Preskoči na glavni sadržaj

Hajde da ludujemo ove noći

Nakon nekoliko obvezama i uzbuđenjima pretrpanih tjedana, opet sam solo u Šibeniku - dragi se uputio doma na operaciju nesretnog umnjaka, nebo izgleda kao ono iz Sandijeve pjesme, stan je pun prašine i knjiga koje sam dovukla iz knjižnice, a ja sam u predmenstrualnom stanju i ne da mi se ni pomaknuti prstom. Vrijeme ubijam analiziranjem eksproprijacije, pretražujući sudsku praksu koja je imalo povezana s Fondom za privatizaciju....bla, bla, bla, neću vas time zamarati, don't worry. Znam da vas zanima samo jedno - kako je protekla djevojačka moje udavače-kume i je li kišna subota bila obilježena runaway-bride momentima ili će mladenci živjeti happily ever after.

Kao i sve drugo preuzeto iz Amerike, i ideja o djevojačkoj zabavi u naše je krajeve došla direktno iz hollywoodskih filmova. Jasno vam je - sve što ja znam o djevojačkim zabavama naučila sam iz Gilmoreica koje su u sedam sezona imale tri djevojačke zabave - Lorelainu, Emilyinu i Laneinu, na kojoj su cure pokušale gledati penis Richarda Gerea, ali su zakasnile na kino projekciju. Iz omiljenih mi epizoda naučila sam - alkohol je najbolje ne miješati, djevojke moraju biti kič-nakićene, mladenka se mora raznježiti u okruženju svojih prijateljica, a uvijek tu mora biti penis u nekom obliku.


Ne volim vulgarnosti na djevojačkim zabavama, mislim da se mladenka ne mora raspojasati u svakom smislu prije udaje, a dašak neukusa na prijateljičinoj zabavi bio je tek u slamčicama koje sam, reda radi, naručila misleći da će stajati zapakirane kraj finih djevojaka. Međutim, dickies su se razgrabili i bili hit, kao i rekviziti za fotkanje čiji smisao nitko ispočetka nije shvaćao, ali koji su se pokazali kao zanimljiv dodatak zabavi.


Dakle, ako organizirate djevojačku zabavu, e bay i filmovi neka vam budu inspiracija! Osim što smo okitile mladenku neizostavnom tijarom i lentom, izradila sam i natpis "Udaše nam našu...." u mladekinoj omiljenoj boji - ljubičastoj - u kojoj su bile i vrpce vezane za ružmarine te čokoladna torta s rumom koju sam prekrila fondant masom iste boje, a koji sam izradila from scratch (ponosna!) od šećera i sljezovih kolačića (marshmallows možete kupitiu Konzumu u pakiranju od 250 g po deset kn).



Mladenka se pobrinula da ne budemo gladne i žedne pa smo u finom roštilju uživale cijeli dan i noć, uz nazdravljanje i ples do zore - doslovno. Bilo je tu plesanja kola na Rozgine pjesme i kerenja uz Vucu, a pored zabave na plesnom podiju, mladenku smo obradovale i poklonima - seksi donjim rubljem, potrepštinama za kućanstvo i društvenim igrama čiji je obožavatelj.  Večer smo začinile i kvizom i igricama za mladenku u kojoj smo provjerile koliko dobro poznaje svog budućeg supruga (hvala mu na suradnji), ali i svoje prijateljice i u kojima je ona, iako poprilično "vesela", pokazala zavidno znanje i osvojila naša srca.

Sigurna sam, naša gospođa rado će se sjetiti večeri s prijateljicama i za pola stoljeća kad, spremajući kuću u penziji, pronađe naša srcedrapajuća pisma i poklone kojima smo joj dale do znanja da ćemo uvijek biti uz nju - bila ona luda single girl ili žena, majka, kraljica. Možda se djevojačka zabava nekima čini kao kraj jedne ere, ali ja bih je voljela promatrati tek kao novi početak - početak u kojem se mladenačka ljubav oblikuje u novu obitelj čijem stvaranju imamo čast svjedočiti, ali i kao renesansu naših prijateljstava koja su obogaćena još jednim nezaboravnim iskustvom. Najbolje tek dolazi, cure!
 

Primjedbe

  1. hehe ... vjerovala ili ne - od svih djevojački - još ni na jednoj nisam bila, a da je bilo rekvizita u obliku penisa :)) a ovaj kviz koliko poznaješ svog budućeg muža mi se čini baš cool :) tko zna - možda i pokupim pokoju ideju. Ove moje se tek počela udavati tako da prikupljanje ideja može početi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...