Preskoči na glavni sadržaj

Hajde da ludujemo ove noći

Nakon nekoliko obvezama i uzbuđenjima pretrpanih tjedana, opet sam solo u Šibeniku - dragi se uputio doma na operaciju nesretnog umnjaka, nebo izgleda kao ono iz Sandijeve pjesme, stan je pun prašine i knjiga koje sam dovukla iz knjižnice, a ja sam u predmenstrualnom stanju i ne da mi se ni pomaknuti prstom. Vrijeme ubijam analiziranjem eksproprijacije, pretražujući sudsku praksu koja je imalo povezana s Fondom za privatizaciju....bla, bla, bla, neću vas time zamarati, don't worry. Znam da vas zanima samo jedno - kako je protekla djevojačka moje udavače-kume i je li kišna subota bila obilježena runaway-bride momentima ili će mladenci živjeti happily ever after.

Kao i sve drugo preuzeto iz Amerike, i ideja o djevojačkoj zabavi u naše je krajeve došla direktno iz hollywoodskih filmova. Jasno vam je - sve što ja znam o djevojačkim zabavama naučila sam iz Gilmoreica koje su u sedam sezona imale tri djevojačke zabave - Lorelainu, Emilyinu i Laneinu, na kojoj su cure pokušale gledati penis Richarda Gerea, ali su zakasnile na kino projekciju. Iz omiljenih mi epizoda naučila sam - alkohol je najbolje ne miješati, djevojke moraju biti kič-nakićene, mladenka se mora raznježiti u okruženju svojih prijateljica, a uvijek tu mora biti penis u nekom obliku.


Ne volim vulgarnosti na djevojačkim zabavama, mislim da se mladenka ne mora raspojasati u svakom smislu prije udaje, a dašak neukusa na prijateljičinoj zabavi bio je tek u slamčicama koje sam, reda radi, naručila misleći da će stajati zapakirane kraj finih djevojaka. Međutim, dickies su se razgrabili i bili hit, kao i rekviziti za fotkanje čiji smisao nitko ispočetka nije shvaćao, ali koji su se pokazali kao zanimljiv dodatak zabavi.


Dakle, ako organizirate djevojačku zabavu, e bay i filmovi neka vam budu inspiracija! Osim što smo okitile mladenku neizostavnom tijarom i lentom, izradila sam i natpis "Udaše nam našu...." u mladekinoj omiljenoj boji - ljubičastoj - u kojoj su bile i vrpce vezane za ružmarine te čokoladna torta s rumom koju sam prekrila fondant masom iste boje, a koji sam izradila from scratch (ponosna!) od šećera i sljezovih kolačića (marshmallows možete kupitiu Konzumu u pakiranju od 250 g po deset kn).



Mladenka se pobrinula da ne budemo gladne i žedne pa smo u finom roštilju uživale cijeli dan i noć, uz nazdravljanje i ples do zore - doslovno. Bilo je tu plesanja kola na Rozgine pjesme i kerenja uz Vucu, a pored zabave na plesnom podiju, mladenku smo obradovale i poklonima - seksi donjim rubljem, potrepštinama za kućanstvo i društvenim igrama čiji je obožavatelj.  Večer smo začinile i kvizom i igricama za mladenku u kojoj smo provjerile koliko dobro poznaje svog budućeg supruga (hvala mu na suradnji), ali i svoje prijateljice i u kojima je ona, iako poprilično "vesela", pokazala zavidno znanje i osvojila naša srca.

Sigurna sam, naša gospođa rado će se sjetiti večeri s prijateljicama i za pola stoljeća kad, spremajući kuću u penziji, pronađe naša srcedrapajuća pisma i poklone kojima smo joj dale do znanja da ćemo uvijek biti uz nju - bila ona luda single girl ili žena, majka, kraljica. Možda se djevojačka zabava nekima čini kao kraj jedne ere, ali ja bih je voljela promatrati tek kao novi početak - početak u kojem se mladenačka ljubav oblikuje u novu obitelj čijem stvaranju imamo čast svjedočiti, ali i kao renesansu naših prijateljstava koja su obogaćena još jednim nezaboravnim iskustvom. Najbolje tek dolazi, cure!
 

Primjedbe

  1. hehe ... vjerovala ili ne - od svih djevojački - još ni na jednoj nisam bila, a da je bilo rekvizita u obliku penisa :)) a ovaj kviz koliko poznaješ svog budućeg muža mi se čini baš cool :) tko zna - možda i pokupim pokoju ideju. Ove moje se tek počela udavati tako da prikupljanje ideja može početi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...