Preskoči na glavni sadržaj

Obećanje u bočici

Čovjekov njuh posebno je osjetilo. Iako nije razvijeno kao kod nekih životinja, pa nemamo sposobnost nanjušiti opasnost na kilometre, a, opet, ne uspijevamo zanemariti ustajali miris onog penzionera u javnom prijevozu koji nije vidio sapun godinu dana, pomoću njega možemo u sekundi prizvati slatke uspomene iz djetinjstva - miris bakinih krofni, mamine sočne pite od jabuka, prvog poklonjenog buketa cvijeća, miris kuhanog vina na Badnjak, miris borova, kreme za sunčanje i mora pri prvom odlasku na ljetovanje, miris prijatelja kojeg odavno više nema... 

Prvi parfem koji sam dobila bio je Composition iz Oriflamea - više nigdje na internetu ni ne postoji zapis o njemu. Hm, možda sam ga samo sanjala? Mirisao je cvjetno, a nalazio se u predivnoj bočici koja je moju tinejdžersku pažnju zaokupljala više nego sam miris. Dobila sam ga na poklon od mamine sestre i tog sam se dana osjećala kao djevojčica koja ima čast mirisati poput najljepšeg cvijeta. 


Otada sam imala dva ili tri parfema od kojih mi je najdraži bio Cat deluxe Naomi Campbell kojeg mi je dragi poklonio za jedan Božić. Sjećam se, darovao mi ga je u snijegom zatrpanom autu u koji smo sjeli poslije polnoćke. Mirisao je seksi, a ja više nisam bila djevojčica koja je skupljala bočice parfema, nego mlada žena.


Trenutno je moj omiljeni parfem Killer queen Katy Perry koji, za razliku od drugih njenih, preslatkih, parfema, savršeno pristaje mom nosu. Za razliku od Cat deluxe ili The One Dolce&Gabbane koji volim, a koji se odlikuju mirisima breskve, mošusa i jantara, Katyin Killer queen u glavnim notama krije čokoladne praline, šljivu i jasmin te šumske bobice (čitam Punmiris, duh!). Volim orijentalno voćne kombinacije bez agruma, bergamota ili teških cvjetnih nijansi. Parfem nije izrazito popularan, ali meni predstavlja sve ono što volim kod Katy - unikatnost, borbenost i senzualnost.


Zimu u ovom gradu teško proživljavam, ali mirisi lavande, ružmarina i mora uvijek probude radost u mojim kostima. Budući da se ljeto približava, a ja dane provodim maštajući o vjenčanju i birajući cipele koje će mi upotpuniti bridal look, počastila sam se i novim parfemom. Pročitala sam davno u Cosmu da žena do tridesete mora imati svoj signature parfem, a istini na volju, ja do sada nisam dovoljno svoj nos častila parfemima, a kamoli izabrala signature miris. Zato sam, zahvaljujući Avon lady kolegici (hm, gdje god se zaposlim, neka takva vreba!), naručila novi Avonov parfem iz kolekcije Today Tomorrow Always Forever - Together, čije zaštitno lice je prekrasna Olivia Wilde. Priznajem, privukao me slatki naziv, a kada sam otkrila da se radi o mirisu breskve, mošusa i jantara - morao je biti moj (a ni cijena mu nije loša). Savršen je za lepršajuće ljetne dane, ali i za romantične duše koje jedva čekaju obući vjenčanicu od francuske čipke. Tko zna, možda me baš ovaj parfem bude za nekoliko godina podsjećao na dan mog vjenčanja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...