Preskoči na glavni sadržaj

Hajde da ludujemo ove noći

Nakon nekoliko obvezama i uzbuđenjima pretrpanih tjedana, opet sam solo u Šibeniku - dragi se uputio doma na operaciju nesretnog umnjaka, nebo izgleda kao ono iz Sandijeve pjesme, stan je pun prašine i knjiga koje sam dovukla iz knjižnice, a ja sam u predmenstrualnom stanju i ne da mi se ni pomaknuti prstom. Vrijeme ubijam analiziranjem eksproprijacije, pretražujući sudsku praksu koja je imalo povezana s Fondom za privatizaciju....bla, bla, bla, neću vas time zamarati, don't worry. Znam da vas zanima samo jedno - kako je protekla djevojačka moje udavače-kume i je li kišna subota bila obilježena runaway-bride momentima ili će mladenci živjeti happily ever after.

Kao i sve drugo preuzeto iz Amerike, i ideja o djevojačkoj zabavi u naše je krajeve došla direktno iz hollywoodskih filmova. Jasno vam je - sve što ja znam o djevojačkim zabavama naučila sam iz Gilmoreica koje su u sedam sezona imale tri djevojačke zabave - Lorelainu, Emilyinu i Laneinu, na kojoj su cure pokušale gledati penis Richarda Gerea, ali su zakasnile na kino projekciju. Iz omiljenih mi epizoda naučila sam - alkohol je najbolje ne miješati, djevojke moraju biti kič-nakićene, mladenka se mora raznježiti u okruženju svojih prijateljica, a uvijek tu mora biti penis u nekom obliku.


Ne volim vulgarnosti na djevojačkim zabavama, mislim da se mladenka ne mora raspojasati u svakom smislu prije udaje, a dašak neukusa na prijateljičinoj zabavi bio je tek u slamčicama koje sam, reda radi, naručila misleći da će stajati zapakirane kraj finih djevojaka. Međutim, dickies su se razgrabili i bili hit, kao i rekviziti za fotkanje čiji smisao nitko ispočetka nije shvaćao, ali koji su se pokazali kao zanimljiv dodatak zabavi.


Dakle, ako organizirate djevojačku zabavu, e bay i filmovi neka vam budu inspiracija! Osim što smo okitile mladenku neizostavnom tijarom i lentom, izradila sam i natpis "Udaše nam našu...." u mladekinoj omiljenoj boji - ljubičastoj - u kojoj su bile i vrpce vezane za ružmarine te čokoladna torta s rumom koju sam prekrila fondant masom iste boje, a koji sam izradila from scratch (ponosna!) od šećera i sljezovih kolačića (marshmallows možete kupitiu Konzumu u pakiranju od 250 g po deset kn).



Mladenka se pobrinula da ne budemo gladne i žedne pa smo u finom roštilju uživale cijeli dan i noć, uz nazdravljanje i ples do zore - doslovno. Bilo je tu plesanja kola na Rozgine pjesme i kerenja uz Vucu, a pored zabave na plesnom podiju, mladenku smo obradovale i poklonima - seksi donjim rubljem, potrepštinama za kućanstvo i društvenim igrama čiji je obožavatelj.  Večer smo začinile i kvizom i igricama za mladenku u kojoj smo provjerile koliko dobro poznaje svog budućeg supruga (hvala mu na suradnji), ali i svoje prijateljice i u kojima je ona, iako poprilično "vesela", pokazala zavidno znanje i osvojila naša srca.

Sigurna sam, naša gospođa rado će se sjetiti večeri s prijateljicama i za pola stoljeća kad, spremajući kuću u penziji, pronađe naša srcedrapajuća pisma i poklone kojima smo joj dale do znanja da ćemo uvijek biti uz nju - bila ona luda single girl ili žena, majka, kraljica. Možda se djevojačka zabava nekima čini kao kraj jedne ere, ali ja bih je voljela promatrati tek kao novi početak - početak u kojem se mladenačka ljubav oblikuje u novu obitelj čijem stvaranju imamo čast svjedočiti, ali i kao renesansu naših prijateljstava koja su obogaćena još jednim nezaboravnim iskustvom. Najbolje tek dolazi, cure!
 

Primjedbe

  1. hehe ... vjerovala ili ne - od svih djevojački - još ni na jednoj nisam bila, a da je bilo rekvizita u obliku penisa :)) a ovaj kviz koliko poznaješ svog budućeg muža mi se čini baš cool :) tko zna - možda i pokupim pokoju ideju. Ove moje se tek počela udavati tako da prikupljanje ideja može početi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...