Preskoči na glavni sadržaj

Mislima oko svijeta

Indija, Afrika, Sjeverna Amerika, autobusom, jedrima, avionom, biciklom – o svemu tome mogu ovih dana u Šibeniku čuti posjetitelji Croatian travel festivala. Zvuči predivno, ali i žalosno budući da prosječnom Hrvatu putovanja predstavljaju nedostižan luksuz. Ma ne treba ti novac, ima načina – reći će avanturisti, ali čovjek koji sanja o budućnosti, dok ima vremena, ulaže ga u nešto što će mu osigurati život, a tek što posao nađe, nađu ga i silni troškovi života koje mora platiti. Kad je plaća, pak, redovita, nema se dovoljno dana godišnjeg odmora na raspolaganju i slično, i tako se vrtimo u krug.


Još u osnovnoj školi maštala sam o dalekim zemljama čitajući Drvo znanja (zamislite – doba bez wikipedije! – toliko sam stara). Razglednice (koje još skupljam) su krasile moju tinejdžersku sobu i bile prvo što bih izjutra ugledala. Sanjala sam da ću jesti pekinšku patku u Pekingu, popeti se Španjolskim stubama, upoznati Spiceice u Londonu, klizati se u Central parku. Zabuljila bih se ponekad u kartu svijeta, kao da donosim odluku o sljedećem putovanju, stojeći u svojoj ljubičasto - žutoj sobi, s glavom punom želja.


Već sam govorila o opsjednutosti moje majke knjigom Heidi, pa ne čudi da je prva od stranih zemalja za koju sam čula bila upravo Švicarska iz koje potječe ta čudnovata djevojčica. Tko god je slušao moju mamu kako priča o planinama, poželio je živjeti u kolibi i čuvati koze. I jesti zemičke – da, zemičke! - to je bio jedan od mojih top razloga za posjet Alpama! Planove o putovanju mogla sam odgoditi za bolja vremena – sve dok sam imala kumu koja nam je iz Švicarske, gdje je na baušteli radio njen muž, donosila ponajbolje švicarske čokolade.

Čini mi se kao da sam većinu djetinjstva mašatala o planinskim kolibama i netaknutim šumskim prostranstvima kao o jedinim mjestima u kojima čovjek može biti sretan. Film Aljaska pogledala sam 1996./'97. u kinu s razredom na jednom od tadašnjih casual friday kino izleta. Osim zanimljive fabule i likova koji su nam prirasli k srcu, sve nas je dirnula ljepota snježne Aljaske, njezin mir, svježina zraka koja se gotovo mogla osjetiti i preko kino platna. Polarni medvjedi, kajaci koji su prometalo na hladnim aljaškim vodama, pošta i namirnice koje s kopna stižu aviončekom, sve je to za mene bila čista idila. 


Amerika je i meni dugo bila obećana zemlja - odavno sam napravila plan putovanja kojim bih okružila SAD na koji me navukao Hollywood. Kad sam imala 11 godina, cilj mi je bio Seattle. Ne, tad nisam imala pojma da je to užasno mjesto za život jer kiša pada devet mjeseci godišnje (što je garant razlog zašto se Kurt Cobain ubio), znala sam samo da je Seattle pravo mjesto za kulere kao što je Kat Startford. Ako i dalje ne znate tko je to, informirajte se na blogu, duh!
U drugoj fazi putovanja kroz Ameriku, bila sam zagrijana za istočnu obalu. Ne znam odakle seže taj interes, ali u mojoj obitelji uvijek su se voljeli filmovi s vješticama, onim pravim vješticama - kao, iz Hocus Pocusa. Zbog vještica iz Salema, Ally McBeal u Bostonu do Gilmoreice u gradu mojih snova (bilo mi je veliko razočaranje saznati da on zapravo ne postoji!) koji se nalazi u državi Connecticut, gdje želim doživjeti barem jednu jesen u svom životu, kad velike narančaste bundeve i lišće svih boja vladaju ulicama, Nova Engleska je još uvijek place to be.


A tko nije bio u New York state of mindu? Breakfast at Tiffany's, Sex and the city, Serendipity, Two week notice, How to lose a guy in 10 days, Taxi driver, The devil wears Prada, Manhattan Woodyja Allena, All about Eve, Night at the museum...samo su neki od filmova snimljenih upravo u Velikoj Jabuci!
Iz New Yorka zaputila bih se na predivni jug Amerike na koji su me inspirirale Pohane zelene rajčice, jedan od omiljenih mi filmova u djetinjstvu! Towandaaaaa! Nakon kave u Whistle Stopu zaputila bih se u Alabamu, dom uma velikog srca - Martina Luthera Kinga, pa u Tennessee gdje je rođen Elvis, a koji je i danas meka za sve ljubitelje country glazbe. New Orleans, San Francisco, Napa dolina - bili bi šećer na kraju mog američkog sna.


Knjige i umjetnost, ali i kuhinja zaslužni su za moju grand amour prema Francuskoj. Muzeji, dvorci, mala sela s vinogradima, nevjerojatna povijest i predivna groblja ono su što želim doživjeti svojim osjetilima. Ma o Francuskoj ne moram pričati, postoji već cijeli post o njoj na ovom blogu!


Dok sam išla u osnovnu školu, naša profesorica glazbenog željela je da svi naučimo svirati blok flautu, iliti frulu. I svi smo je doista pokušavali svirati, tj. svi osim Ivana koji je svirao melodiku jer su je njegovi otprije imali doma. Koliko god kajkavske popevke zvučale iritantno na fruli, kad sam se susrela s glazbom irske grupe The Corrs, koju čine multitalentirane sestre i brat, zahvaljivala sam profesorici Maji jer nas je mučila stiskanjem tih nesretnih rupica. Corrsi su moderni pop provlačili kroz tradicionalne irske melodije koje sve odreda zvuče kao da su skladane u zelenoj, rosom okupanoj, šumi - pa tko ne bi volio Irsku! Logičan slijed nakon Corrsa bio je U2, koji me podučio i irskoj povijesti koja je, kao i naša, puna sukoba i borbe za samostalnošću. Dubliners, The Pogues, Trinity college, P. S. I love you, The commitments, Leap year - samo su neki od razloga zašto volim Irsku i zašto sam zamišljala da ćemo moj dragi i ja medeni mjesec provesti u jednoj od cottagesa u irskom seocetu, danju šećući zelenim prostranstvima, a noću pijući u lokalnom pubu.


Primijetili ste nešto? Moja željena odredišta nikada nisu bila nužno vezana za more (iako sam žudjela za Italijom dok sam čitala Eat, pray, love Liz Gilbert), nikada nisam htjela posjetiti suncem okupane zemlje (osim eventualno Californije) ili se izležavati na nekoj pješčanoj plaži - uvijek su mi draže bile planine, livade i šume u kojima se izmjenjuju sva godišnja doba.

Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo, kaže se s razlogom – sada putujem barem jednom mjesečno na drugi kraj države. Razglednice su u kutiji, a ja mislim samo na ljubičasto - žutu sobu, na moje susjedstvo u kojem se trava kosi sinkronizirano, a susjedi nose tanjuriće s kolačima na degustaciju. I koliko god bilo naporno i skupo putovati iz Šibenika do podnožja Krndije, ne bih odlaske kući zamijenila ni sa čim jer ni Peking ni Pariz ne mogu u meni stvoriti onaj osjećaj - aaaah, doma sam.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...