Preskoči na glavni sadržaj

Mislima oko svijeta

Indija, Afrika, Sjeverna Amerika, autobusom, jedrima, avionom, biciklom – o svemu tome mogu ovih dana u Šibeniku čuti posjetitelji Croatian travel festivala. Zvuči predivno, ali i žalosno budući da prosječnom Hrvatu putovanja predstavljaju nedostižan luksuz. Ma ne treba ti novac, ima načina – reći će avanturisti, ali čovjek koji sanja o budućnosti, dok ima vremena, ulaže ga u nešto što će mu osigurati život, a tek što posao nađe, nađu ga i silni troškovi života koje mora platiti. Kad je plaća, pak, redovita, nema se dovoljno dana godišnjeg odmora na raspolaganju i slično, i tako se vrtimo u krug.


Još u osnovnoj školi maštala sam o dalekim zemljama čitajući Drvo znanja (zamislite – doba bez wikipedije! – toliko sam stara). Razglednice (koje još skupljam) su krasile moju tinejdžersku sobu i bile prvo što bih izjutra ugledala. Sanjala sam da ću jesti pekinšku patku u Pekingu, popeti se Španjolskim stubama, upoznati Spiceice u Londonu, klizati se u Central parku. Zabuljila bih se ponekad u kartu svijeta, kao da donosim odluku o sljedećem putovanju, stojeći u svojoj ljubičasto - žutoj sobi, s glavom punom želja.


Već sam govorila o opsjednutosti moje majke knjigom Heidi, pa ne čudi da je prva od stranih zemalja za koju sam čula bila upravo Švicarska iz koje potječe ta čudnovata djevojčica. Tko god je slušao moju mamu kako priča o planinama, poželio je živjeti u kolibi i čuvati koze. I jesti zemičke – da, zemičke! - to je bio jedan od mojih top razloga za posjet Alpama! Planove o putovanju mogla sam odgoditi za bolja vremena – sve dok sam imala kumu koja nam je iz Švicarske, gdje je na baušteli radio njen muž, donosila ponajbolje švicarske čokolade.

Čini mi se kao da sam većinu djetinjstva mašatala o planinskim kolibama i netaknutim šumskim prostranstvima kao o jedinim mjestima u kojima čovjek može biti sretan. Film Aljaska pogledala sam 1996./'97. u kinu s razredom na jednom od tadašnjih casual friday kino izleta. Osim zanimljive fabule i likova koji su nam prirasli k srcu, sve nas je dirnula ljepota snježne Aljaske, njezin mir, svježina zraka koja se gotovo mogla osjetiti i preko kino platna. Polarni medvjedi, kajaci koji su prometalo na hladnim aljaškim vodama, pošta i namirnice koje s kopna stižu aviončekom, sve je to za mene bila čista idila. 


Amerika je i meni dugo bila obećana zemlja - odavno sam napravila plan putovanja kojim bih okružila SAD na koji me navukao Hollywood. Kad sam imala 11 godina, cilj mi je bio Seattle. Ne, tad nisam imala pojma da je to užasno mjesto za život jer kiša pada devet mjeseci godišnje (što je garant razlog zašto se Kurt Cobain ubio), znala sam samo da je Seattle pravo mjesto za kulere kao što je Kat Startford. Ako i dalje ne znate tko je to, informirajte se na blogu, duh!
U drugoj fazi putovanja kroz Ameriku, bila sam zagrijana za istočnu obalu. Ne znam odakle seže taj interes, ali u mojoj obitelji uvijek su se voljeli filmovi s vješticama, onim pravim vješticama - kao, iz Hocus Pocusa. Zbog vještica iz Salema, Ally McBeal u Bostonu do Gilmoreice u gradu mojih snova (bilo mi je veliko razočaranje saznati da on zapravo ne postoji!) koji se nalazi u državi Connecticut, gdje želim doživjeti barem jednu jesen u svom životu, kad velike narančaste bundeve i lišće svih boja vladaju ulicama, Nova Engleska je još uvijek place to be.


A tko nije bio u New York state of mindu? Breakfast at Tiffany's, Sex and the city, Serendipity, Two week notice, How to lose a guy in 10 days, Taxi driver, The devil wears Prada, Manhattan Woodyja Allena, All about Eve, Night at the museum...samo su neki od filmova snimljenih upravo u Velikoj Jabuci!
Iz New Yorka zaputila bih se na predivni jug Amerike na koji su me inspirirale Pohane zelene rajčice, jedan od omiljenih mi filmova u djetinjstvu! Towandaaaaa! Nakon kave u Whistle Stopu zaputila bih se u Alabamu, dom uma velikog srca - Martina Luthera Kinga, pa u Tennessee gdje je rođen Elvis, a koji je i danas meka za sve ljubitelje country glazbe. New Orleans, San Francisco, Napa dolina - bili bi šećer na kraju mog američkog sna.


Knjige i umjetnost, ali i kuhinja zaslužni su za moju grand amour prema Francuskoj. Muzeji, dvorci, mala sela s vinogradima, nevjerojatna povijest i predivna groblja ono su što želim doživjeti svojim osjetilima. Ma o Francuskoj ne moram pričati, postoji već cijeli post o njoj na ovom blogu!


Dok sam išla u osnovnu školu, naša profesorica glazbenog željela je da svi naučimo svirati blok flautu, iliti frulu. I svi smo je doista pokušavali svirati, tj. svi osim Ivana koji je svirao melodiku jer su je njegovi otprije imali doma. Koliko god kajkavske popevke zvučale iritantno na fruli, kad sam se susrela s glazbom irske grupe The Corrs, koju čine multitalentirane sestre i brat, zahvaljivala sam profesorici Maji jer nas je mučila stiskanjem tih nesretnih rupica. Corrsi su moderni pop provlačili kroz tradicionalne irske melodije koje sve odreda zvuče kao da su skladane u zelenoj, rosom okupanoj, šumi - pa tko ne bi volio Irsku! Logičan slijed nakon Corrsa bio je U2, koji me podučio i irskoj povijesti koja je, kao i naša, puna sukoba i borbe za samostalnošću. Dubliners, The Pogues, Trinity college, P. S. I love you, The commitments, Leap year - samo su neki od razloga zašto volim Irsku i zašto sam zamišljala da ćemo moj dragi i ja medeni mjesec provesti u jednoj od cottagesa u irskom seocetu, danju šećući zelenim prostranstvima, a noću pijući u lokalnom pubu.


Primijetili ste nešto? Moja željena odredišta nikada nisu bila nužno vezana za more (iako sam žudjela za Italijom dok sam čitala Eat, pray, love Liz Gilbert), nikada nisam htjela posjetiti suncem okupane zemlje (osim eventualno Californije) ili se izležavati na nekoj pješčanoj plaži - uvijek su mi draže bile planine, livade i šume u kojima se izmjenjuju sva godišnja doba.

Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo, kaže se s razlogom – sada putujem barem jednom mjesečno na drugi kraj države. Razglednice su u kutiji, a ja mislim samo na ljubičasto - žutu sobu, na moje susjedstvo u kojem se trava kosi sinkronizirano, a susjedi nose tanjuriće s kolačima na degustaciju. I koliko god bilo naporno i skupo putovati iz Šibenika do podnožja Krndije, ne bih odlaske kući zamijenila ni sa čim jer ni Peking ni Pariz ne mogu u meni stvoriti onaj osjećaj - aaaah, doma sam.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više neg...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala. "Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!" Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupn...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...