Preskoči na glavni sadržaj

Obećanje u bočici

Čovjekov njuh posebno je osjetilo. Iako nije razvijeno kao kod nekih životinja, pa nemamo sposobnost nanjušiti opasnost na kilometre, a, opet, ne uspijevamo zanemariti ustajali miris onog penzionera u javnom prijevozu koji nije vidio sapun godinu dana, pomoću njega možemo u sekundi prizvati slatke uspomene iz djetinjstva - miris bakinih krofni, mamine sočne pite od jabuka, prvog poklonjenog buketa cvijeća, miris kuhanog vina na Badnjak, miris borova, kreme za sunčanje i mora pri prvom odlasku na ljetovanje, miris prijatelja kojeg odavno više nema... 

Prvi parfem koji sam dobila bio je Composition iz Oriflamea - više nigdje na internetu ni ne postoji zapis o njemu. Hm, možda sam ga samo sanjala? Mirisao je cvjetno, a nalazio se u predivnoj bočici koja je moju tinejdžersku pažnju zaokupljala više nego sam miris. Dobila sam ga na poklon od mamine sestre i tog sam se dana osjećala kao djevojčica koja ima čast mirisati poput najljepšeg cvijeta. 


Otada sam imala dva ili tri parfema od kojih mi je najdraži bio Cat deluxe Naomi Campbell kojeg mi je dragi poklonio za jedan Božić. Sjećam se, darovao mi ga je u snijegom zatrpanom autu u koji smo sjeli poslije polnoćke. Mirisao je seksi, a ja više nisam bila djevojčica koja je skupljala bočice parfema, nego mlada žena.


Trenutno je moj omiljeni parfem Killer queen Katy Perry koji, za razliku od drugih njenih, preslatkih, parfema, savršeno pristaje mom nosu. Za razliku od Cat deluxe ili The One Dolce&Gabbane koji volim, a koji se odlikuju mirisima breskve, mošusa i jantara, Katyin Killer queen u glavnim notama krije čokoladne praline, šljivu i jasmin te šumske bobice (čitam Punmiris, duh!). Volim orijentalno voćne kombinacije bez agruma, bergamota ili teških cvjetnih nijansi. Parfem nije izrazito popularan, ali meni predstavlja sve ono što volim kod Katy - unikatnost, borbenost i senzualnost.


Zimu u ovom gradu teško proživljavam, ali mirisi lavande, ružmarina i mora uvijek probude radost u mojim kostima. Budući da se ljeto približava, a ja dane provodim maštajući o vjenčanju i birajući cipele koje će mi upotpuniti bridal look, počastila sam se i novim parfemom. Pročitala sam davno u Cosmu da žena do tridesete mora imati svoj signature parfem, a istini na volju, ja do sada nisam dovoljno svoj nos častila parfemima, a kamoli izabrala signature miris. Zato sam, zahvaljujući Avon lady kolegici (hm, gdje god se zaposlim, neka takva vreba!), naručila novi Avonov parfem iz kolekcije Today Tomorrow Always Forever - Together, čije zaštitno lice je prekrasna Olivia Wilde. Priznajem, privukao me slatki naziv, a kada sam otkrila da se radi o mirisu breskve, mošusa i jantara - morao je biti moj (a ni cijena mu nije loša). Savršen je za lepršajuće ljetne dane, ali i za romantične duše koje jedva čekaju obući vjenčanicu od francuske čipke. Tko zna, možda me baš ovaj parfem bude za nekoliko godina podsjećao na dan mog vjenčanja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...