Preskoči na glavni sadržaj

Hajde da ludujemo ove noći

Nakon nekoliko obvezama i uzbuđenjima pretrpanih tjedana, opet sam solo u Šibeniku - dragi se uputio doma na operaciju nesretnog umnjaka, nebo izgleda kao ono iz Sandijeve pjesme, stan je pun prašine i knjiga koje sam dovukla iz knjižnice, a ja sam u predmenstrualnom stanju i ne da mi se ni pomaknuti prstom. Vrijeme ubijam analiziranjem eksproprijacije, pretražujući sudsku praksu koja je imalo povezana s Fondom za privatizaciju....bla, bla, bla, neću vas time zamarati, don't worry. Znam da vas zanima samo jedno - kako je protekla djevojačka moje udavače-kume i je li kišna subota bila obilježena runaway-bride momentima ili će mladenci živjeti happily ever after.

Kao i sve drugo preuzeto iz Amerike, i ideja o djevojačkoj zabavi u naše je krajeve došla direktno iz hollywoodskih filmova. Jasno vam je - sve što ja znam o djevojačkim zabavama naučila sam iz Gilmoreica koje su u sedam sezona imale tri djevojačke zabave - Lorelainu, Emilyinu i Laneinu, na kojoj su cure pokušale gledati penis Richarda Gerea, ali su zakasnile na kino projekciju. Iz omiljenih mi epizoda naučila sam - alkohol je najbolje ne miješati, djevojke moraju biti kič-nakićene, mladenka se mora raznježiti u okruženju svojih prijateljica, a uvijek tu mora biti penis u nekom obliku.


Ne volim vulgarnosti na djevojačkim zabavama, mislim da se mladenka ne mora raspojasati u svakom smislu prije udaje, a dašak neukusa na prijateljičinoj zabavi bio je tek u slamčicama koje sam, reda radi, naručila misleći da će stajati zapakirane kraj finih djevojaka. Međutim, dickies su se razgrabili i bili hit, kao i rekviziti za fotkanje čiji smisao nitko ispočetka nije shvaćao, ali koji su se pokazali kao zanimljiv dodatak zabavi.


Dakle, ako organizirate djevojačku zabavu, e bay i filmovi neka vam budu inspiracija! Osim što smo okitile mladenku neizostavnom tijarom i lentom, izradila sam i natpis "Udaše nam našu...." u mladekinoj omiljenoj boji - ljubičastoj - u kojoj su bile i vrpce vezane za ružmarine te čokoladna torta s rumom koju sam prekrila fondant masom iste boje, a koji sam izradila from scratch (ponosna!) od šećera i sljezovih kolačića (marshmallows možete kupitiu Konzumu u pakiranju od 250 g po deset kn).



Mladenka se pobrinula da ne budemo gladne i žedne pa smo u finom roštilju uživale cijeli dan i noć, uz nazdravljanje i ples do zore - doslovno. Bilo je tu plesanja kola na Rozgine pjesme i kerenja uz Vucu, a pored zabave na plesnom podiju, mladenku smo obradovale i poklonima - seksi donjim rubljem, potrepštinama za kućanstvo i društvenim igrama čiji je obožavatelj.  Večer smo začinile i kvizom i igricama za mladenku u kojoj smo provjerile koliko dobro poznaje svog budućeg supruga (hvala mu na suradnji), ali i svoje prijateljice i u kojima je ona, iako poprilično "vesela", pokazala zavidno znanje i osvojila naša srca.

Sigurna sam, naša gospođa rado će se sjetiti večeri s prijateljicama i za pola stoljeća kad, spremajući kuću u penziji, pronađe naša srcedrapajuća pisma i poklone kojima smo joj dale do znanja da ćemo uvijek biti uz nju - bila ona luda single girl ili žena, majka, kraljica. Možda se djevojačka zabava nekima čini kao kraj jedne ere, ali ja bih je voljela promatrati tek kao novi početak - početak u kojem se mladenačka ljubav oblikuje u novu obitelj čijem stvaranju imamo čast svjedočiti, ali i kao renesansu naših prijateljstava koja su obogaćena još jednim nezaboravnim iskustvom. Najbolje tek dolazi, cure!
 

Primjedbe

  1. hehe ... vjerovala ili ne - od svih djevojački - još ni na jednoj nisam bila, a da je bilo rekvizita u obliku penisa :)) a ovaj kviz koliko poznaješ svog budućeg muža mi se čini baš cool :) tko zna - možda i pokupim pokoju ideju. Ove moje se tek počela udavati tako da prikupljanje ideja može početi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...