Preskoči na glavni sadržaj

Hajde da ludujemo ove noći

Nakon nekoliko obvezama i uzbuđenjima pretrpanih tjedana, opet sam solo u Šibeniku - dragi se uputio doma na operaciju nesretnog umnjaka, nebo izgleda kao ono iz Sandijeve pjesme, stan je pun prašine i knjiga koje sam dovukla iz knjižnice, a ja sam u predmenstrualnom stanju i ne da mi se ni pomaknuti prstom. Vrijeme ubijam analiziranjem eksproprijacije, pretražujući sudsku praksu koja je imalo povezana s Fondom za privatizaciju....bla, bla, bla, neću vas time zamarati, don't worry. Znam da vas zanima samo jedno - kako je protekla djevojačka moje udavače-kume i je li kišna subota bila obilježena runaway-bride momentima ili će mladenci živjeti happily ever after.

Kao i sve drugo preuzeto iz Amerike, i ideja o djevojačkoj zabavi u naše je krajeve došla direktno iz hollywoodskih filmova. Jasno vam je - sve što ja znam o djevojačkim zabavama naučila sam iz Gilmoreica koje su u sedam sezona imale tri djevojačke zabave - Lorelainu, Emilyinu i Laneinu, na kojoj su cure pokušale gledati penis Richarda Gerea, ali su zakasnile na kino projekciju. Iz omiljenih mi epizoda naučila sam - alkohol je najbolje ne miješati, djevojke moraju biti kič-nakićene, mladenka se mora raznježiti u okruženju svojih prijateljica, a uvijek tu mora biti penis u nekom obliku.


Ne volim vulgarnosti na djevojačkim zabavama, mislim da se mladenka ne mora raspojasati u svakom smislu prije udaje, a dašak neukusa na prijateljičinoj zabavi bio je tek u slamčicama koje sam, reda radi, naručila misleći da će stajati zapakirane kraj finih djevojaka. Međutim, dickies su se razgrabili i bili hit, kao i rekviziti za fotkanje čiji smisao nitko ispočetka nije shvaćao, ali koji su se pokazali kao zanimljiv dodatak zabavi.


Dakle, ako organizirate djevojačku zabavu, e bay i filmovi neka vam budu inspiracija! Osim što smo okitile mladenku neizostavnom tijarom i lentom, izradila sam i natpis "Udaše nam našu...." u mladekinoj omiljenoj boji - ljubičastoj - u kojoj su bile i vrpce vezane za ružmarine te čokoladna torta s rumom koju sam prekrila fondant masom iste boje, a koji sam izradila from scratch (ponosna!) od šećera i sljezovih kolačića (marshmallows možete kupitiu Konzumu u pakiranju od 250 g po deset kn).



Mladenka se pobrinula da ne budemo gladne i žedne pa smo u finom roštilju uživale cijeli dan i noć, uz nazdravljanje i ples do zore - doslovno. Bilo je tu plesanja kola na Rozgine pjesme i kerenja uz Vucu, a pored zabave na plesnom podiju, mladenku smo obradovale i poklonima - seksi donjim rubljem, potrepštinama za kućanstvo i društvenim igrama čiji je obožavatelj.  Večer smo začinile i kvizom i igricama za mladenku u kojoj smo provjerile koliko dobro poznaje svog budućeg supruga (hvala mu na suradnji), ali i svoje prijateljice i u kojima je ona, iako poprilično "vesela", pokazala zavidno znanje i osvojila naša srca.

Sigurna sam, naša gospođa rado će se sjetiti večeri s prijateljicama i za pola stoljeća kad, spremajući kuću u penziji, pronađe naša srcedrapajuća pisma i poklone kojima smo joj dale do znanja da ćemo uvijek biti uz nju - bila ona luda single girl ili žena, majka, kraljica. Možda se djevojačka zabava nekima čini kao kraj jedne ere, ali ja bih je voljela promatrati tek kao novi početak - početak u kojem se mladenačka ljubav oblikuje u novu obitelj čijem stvaranju imamo čast svjedočiti, ali i kao renesansu naših prijateljstava koja su obogaćena još jednim nezaboravnim iskustvom. Najbolje tek dolazi, cure!
 

Primjedbe

  1. hehe ... vjerovala ili ne - od svih djevojački - još ni na jednoj nisam bila, a da je bilo rekvizita u obliku penisa :)) a ovaj kviz koliko poznaješ svog budućeg muža mi se čini baš cool :) tko zna - možda i pokupim pokoju ideju. Ove moje se tek počela udavati tako da prikupljanje ideja može početi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...