postojim idealizirala sam ljubav kao nešto što traje vječno, a zbog rane spoznaje da dečki simpatiju iskazuju nezrelim i ružnim ponašanjem samo sam još više izromantizirala taj pojam ljubavi. Hvala, gospođo Sunčana Škrinjarić.

"…vukao me za pletenice, podmetao mi nogu, prolio tintu po mojoj zadaći, ukrao mi je bojice, gurnuo me u blato, razderao fotografiju moga najmilijeg filmskog glumca, sakrio mi jednu rukavicu, stavio mi puža u cipelu, rugao se mojim pjesmama, nazivao me glupačom i štrebericom, nije se htio upisati u moj spomenar, plesao je s mojom najboljom prijateljicom, poljubio se…ah, tko zna, s kojom…
sada smo već odrasli i već jako, jako stari.
Kako sam te volio!- kaže mi on" 
 
Stoga ne čudi da su mi oduvijek bile drage i romantične komedije u kojima između tog istog momka s početka priče i djevojke vlada netrpeljivost - sve do onog savršenog trenutka kad shvate da su jedno u drugome pronašli ono što im je nedostajalo. Mislim da je ljubav, kako filmska, tako i stvarna (jasno vam je valjda do sada da ih ja ne razlikujem), koja plane na takav način snažna upravo zato što jedno od drugoga ne očekuju previše - nastupe s predrasudama, a simpatija ih zatekne nespremne.

Majstori takvih romantičnih komedija bili su Spancer Tracy i Katharine Hepburn (moja omiljena Hepburnica) koji, baš kao i ja, nisu poznavali razliku između filmske ljubavi i one koja ostane kad se ugase svjetla reflektora. Ipak, jedan od omiljenih mi filmova ovakve tematike onaj je koji je Hepburnica snimila s Humphreyjem Bogartom - Afrička kraljica, a koji sam u djetinjstvu rado gledala s mamom koja mi je pojašnjavala da frajerčina Bogey zapravo silno želi osvojiti profinjenu Hepburnicu. Aha, aha, upijala sam.


Moja sklonost takvim ljubavnim pričama rasla je zahvaljujući filmovima kao što je onaj o nesretnoj Scarlett O'Hari i Rhettu Butleru ili Patricku Veroni i Kat Stratford. Međutim, film na kojem se temelje sve romantične komedije pogledala sam tek nedavno.

Priča o bogatašici koja od života želi više od udaje čini se već prožvakana i progutana, ali kad ju pogledate u kontekstu 1934. godine, kada je sjajni Frank Capra snimio It happened one night, ona postaje neodoljiva. Dodajte k tome šarmantnog novinara koji traži priču koja bi ga vratila na posao i dobit ćete najbolje od romantične komedije. 


Claudette Colbert, buntovna ljepotica starog kova, bez ženskog prenamaganja, stvorila je u ovoj filmskoj poslastici nedvojbenu kemiju s najboljim brkovima Hollywooda, Clarkom Gableom. U današnjem svijetu u kojem je rijetko tko umjeren u svom nastupu i u kojem žene šalju nametljive poruke muškarcima u inbox, a muškarci samo moraju izabrati najbolju ponudu, iskrice koje frcaju između potpunih stranaca pod utjecajem tobožnje nedostižnosti su pravo romantično osvježenje!

Tražili vi ljubavi ili ne, zaljubit ćete se u ovaj film i shvatiti da na ovom svijetu nijedno blago nije vrjednije od zagrljaja prave osobe. Koja se možda krije i u onom koji vas redovito zadirkuje, ili vam ide na živce.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...