Preskoči na glavni sadržaj

Što je muškarac bez brkova?

Sestre me oduvijek sprdaju jer sam obožavateljica romantičnih komedija, kao da je loše što sanjam o svijetu jednostavnijem od ovog u kojem živimo. Momak sretne djevojku...i ništa drugo nije bitno. Na tom principu bi svijet trebao funkcionirati.

Otkad svjesno postojim idealizirala sam ljubav kao nešto što traje vječno, a zbog rane spoznaje da dečki simpatiju iskazuju nezrelim i ružnim ponašanjem samo sam još više izromantizirala taj pojam ljubavi. Hvala, gospođo Sunčana Škrinjarić.

"…vukao me za pletenice, podmetao mi nogu, prolio tintu po mojoj zadaći, ukrao mi je bojice, gurnuo me u blato, razderao fotografiju moga najmilijeg filmskog glumca, sakrio mi jednu rukavicu, stavio mi puža u cipelu, rugao se mojim pjesmama, nazivao me glupačom i štrebericom, nije se htio upisati u moj spomenar, plesao je s mojom najboljom prijateljicom, poljubio se…ah, tko zna, s kojom…
sada smo već odrasli i već jako, jako stari.
Kako sam te volio!- kaže mi on" 
 
Stoga ne čudi da su mi oduvijek bile drage i romantične komedije u kojima između tog istog momka s početka priče i djevojke vlada netrpeljivost - sve do onog savršenog trenutka kad shvate da su jedno u drugome pronašli ono što im je nedostajalo. Mislim da je ljubav, kako filmska, tako i stvarna (jasno vam je valjda do sada da ih ja ne razlikujem), koja plane na takav način snažna upravo zato što jedno od drugoga ne očekuju previše - nastupe s predrasudama, a simpatija ih zatekne nespremne.

Majstori takvih romantičnih komedija bili su Spancer Tracy i Katharine Hepburn (moja omiljena Hepburnica) koji, baš kao i ja, nisu poznavali razliku između filmske ljubavi i one koja ostane kad se ugase svjetla reflektora. Ipak, jedan od omiljenih mi filmova ovakve tematike onaj je koji je Hepburnica snimila s Humphreyjem Bogartom - Afrička kraljica, a koji sam u djetinjstvu rado gledala s mamom koja mi je pojašnjavala da frajerčina Bogey zapravo silno želi osvojiti profinjenu Hepburnicu. Aha, aha, upijala sam.


Moja sklonost takvim ljubavnim pričama rasla je zahvaljujući filmovima kao što je onaj o nesretnoj Scarlett O'Hari i Rhettu Butleru ili Patricku Veroni i Kat Stratford. Međutim, film na kojem se temelje sve romantične komedije pogledala sam tek nedavno.

Priča o bogatašici koja od života želi više od udaje čini se već prožvakana i progutana, ali kad ju pogledate u kontekstu 1934. godine, kada je sjajni Frank Capra snimio It happened one night, ona postaje neodoljiva. Dodajte k tome šarmantnog novinara koji traži priču koja bi ga vratila na posao i dobit ćete najbolje od romantične komedije. 


Claudette Colbert, buntovna ljepotica starog kova, bez ženskog prenamaganja, stvorila je u ovoj filmskoj poslastici nedvojbenu kemiju s najboljim brkovima Hollywooda, Clarkom Gableom. U današnjem svijetu u kojem je rijetko tko umjeren u svom nastupu i u kojem žene šalju nametljive poruke muškarcima u inbox, a muškarci samo moraju izabrati najbolju ponudu, iskrice koje frcaju između potpunih stranaca pod utjecajem tobožnje nedostižnosti su pravo romantično osvježenje!

Tražili vi ljubavi ili ne, zaljubit ćete se u ovaj film i shvatiti da na ovom svijetu nijedno blago nije vrjednije od zagrljaja prave osobe. Koja se možda krije i u onom koji vas redovito zadirkuje, ili vam ide na živce.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...