Preskoči na glavni sadržaj

Zbog CTF-a volim Šibenik

Za dva dana, 15. svibnja, po 3. put otvara se Croatian travel festival (ironije li - naziv mu je na engleskom jeziku), a Šibenik će postati odredište za sve putopisce, pustolove, reportere i sve druge skitnice, ali i one koji kroz njihove priče žele upiti dašak uzbuđenja koji je neraskidivo vezan za putovanja.
Festival uključuje mnoštvo besplatnih predavanja, bogat glazbeni program u klubu Azimut, radionice fotografije, volontiranja, humanitarnu akciju, a za sve posjetitelje organizirat će se i besplatno razgledavanje povijesnog djela Šibenika, pa ako ste u mogućnosti, navratite!


Povodom Croatian travel festivala, zaboravit ću ovih dana na šibenski mentalitet koji tako često otežava život ovoj  furešti i nabrojat ću vam nekoliko najzanimljivijih stvari koje morate znati o Šibeniku, kao dodatnu motivaciju da ovoga vikenda sa mnom popijete kavicu!

1. Šibenik je jedini grad na našoj obali koji su osnovali Hrvati

2. Naziva se Krešimirov grad jer se prvi put spominje 1066. god u darovnici kralja Petra Krešimira IV

3. Šibenska katedrala svetog Jakova je jedina monumentalna građevina povijesne arhitekture izvedena čitava od jedinstvene građe, isključivo od kamena - gradila se sto godina pod budnim okom Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca



4. Poznato turističko naselje Solaris ime je dobilo po solanama koje su se na njegovom mjestu nalazile

5. Šibenik je poznat po svojim utvrdama koje su služile za obranu grada - tvrđava svetog Ivana (Tanaja), tvrđava Šubićevac (Barone), tvrđava svetog Nikole i svetog Mihovila - a u čijoj gradnje su sudjelovali kako muškarci, tako i žene, pa i djeca

6. U svibnju se u Šibeniku ne održavaju vjenčanja, jedni kažu da je to zbog poštivanja sjećanja na djevojku koja se 1649., kada je grad poharala kuga, zavjetovala da će otići u samostan ako kuga prestane, što je i učinila upravo u mjesecu svibnju, a drugi kažu da je tako zbog praznovjerja koje je ostalo u glavama Šibenčana, a prema kojem svibanj slovi kao mjesec nesretan za žendibu

7. Šibensko kazalište nekoć je bilo najveće na našoj obali - sa 450 sjedećih mjesta, a postoji od 1870. godine

8. Ukoliko se u Šibeniku zaželite noćnog života, pronaći ćete ga u mom trenutnom kvartu - Docu - koji je zapravo nastavak rive te u klubu Inside

9. U Šibeniku su rođeni Arsen Dedić, Mišo Kovač, Vice Vukov, Perica Bukić, Špiro Guberina, Vinko Brešan, Ivo Brešan, Maksim Mrvica, Goran Višnjić, Antonija Mišura, Antonija Blaće i mnogi drugi koji su odavno iz Šibenika pobjegli. Ipak, najlegendarniji stanovnik Šibenika je legenda Dražen Petrović, momak s Baldekina, kojemu je odana čast gotovo u svakom šibenskom kvartu



10. Na dan svetog Mihovila, 29. rujna, slavi se Dan grada Šibenika na koji su nekoć imali običaj jednog čovjeka proglasiti plemićem, a jednog zatvorenika pustiti na slabodu

11. Šibenik je poznat po šibenskom botunu, tradicionalnom pucetu sa šibenske nošnje, šibenskom bagatinu, novcu koji se u Šibeniku kovao, po šibenskoj crvenoj kapi, šibenskim pidočama (dagnjama) od kojih se prave brudeti, rižoti, pa i kolači, najstarijem zvonu u Hrvatskoj koje datira iz 13. stoljeća i Šibenskoj molitvi koja je jedan od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika, a godinama je smatrana i najstarijim



12. Svoje gospodarstvo Šibenik je gradio na nekad uspješnim tvornicama TLM-u (Tvornica lakih metala) i TEF-u (Tvornici elektroda i ferolegura)

13. Šibenik ima 24 crkve i 6 samostana, a s 13 crkava u staroj gradskoj jezgri je grad s najvećim brojem sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova

14. Šibenik odnedavno ima gradsku pažnju Banj s koje se pruža predivan pogled na gradsku jezgru, a do koje vodi novouređena šetnica na kojoj parovi zaključavaju ljubavne katance ;), dok je godinama ulogu gradskog kupališta imala Jadrija nadomak obale



15. Šibenik je, između ostalog, poznat i po brojnim festivalima, večerima šansona i sličnih manifestacija, od kojih je najpoznatiji Međunarodni festival djeteta (Terraneo neću spominjati). Tko zna, možda njegovu tradiciju bude uspješno slijedio i Croatian travel festival! Vidimo se!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...