Preskoči na glavni sadržaj

Obećanje u bočici

Čovjekov njuh posebno je osjetilo. Iako nije razvijeno kao kod nekih životinja, pa nemamo sposobnost nanjušiti opasnost na kilometre, a, opet, ne uspijevamo zanemariti ustajali miris onog penzionera u javnom prijevozu koji nije vidio sapun godinu dana, pomoću njega možemo u sekundi prizvati slatke uspomene iz djetinjstva - miris bakinih krofni, mamine sočne pite od jabuka, prvog poklonjenog buketa cvijeća, miris kuhanog vina na Badnjak, miris borova, kreme za sunčanje i mora pri prvom odlasku na ljetovanje, miris prijatelja kojeg odavno više nema... 

Prvi parfem koji sam dobila bio je Composition iz Oriflamea - više nigdje na internetu ni ne postoji zapis o njemu. Hm, možda sam ga samo sanjala? Mirisao je cvjetno, a nalazio se u predivnoj bočici koja je moju tinejdžersku pažnju zaokupljala više nego sam miris. Dobila sam ga na poklon od mamine sestre i tog sam se dana osjećala kao djevojčica koja ima čast mirisati poput najljepšeg cvijeta. 


Otada sam imala dva ili tri parfema od kojih mi je najdraži bio Cat deluxe Naomi Campbell kojeg mi je dragi poklonio za jedan Božić. Sjećam se, darovao mi ga je u snijegom zatrpanom autu u koji smo sjeli poslije polnoćke. Mirisao je seksi, a ja više nisam bila djevojčica koja je skupljala bočice parfema, nego mlada žena.


Trenutno je moj omiljeni parfem Killer queen Katy Perry koji, za razliku od drugih njenih, preslatkih, parfema, savršeno pristaje mom nosu. Za razliku od Cat deluxe ili The One Dolce&Gabbane koji volim, a koji se odlikuju mirisima breskve, mošusa i jantara, Katyin Killer queen u glavnim notama krije čokoladne praline, šljivu i jasmin te šumske bobice (čitam Punmiris, duh!). Volim orijentalno voćne kombinacije bez agruma, bergamota ili teških cvjetnih nijansi. Parfem nije izrazito popularan, ali meni predstavlja sve ono što volim kod Katy - unikatnost, borbenost i senzualnost.


Zimu u ovom gradu teško proživljavam, ali mirisi lavande, ružmarina i mora uvijek probude radost u mojim kostima. Budući da se ljeto približava, a ja dane provodim maštajući o vjenčanju i birajući cipele koje će mi upotpuniti bridal look, počastila sam se i novim parfemom. Pročitala sam davno u Cosmu da žena do tridesete mora imati svoj signature parfem, a istini na volju, ja do sada nisam dovoljno svoj nos častila parfemima, a kamoli izabrala signature miris. Zato sam, zahvaljujući Avon lady kolegici (hm, gdje god se zaposlim, neka takva vreba!), naručila novi Avonov parfem iz kolekcije Today Tomorrow Always Forever - Together, čije zaštitno lice je prekrasna Olivia Wilde. Priznajem, privukao me slatki naziv, a kada sam otkrila da se radi o mirisu breskve, mošusa i jantara - morao je biti moj (a ni cijena mu nije loša). Savršen je za lepršajuće ljetne dane, ali i za romantične duše koje jedva čekaju obući vjenčanicu od francuske čipke. Tko zna, možda me baš ovaj parfem bude za nekoliko godina podsjećao na dan mog vjenčanja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...