Preskoči na glavni sadržaj

Eurovizijske ptičice

Driving in the fast lane
Counting mile marker signs
The empty seat beside me
Keeps you on my mind
Livin’ in the heartache
Was never something I pursued
I can’t keep on chasing
What I can’t be for you
Ooh skies are black and blue
I’m thinking about you
Here in the calm after the storm.

Glazba je nešto bez čega život ne bi imao smisla. Da, pisana riječ je super, ali ponekad glazba može izreći toliko više od bilo koje riječi. Baš kao što fotografija ponekad ispriča priču bolje od filma.


Ljudi koji su živjeli sa mnom znaju da sam sklona preslušavanju jedne te iste pjesme do besvijesti - jednako činim i s onima koje me nenormalno usrećuju, ali i s onima koje u meni bude nostalgiju, tugu, sjetu. Tom obrazcu ponašanja mogu svjedočiti i moji dolački susjedi ove svibanjske nedjelje.

Jedan sam od malo živućih obožavatelja Eurovizije pa sam subotnju večer provela gledajući bradatu ženu Toma Kobasu kako dramtizira "Oh my God" i zahvaljuje se cijelom svijetu što ju/ga je proglasio pobjednikom ovog europskog natjecanja za najbolju pjesmu, ili čega već. 
 

Ali, moju pažnju zaokupili su Nizozemci, duo The Common Linnets, koji izvode glazbu nalik onoj The Civil Warsa, onoj koja uvijek dirne najusamljenije dijelove mog bića. Da, onoj koju običavam opsesivno preslušavati danima. Uz nezaobilazno buljenje u retro fotografije koje su toliko romantičnije i ljepše od današnjih selfija i sličnih izmišljotina. Smiješno je osjećati sjetu za vremenima u kojima nisam ni postojala.


Slušam o praznom sjedalu u autu na cesti i opraštanjima, i iako je moja ljubav uzvraćena, a nebo je još uvijek sunčano, i u mojim očima stvara se voda koja mora prsnuti. Prokleta nedjelja postaje još praznija uz glasove ptičica Ilse DeLange i Waylona. To je moć glazbe, čak i one eurovizijske.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...